Kennedy najavio društvene reforme u SAD-u (1963.)

Predsjednik John F. Kennedy najavio je duboke društvene reforme u SAD-u 11. lipnja 1963. godine. Naime, radijske i televizijske postaje prenijele su toga dana njegov govor o ljudskim pravima iz Ovalnog ureda u Bijeloj kući, u kojem je najavio nužne promjene.

Dogodilo se to kao reakcija na incident u američkoj saveznoj državi Alabami, pri kojem su lokalne vlasti afroameričkoj mladeži pokušale zabraniti upis na Sveučilište u Alabami. U tom incidentu sudjelovao je i guverner Alabame George Wallace, koji je osobno pokušao spriječiti upis Afroamerikanaca Vivian Malone i Jamesa Hooda stojeći na ulazu u upisne prostorije (isti se guverner mnogo godina kasnije pokajao za svoje postupke i odbacio je rasističku politiku).

Predsjednik Kennedy vrlo je brzo reagirao na incident, i to ne samo spomenutim govorom o ljudskim pravima na radiju i televiziji, nego i federalizacijom Nacionalne garde u Alabami (čime je njenim pripadnicima mogao narediti da osiguraju slobodan upis afroameričkim studentima).

Predsjednikov je govor bio vrlo upečatljiv, a u njemu je između ostaloga istaknuo: “Stotinu godina proteklo je otkad je predsjednik Lincoln oslobodio robove, a ipak njihovi nasljednici… nisu potpuno slobodni”. Kennedyju je nacrt govora izradio Ted Sorensen, njegov savjetnik u Bijeloj kući, koji je zaslužan i za neke druge kvalitetne Kennedyjeve političke nastupe. Nažalost, predsjednik Kennedy ubijen je već 22. studenog iste godine, tj. samo nešto više od pet mjeseci nakon spomenutog govora, u krvavom atentatu u teksaškom gradu Dallasu.

Odbor za izradu američke Deklaracije nezavisnosti (1776.)

Dana 11. lipnja 1776. izabran je odbor od pet članova za izradu američke Deklaracije nezavisnosti. Ta deklaracija predstavlja ključan dokument za povijest Sjedinjenih Američkih Država, a utjecala je i na mnoge druge pokrete za nezavisnost diljem svijeta.

Odbor za izradu nacrta deklaracije sastojao se od pet osoba. Bili su to:

  • John Adams (kasniji predsjednik SAD-a)

  • Thomas Jefferson (kasniji predsjednik SAD-a)

  • Benjamin Franklin (znameniti znanstvenik i izumitelj)

  • Roger Sherman (kasniji američki senator)

  • Robert Livingston (kasniji američki ministar vanjskih poslova).

Najveću ulogu u odboru pri konkretnom pisanju deklaracije imao je, po svemu sudeći, Thomas Jefferson. Premda je on bio robovlasnik sa stotinjak robova, u deklaraciju je stavio rečenicu da su svi ljudi stvoreni jednaki i da su obdareni neotuđivim pravima, kao što su pravo na život, slobodu i potragu za srećom.

Kongres je prihvatio Deklaraciju nezavisnosti i ona je javno objavljena u srpnju 1776. godine. Međutim, izbio je rat s Velikom Britanijom, u kojem se SAD za nezavisnost morao izboriti oružjem.

Prvi Nijemac koji je vladao nad Velikom Britanijom (1727.)

Dana 11. lipnja 1727. umro je britanski kralj George (Juraj) I. iz dinastije Hannover. On je vrlo zanimljiv po tome što je bio prvi Nijemac koji je vladao Velikom Britanijom (Engleskom, Škotskom, Walesom i Irskom). George I. rođen je kao Georg Ludwig od Braunschweig-Lüneburga u njemačkom gradu Hannoveru. Zanimljivo je da je kao mlad njemački princ sudjelovao i u poznatoj Bitki kod Beča 1683. u kojoj je taj grad uspješno obranjen od Turaka Osmanlija. U to doba vjerojatno nitko nije mogao pretpostaviti da će taj mladić jednom postati britanski kralj.

Kako je, dakle, njemački princ Georg Ludwig uspio postati vladar Velike Britanije? Radilo se o tome da vladajući elementi u engleskom parlamentu nikako nisu željeli katoličkog kralja. Dapače, 1688. svrgnut je dotadašnji kralj James (Jakov) II. koji je bio katolik, a na prijestolje je doveden protestantski nizozemski vladar Vilim Oranski (zajedno s Jamesovom protestantskom kćeri Marijom). Kad je ta linija izumrla, postavilo se pitanje nasljednika. Georg je izašao kao favorit, unatoč tome što je navodno postojalo čak oko 56 ljudi s boljim nasljednim pravima, ali su svi oni bili katolici! Tako je Georg proglašen 1714. za kralja Georgea I., a tek je mjesec i pol dana kasnije doputovao u Englesku preuzeti prijestolje.

Stjepan Radić – hrvatski političar i pučki tribun (1871.)

Jedan od velikana hrvatske povijesti, političar, književnik i publicist, Stjepan Radić rodio se 11. lipnja 1871. u mjestu Desno Trebarjevo kod Siska. Studirao je pravo u Zagrebu, Pragu i Budimpešti odakle je izbačen zbog sukoba s policijom. Na kraju je diplomirao u Parizu. Već za studenskih dana politički je aktivan pa tako 1895. godine, prilikom boravka cara i kralja Franje Josipa u Zagrebu, sudjeluje u spaljivanju mađarske zastave zbog čega je osuđen na šest mjeseci zatvora.

Nakon završetka studija bavi se novinarstvom, a 1904. osniva, zajedno sa bratom Antunom (rođen na isti dan 1868.), Hrvatsku pučku seljačku strankuBraća Radić zalažu se za rješavanje agrarnog, socijalnog i nacionalnog pitanja Hrvata u Austro-Ugarskoj, uvođenje općeg prava glasa te formiranja treće, slavenske, teritorijalne cjeline unutar Monarhije. Stjepan Radić u Hrvatski sabor prvi puta je izabran 1908. godine, a nakon osnivanja Kraljevine SHS njegova stranka postaje najjača u Hrvatskoj i mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka. Pridjevak republikanska i protivljenje centralističkom i unitarističkom režimu dovodi Radića u česte sukobe s vlastima zbog čega je nekoliko puta završio u zatvoru.

Balansirajući između težnji hrvatskog naroda i realnih političkih prilika Stjepan Radić radikalno mijenja politiku te prihvaća Vidovdanski ustav i priznaje dinastiju Karađorđević, a stranka mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka. Godine 1925. ulazi u vladu kao ministar prosvjete pokušavajući s pozicije vlasti zastupati hrvatske interese. Zbog neslagnja s srpskim radikalima već sljedeće godine daje ostavku, a 1927. iz vlade istupa i HSS. Tada Radić ponovo radi politički zaokret te počinje suradnju s dugogodišnjim oponentom Svetozarom Pribićevićem (vođom hrvatskih Srba koji se razočarao u Kraljevinu i dinastiju). Pribićević i Radić osnivaju Seljačko-demokratsku koaliciju, koja se zauzimala za preustroj države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizam, a protiv centralističke politike.

Kako su udruženi Hrvati i Srbi iz Hrvatske postali ozbilnja prijetnja režimu na Stjepana Radića izvršio je atentat u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. zastupnik Srpske radikalne stranke Puniše Račića. Radić je teško ranjen, a hrvatski zastupnici Pavle Radić i Đuro Basariček su ubijeni. Nedugo potom uhićen je i Svetozar Pribićević.

Stjepan Radić je od posljedica ranjavanja preminuo 8. kolovoza u Zagrebu. Pokopan je u mirogojskim arkadama, a na sprovodu se okupilo više od 300.000 ljudi.

piše: Dražen Krajcar

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI