Sprovod pape sv. Ivana Pavla II. (2005.)
Dana 8. travnja 2005. svečano je pokopan papa sv. Ivan Pavao II. u bazilici sv. Petra u Vatikanu. Pokop je obilježen najvećim okupljanjem šefova država u povijesti svijeta.
Prisustvovalo je više državnika nego na sprovodima Winstona Churchilla i Josipa Broza Tita. Među uzvanicima su bila tri američka predsjednika, britanski premijer, njemački kancelar i predsjednik, francuski predsjednik, pa čak i predsjednici Izraela i Irana. Prisutna su bila četiri kralja i pet kraljica. Princ Charles odgodio je vjenčanje s Camillom Parker-Bowles za 24 sata da bi prisustvovao sprovodu.
Sprovod je bio i veliko ekumensko okupljanje, kojem su prisustvovali i mnogi vjerski vođe nekatolici. Patrijarh Carigrada Bartolomej bio je prvi ekumenski patrijarh koji je prisustvovao jednom papinskom sprovodu još od Crkvenog raskola 1054. godine. Nadbiskup Canterburyja bio je prvi anglikanski primas na papinskom sprovodu još od kad je Henrik VIII. odcijepio Englesku od Katoličke Crkve. Po prvi put tu je bio i patrijarh Etiopske Crkve i katolikos (vrhovna glava) Armenske Crkve.
Papa je sahranjen u lijesu od čempresovine pod bazilikom sv. Petra u Vatikanu.
Srdačna antanta Ujedinjene Kraljevine i Francuske (1904.)
Dana 8. travnja 1904. formirana je Srdačna antanta (franc. Entente cordiale) između Ujedinjene Kraljevine i Francuske. Radilo se o prekretnici, jer su tijekom prethodnih povijesnih razdoblja te dvije države načelno bile suparnice, a ne saveznice.
Srdačna antanta trebala je povezati te dvije zemlje i osigurati im određenu zaštitu od sve naoružanije Njemačke, predvođene carem Vilimom (Wilhelmom) II. iz dinastije Hohenzollern. Premda se Srdačna antanta pretežito bavila kolonijalnim pitanjima, ujedno je označila kraj neuplitanja Ujedinjena Kraljevina u europsku politiku. Francuska je već otprije bila povezana s Ruskim Carstvom, a kasnije su sve te tri zemlje (Ujedinjena Kraljevina, Francuska i Rusija) formirale Trojnu antantu, koja je odigrala odlučujuću ulogu u Prvom svjetskom ratu.
Upravo je Srdačna antanta bila začetak korištenja pojma Antante, ključnog za Prvi svjetski rat. S druge strane, Njemačko Carstvo, Austro-Ugarska i Italija formirale su Trojni savez, a prve dvije zemlje pokrenule su Prvi svjetski rat pod nazivom Centralne sile.
Kristijan IX. – tast Europe (1818.)
Kristijan od Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburga, čovjek čiji su se potomci uspeli na nevjerojatno mnogo europskih prijestolja, rođen je 8. travnja 1818. godine. Među njegovim unucima bila su čak četiri kralja različitih europskih država (Ujedinjene Kraljevine, Danske, Grčke i Norveške), a jedan mu je unuk, dapače, bio i ruski car Nikola II. (ubili su ga boljševici nakon Oktobarske revolucije).
Kristijan od Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburga u mladosti nije bio osobito visoko rangiran u europskim okvirima. Naime, potjecao je iz sporedne (mlađe) grane danske kraljevske dinastije Schleswig-Holstein. Rođen je u dvorcu Gottorp pokraj grada Schleswiga, na sjeveru današnje Njemačke. Velik dio djetinjstva proveo je Kristijan u dvorcu Glücksburg, po kojem je ime dobila njegova dinastija.
Princ Kristijan postao je 1863. kraljem Danske. U to doba bilo mu je 45 godina, a zanimljivo je da mu je jedan sin tada već bio grčki kralj (izabran je kao 17-godišnjak na tu poziciju nakon Otona iz dinastije Wittelsbach). Kristijanov najstariji sin naslijedio je oca na položaju kralja Danske, a dvije Kristijanove kćeri su se visoko udale. Naime, jedna je udajom postala ruskom caricom, a druga kraljicom Ujedinjene Kraljevine (time i caricom Indije). Kralj Kristijan IX. dobio je i nadimak tast Europe.
Kristijanovi potomci danas se nalaze na gotovo svim europskim prijestoljima. Današnji princ od Walesa – Charles – izravni je muški potomak Kristijana IX. (njegov je prapraunuk u izravnoj muškoj liniji).
Nikola Esterházy – prvi grof iz najbogatije mađarske obitelji (1583.)
Dana 8. travnja 1583. rođen je Nikola Esterházy, prvi pripadnik te obitelji koji je dobio grofovsku titulu. Upravo je on uvelike zaslužan za uspon obitelji Esterházy iz lokalne velikaške u jednu od vodećih obitelji u cijeloj Habsburškoj Monarhiji. Tajna uspjeha obitelji Esterházy bila je uvelike u tome što su njeni pripadnici pristajali uz Habsburgovce u razdobljima kad su se ostali ugarski i hrvatski velikaši protiv njih bunili. Time su Esterházyji obično dobivali od habsburških vladara konfiscirane posjede pobunjenih velikaša.
Nikola se rodio u mjestu Galanti u današnjoj Slovačkoj, u tadašnjoj sjevernoj Ugarskoj. Galanta se nalazi oko 50 kilometara od Bratislave (Požuna), grada koji je u Nikolino vrijeme funkcionirao kao glavni grad Ugarske (Budim je bio pod vlašću Osmanskog Carstva). Po Galanti su Esterházyji dobili pridjevak od Galante.
Nikola Esterházy preobratio se 1600. godine, u dobi od oko 17 godina, s kalvinizma na katoličanstvo. Dinastija Habsburg bila je među glavnim osloncima katoličanstva u Srednjoj Europi pa su joj bile potrebne savezničke katoličke obitelji (mnogi ugarski, austrijski i češki velikaši podržavali su tada protestantizam).
Godine 1625. imenovan je Nikola ugarskim palatinom, što je bila nominalno najviša funkcija u Ugarskom Kraljevstvu, donekle slična funkciji bana u Hrvatskoj. Sljedeće godine (1626.) dobio je i nasljednu grofovsku titulu, čime je njegova obitelj uzdignuta iz barunskog u grofovski stalež. Obitelj Esterházy prestigla je sve ostale ugarske i hrvatske obitelji u kratkom roku, jer je već Nikolin sin Pavao dobio 1687. kneževsku (prinčevsku) titulu, koja je bila još viša od grofovske. Duže je vrijeme zatim obitelj Esterházy bila praktički jedina među aristokratskim obiteljima u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu s takvom titulom.
Od zemljišnih posjeda stekao je Nikola Esterházy važna vlastelinstva Eisenstadt i Forchtenstein, u današnjem austrijskom Gradišću. Ti su posjedi ostali zatim stoljećima u rukama obitelji Esterházy, a na njima su podignuti golemi dvorci koje se i danas može vidjeti. Palatin grof Nikola Esterházy umro je 1645. u Grosshöfleinu na području današnjeg Gradišća.
Izvor: Povijest.hr
