13. srpnja 2011. Đuro Brodarac – ratni zapovjednik obrane Siska umro kao uznik u zatvoru

 

 Piše: Petar Horvatić

U lisicama visoko podignute ruke generala Đure Brodarca prilikom uhićenja na stepeništu osječkoga suda, vojnički ponosno i uz pobjednički osmjeh, dovijeka će pamtiti žitelji grada Siska, grada hrvatskih pobjeda, žitelji Banovine, sadašnji i budući hrvatski naraštaj.

Umro je na današnji dan 2011. godine u u osječkom zatvoru kao pritvorenik i osumnjičenik za ratne zločine.

Apsurd tog vremena bio je što se odjednom po zatvorima i pod istragama našao veliki broj istaknutih ratnih zapovjednika u oslobodilačkom Domovinskom ratu poput Đure Brodarca, Mirka Norca, Ante Gotovine, Mladena Markača, Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša i drugih. Istovremeno, ljudi koji su izazvali agresiju i strašna ljudska i materijalna razaranja (iz redova JNA i hrvatskih Srba), počinili brojna ubojstva, silovanja i etničko čišćenje Hrvata bili su nedostupni pravosuđu ili su živjeli mirno kao brojni krvnici i zločinci u Istočnoj Slavoniji.

To je izazivalo revolt među stanovništvom koje je smatralo da se time, štoviše čak uz pomoć hrvatskih političara i dijela medija, želi potpuno izmijeniti slika događanja u Domovinskom ratu.

Prije toga isti ili slični pokušaji optužba za ratne zločine išli su prema samom političkom i zapovjednom vrhu Hrvatske u Domovinskom  ratu: Franji Tuđmanu, Gojku Šušku, Janku Bobetku, Petru Stipetiću, Davoru Domazetu-Loši, Damiru Krstičeviću i drugima. Domovinski rat je trebao i morao biti po svaku cijenu diskreditiran radi prljavih međunarodnih interesa uz svesrdnu pomoć domaće pete kolone, prije svega političara i medija.

Da se to neće tako lako dogoditi i da će hrvatski narod pružiti otpor, dokaz je bio dva dana kasnije. Desetak tisuća ljudi i najveći sprovod u Sisku ikada, okupio je na jednom mjestu Brodarčeve suborce i Sisčane, koji su došli na posljednji ispraćajĐure Brodarca. Tragične okolnosti Brodarčeve smrti, umro je kao pritvorenik osječkog zatvora i osumnjičenik za ratni zločin, prijetile su da Brodarčev pokop pretvore u politički skup protiv hrvatske politike i hrvatskih vlasti.

U homiliji na pogrebu zapovjedniku obrane Siska mons. Cvitkušić se kratko osvrnuo na evanđelje o sijaču, njivi i sjemenu. Po njegovim riječima sijač je Isus, njiva su ljudska srca i savijesti, a sjeme je Riječ Božja:

Na njivi našega srca raste različito raslinje. Nije samo Isus sijač, nego ima i drugih sijača koji siju različito sjeme naročito kroz medije, često puta po načelu ‘Što luđe to bolje!’ Zadaća je onih koji u Krista vjeruju i njega ispovijedaju, da posvuda siju Božje sjeme, odlučno i obilato, kao i sijač iz Evanđelja, a Bog jedini zna kada će ono donijeti rod“, rekao je kancelar Cvitkušić, priopćila je Sisačka biskupija.

Dobri Bog je, po propovjednikovim riječima, posijao sjeme domoljublja u duše naših branitelja i oni su odlučno ustali braniti hrvatski narod i dragu nam grudu od srpske agresije u nedavnom ratu.

„Jedan od njih, Đuro Brodarac, general Hrvatske vojske, bivši načelnik Sisačko-moslavačke policije i Sisačko-moslavački župan ustao je u obranu Domovine, nošen vjerom u pobjedu, praćen mnogim molitvama hrvatskog naroda. Zahvaljujući njemu i tisućama drugih Hrvatskih branitelja, Hrvati su ostvarili svoj tisućljetni san: svoju samostalnost. General Brodarac, koji se borio za mir i pravdu, doživio je nažalost, kao i mnogi hrvatski branitelji nepravdu i progon. S lisicama na rukama, ponižen i prezren, sproveden je u zatvor odakle se poslije nekoliko tjedana preselio u vječnost. Ali Gospodin Isus, koji je blagoslivljao sve progonjene radi pravednosti, neće zaboraviti njegovo trpljenje i borbu za mir“, zaključio je na kraju propovjednik.

Izvor: narod.hr

 

 

14. srpnja 1861. August Harambašić – pravoslavni Hrvat i pjesnik bio je veliki sljedbenik Ante Starčevića

Piše: Petar Horvatić

August Harambašić (Donji Miholjac, 14. srpnja 1861. – Zagreb, 16. srpnja 1911.), hrvatski pisac, pjesnik, publicist, političar i prevoditelj iz 19. stoljeća.

Ovaj pravoslavni Hrvat politički je pratio oštru liniju Ante Starčevića, radi čega je bio više puta priveden u zatvor. U Hrvatskom saboru je bio pravaški zastupnik od 1901. godine. Osnovna škola u Donjem Miholjcu nosi naziv po njemu.

Hrvat već i sada robske lance stresa,
Vesela mu krika ori do nebesa :
“Hrvatska je evo spašena, da živi!” 

(A. Harambašić)

 

August Harambašić rođen je u Donjem Miholjcu, a po rođenju bio je pravoslavne vjere. Gimnaziju je prvo pohađao u Požegi, a maturirao je u Osijeku 1879. godine. Pravo je studirao u Zagrebu i Beču te u Zagrebu 1884. godine završio studij. Godine 1892. je doktorirao, 1894. položio sudački, a 1896. pravosudni ispit. Pravo obavljanja odvjetničke prakse dobio je 1900. godine.

Politički je pratio oštru liniju Ante Starčevića, radi čega je bio više puta priveden u zatvor. U Hrvatskom saboru je bio pravaški zastupnik od 1901. godine. Osnovna škola u Donjem Miholjcu nosi naziv po njemu.

Njegova pjesma “Starčevićeva himna” uglazbljena je kao pravaška himna.

Bio je urednik i novinar raznih časopisa, kao npr. Preporod, Bič, Trn, Balkan, Hrvatska vila i Prosvjeta te urednik dnevnika Hrvatske iz 1906. i Hrvatske iz 1900. Prevodio je poznate pisce, kao npr. Gogolja, Tolstoja, Wildea, Shakespearea, Ševčenka i Marka Vovčka. Prevodio je s bugarskoga, češkog, poljskog, ruskog, francuskog, talijanskog i njemačkog jezika.

Nakon što su hrvatski đaci (Vladimir Vidrić i dr.) prosvjedno spalili mađarsku zastavu u Zagrebu, na suđenju studenoga 1895. godine branili su ih August Harambašić i drugi ugledni zagrebački odvjetnici Marijan Derenčin, Ivan Ružić, Kornitzer, M. Petračić, Franko Potočnjak, Šime Mazzura i Mile Starčević.

Hrvatskoj 

Sa Tebe su strgli kraljevsko odijelo,
Izranili Tvoje božanstveno tijelo,
Robinja si tužna, mučenica prava :
Izdajom i zlobom svezali ti ruke,
Al te moje srce ipak obožava.

Bijedna si sirota kraj obilja svoga,
Od uresa davnih nemaš ni jednoga,
Do li krasne zemlje, divne grudi Tvoje,
Do li bistrih Rijeka, Tvojih suza sjajnih,
Za njima odavna gine srce moje.

Ah, to mene boli! Ti nemaš slobode,
Nemaš svoje soli, kruha niti vode,
A kraj svoga divnog i tolikog blaga ;
U naroda vijeću Tvoj se glas ne broji,
Al su tomu krivi zli sinovi Tvoji.
Ipak si mi mila, ipak si mi draga.

Oh, gdje Ti je slava, kruna, mač i žezlo?
Zar je tvoje tijelo u krvi ogrezlo,
Da vijek čamiš jadna posred robskog čama ?
Gdje su sada Tvoji nekadašnji dani,
Gdje su Krešimiri, Zrinski, Frankopani ?
Odavno ih jao, krije groba tama.

Ipak mah me pute: Slaba si, malena,
Od rodjene djece podlo ostavljena:
Ta i ja sam vazda trpio i strado!
Na lagodi slabić, znadem živi radje
Al slobodu sticat mnogo li je sladje
I žrtvovat za nju svoje žiće mlado.

Klevetnici pusti, ptice zlokobnice,
Podlost im je duša, nepoštenje lice,
Vrijedjaju Te tako, moja majko zlata !
A ne znadu jadni, da si tisuć ljeta
Prosvjeti i vjeri apostolski sveta, –
Al, Hrvatska Ti si, sad im nepoznata!

Jest, Hrvatska Ti si ! Meni sve na svijetu,
I zanosan evo duši u poletu
Slavim tebe pjesmom, Tebi posvećenom;
A jedan put valjda dočekat ću zgodu,
Da se mogu borit za Tvoju slobodu,
Pa da jednoč bar te vidim osvećenom !

Ali miruj, srce ! Miruj, dušo čista,
Najdivnija nada ko zora se blista ;
Budućnost je naša, ma se tko protivi !
Hrvat već i sada robske lance stresa,
Vesela mu krika ori do nebesa :
“Hrvatska je evo spašena, da živi!”

August Harambašić

Izvor: narod.hr

 

Josip Kašman – kralj baritona (1850.)

Hrvatski bariton svjetskog glasa, prozvan kraljem baritona, Josip Kašman rođen je 14. srpnja 1850. u Malom Lošinju. Pjevanje je učio u Udineu, a kazališnu karijeru započeo je u Milanu u opernoj družini G. B. Andreazze, s kojom je 1869. došao u Zagreb.

Nakon što je Ivan Zajc (1870.) utemeljio zagrebačku Operu, postaje njenim prvakom te u pet godina ostvaruje oko 270 nastupa.

Nakon Zagreba odlazi u Italiju, gdje nastupom na otvorenju sezone u milanskoj Scali dobiva naziv kralj baritona, kao najveći bariton svog doba uz Mattiju Battistinija. Pjevao je u prvoj sezoni Metropolitana (1883./84.), na Bayreuthskim svečanim igrama i u svim velikim svjetskim opernim kućama. Koliko je bio cijenjen svjedoči činjenica da je Alberto Franchetti za njega skladao operu Cristoforo Colombo povodom 400. obljetnice otkrića Amerike.

U Zagreb se vraća 1909. godine, a 1922. povlači se sa scene i postaje profesor na Konzervatoriju u Milanu. Njegov je glas zabilježen u gramofonskom izdanju Stars of la Scala 1890. – 1900.

Josip Kašman preminuo je 1925. u Rimu. Njemu u čast na Malom Lošinju održavaju se Dani Josipa Kašmana u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta Mali Lošinj.

piše: Dražen Krajcar

U masakru ubijen posljednji kralj Iraka (1958.)

Dana 14. srpnja 1958. ubijen je posljednji irački kralj – Faisal II. – nakon što su na njega i njegove rođake iz strojnica pucali revolucionari u Bagdadu. Njegovo je ubojstvo označilo kraj monarhije u Iraku i kraj vlasti hašemitske dinastije u toj zemlji. Podsjetimo da je Irak postao kraljevina 1921. godine, nakon što je po Prvom svjetskom ratu raskomadano gubitničko Osmansko Carstvo.

Dinastija nazvana Hašemiti dobila je nakon pada Osmanskog Carstva vlast u više novonastalih arapskih država. Naime, ta je dinastija prethodno stoljećima držala ugledan položaj šerifa i emira od Meke (najvažnijeg svjetskog muslimanskog središta). Šerif Husein od Meke (pradjed spomenutog Faisala II.) uzeo je kraljevski naslov, kao i titulu kalifa. Čak tri Huseinova sina postali su kraljevi – najstariji Alija postao je kralj Hedžasa (danas dio Saudijske Arabije), srednji Abdulah kralj Jordana, a najmlađi Faisal I. kralj Sirije, a zatim Iraka. Faisal II. bio je unuk spomenutog Faisala I. i treći po redu vladar Iraka.

Faisal II. postao je kralj kad su mu bile samo 3 godine. Zanimljivo je da se školovao jedno vrijeme i u Engleskoj, i to zajedno sa svojim rođakom Huseinom, budućim kraljem Jordana. Na kraju su njih dvojica svoja kraljevstva Irak i Jordan čak i povezali u svojevrsnu federaciju, a šef te naddržavne tvorevine postao je upravo Faisal II., kao stariji član hašemitske dinastije.

Opisanog dana u kraljevsku palaču u Bagdadu prodrli su revolucionari (pučisti). Kralju Faisalu II. i drugim pripadnicima kraljevske obitelji naređeno je da dođu u dvorište palače. Postrojeni su licem prema zidu i ustrijeljeni strojnicama. U tom masakru ubijen je kralj, krunski princ Abd al-Ilāh i nekoliko princeza. Spomenimo da hašemitska dinastije i danas vlada još u Jordanu (svugdje drugdje su svrgnuti).

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI