Otkriven Staljinov masakr u Katinskoj šumi (1943.)
Nacistička Njemačka 13. travnja 1943. godine svijetu je objavila da je u Katinskoj šumi pronašla leševe ubijenih poljskih časnika i intelektualaca koji su pali kao žrtve Staljinovog režima. Nijemci su leševe pronašli na teritoriju Rusije koji su u to vrijeme držali pod svojom okupacijom. Katinska šuma nalazi se u blizini ruskog grada Smolenska i bila je lokacija na kojoj je Staljin dao pobiti Poljake kad je SSSR u paktu s Hitlerom podijelio Poljsku. Staljinova tajna policija likvidirala je oko 22.000 ljudi. Pobijena je gotovo polovina od ukupnog broja časnika Poljske vojske, među njima 14 generala, 24 pukovnika, 7 kapelana, jedan poljski princ, 20 sveučilišnih profesora, 300 liječnika, 6000 policajaca i određeni broj svećenika.
Hitlerova je propaganda odmah iskoristila otkrivenu masovnu grobnicu da dodatno ocrni SSSR u očima svijeta. Nacisti su pozvali strane novinare iz neutralnih zemalja i službenike Međunarodnog crvenog križa da se uvjere u istinu. Staljin je zbog toga odmah prekinuo sve veze s Crvenim križem. SSSR i Rusija sve do 1990. godine poricali su odgovornost za Katinski masakr, no te je godine službeno priznata krivnja Staljinove tajne policije za zločin. Godine 2010. poljski predsjednik bio je na letu u Rusiju u povodu obilježavanja godišnjice masakra, kad se njegov avion srušio nadomak piste u Smolensku. Poginulo je svih 96 putnika u avionu, što je Katin učinilo dvostrukom tragedijom za poljski narod.
piše: Dražen Krajcar
Joseph de Bourbon – posljednji princ iz francuske dinastije Condé (1756.)
Dana 13. travnja 1756. godine rođen je Louis Henri Joseph de Bourbon, posljednji pripadnik dinastije Condé, sporedne loze francuske kraljevske dinastije Bourbon. Titula princa, odnosno kneza od Condéa nastala je već u prvoj polovini 16. stoljeća, a s vremenom je loza Condé postala najvažnijom sporednom granom francuske kraljevske dinastije. To se ogledalo u činjenici da su prinčevi od Condéa nosili uglednu titulu prvih prinčeva kraljevske krvi (fr. premier prince du sang), što je značilo da u slučaju izumiranja uže kraljevske obitelji automatski nasljeđuju kraljevsko prijestolje Francuske.
Louis Henri Joseph de Bourbon bio je deveti princ od Condéa, i to u izravnoj muškoj liniji nasljeđivanja (s oca na sina). Njegov sin Louis Antoine de Bourbon, vojvoda od Enghiena, trebao je predstavljati desetu generaciju kontinuiranih nositelja te titule, no smaknut je za očevog života, 1804. godine, i to po naredbi Napoleona Bonapartea (to smaknuće izazvalo je golem međunarodni skandal i jako je naštetilo Napoleonovom ugledu). Budući da je time smaknut jedini sin princa od Condéa, nakon gotovo tri stotine godina ugasila se loza Condé kad je Louis Henri Joseph de Bourbon preminuo 1830. godine. Inače, titula prinčeva od Condéa nosila je naziv po mjestu Condé-en-Brie u sjevernoj Francuskoj, smještenom oko 85 kilometara sjeveroistočno od Pariza.
Zarobljena mlada indijanska princeza Pocahontas (1613.)
Dana 13. travnja 1613. godine engleski su kolonisti zarobili slavnu indijansku princezu Pocahontas. Ona je bila kći vrhovnog indijanskog poglavice Powhatana, koji je bio na čelu najmoćnijeg saveza indijanskih plemena na području gdje su se iskrcali engleski kolonisti u Sjevernoj Americi. Radilo se otprilike o priobalnom području današnje američke savezne države Virginije. Otac od Pocahontas vladao je nad savezom od oko 10.000 – 15.000 Indijanaca.
Englezi su princezu Pocahontas zarobili radi otkupnine. Ona je bila mlada, otprilike u dobi od 18 godina. Pridobili su za sebe jednog lokalnog indijanskog poglavicu nižeg ranga, kod kojeg je Pocahontas bila u gostima. Nagovorili su tog poglavicu da ju izda. I doista, preko poglavice i njegove žene uspjeli su namamiti Pocahontas da se ukrca na engleski brod, a zatim su je zatočili.
Pocahontas su Englezi držali u zarobljeništvu preko godinu dana. Zahtijevali su od njenog oca da vrati engleske zatočenike, zapadnjačko oružje i alat koji je prije bio oteo. Otac je doista vratio zarobljenike, ali nije uspio ispuniti engleska očekivanja u pogledu oružja i alata, pa je Pocahontas dugo ostala u zarobljeništvu. Za to vrijeme podučavali su je kršćanskoj vjeri. Krstili su je, pri čemu je uzela kršćansko ime Rebeka.
Poljica dobivaju autonomiju (1799.)
Područje istočno od Splita, između Cetine i Žrnovnice, od 13. stoljeća uživa autonomiju i naziva se Poljičkom Kneževinom odnosno Republikom. Poljičanu su imali pravo birati svog kneza na godinu dana, ali su većinu svoje povijesti priznavali vrhovnu vlast hrvatskih, hrvatsko-ugarskih, mletačkih i drugih vladara.
Poljica su dobila ime po brojnim malim poljima podno Mosora. Kao prvi župan spominje se Dalizio (Dališ) iz 1070. godine, a krajem 13. stojeća vladaju knezovi Šubići. Godine 1444. Poljičani priznaju mletačku vlast koja je trajala do kraja 18. stoljeća. Mlečane je zamijenila Habsburška Monarhija koja je 13. travnja 1799. priznala Poljicama veliku autonomiju. Međutim, već 1805. Francuzi ulaze u Poljičku republiku i uskoro ju ukidaju nakon 700 godina postojanja. Posljednji poljički veliki knez bio je Ivan Čović.
Površina Poljičke republike iznosila je oko 250 kvadratnih kilometara. Danas je to uglavnom područje općine Omiš. U Gradskome muzeju u Omišu čuva se Poljički statut iz 15. stoljeća u kojem su ozakonjena običajna prava te se smatra jednim od navažnijih i najstarijih hrvatskih povijesno-pravnih spomenika. U to vrijeme na području Omiša govorilo se čakavicom.
Piše: Marsela Alić
Izvor: Povijest.hr
