Hans-Ulrich Rudel – najodlikovaniji Hitlerov vojnik (1916.)

Dana 2. srpnja 1916. rođen je u Šleskoj Hans-Ulrich Rudel, najodlikovaniji njemački vojnik u Drugom svjetskom ratu. On je jedini vojnik Trećeg Reicha koji je dobio najviše njemačko odlikovanje – Viteški križ Željeznog križa sa zlatnim hrastovim listovima, mačevima i dijamantima. Naime, Viteški križ imao je nekoliko stupnjeva. Najniži je bio obični Viteški križ (dodijeljeno 7.365 komada), zatim je slijedio Viteški križ s hrastovim listovima (890 komada), pa Viteški križ s hrastovim listovima i mačevima (160 komada), te Viteški križ s hrastovim listovima, mačevima i dijamantima (samo 27 dobitnika).

Među tih elitnih 27 koji su dobili dijamante, bili su i feldmaršali Erwin Rommel, Albert Kesselring i Walter Model te dva kapetana podmornica. Rudel je međutim jedini koji je dobio još i zlatne listove, i to zbog toga što je kao pilot Štuke (Ju-87) i njene protuoklopne verzije Ju-87 G-2Kanonenvogel navodno uništio nevjerojatnih 519 tenkova, 800 vozila i 150 artiljerijskih oružja. K tome je na moru potopio jedan sovjetski bojni brod, dvije krstarice, jedan razarač i 70 amfibijskih plovila. Uništio je još i 4 oklopna vlaka, srušio nekoliko mostova i oborio 9 aviona. Ukupno se procjenjuje da je uništio oko 2.000 ciljeva na zemlji, zraku i vodi. Ti uspjesi nisu, dakako, prošli bez problema. Čak 32 puta je bio srušen ili je morao prisilno sletjeti.

Prvi francuski nuklearni test na Tihom oceanu (1966.)

Dana 2. srpnja 1966. održan je prvi francuski nuklearni test na Tihom oceanu. Nuklearna bomba detonirana je na atolu Mururoa, smještenom u Otočju Tuamotu, dijelu Francuske Polinezije. Test je imao kodni naziv Aldebaran, a izveden je na području lagune spomenutog atola, oko 1.100 kilometara jugoistočno od otoka Tahiti (najvećeg otoka u sastavu Francuske Polinezije). Bomba detonirana tog dana imala je snagu od oko 28 kilotona, gotovo dva puta veću od bombe bačene na Hirošimu 1945. godine.

Francuzi su već ranije provodili nuklearna testiranja, ali nikada prije na području Tihog oceana (između 1960 i 1966. godine iskoristili su alžirska pustinjska područja). Spomenuti test imena Aldebaran bio je samo početak dugog niza testova, tako da je na području Francuske Polinezije do danas ukupno testirano čak oko 190 nuklearnih naprava. Jednom testu iz rujna 1966. prisustvovao je čak i tadašnji francuski predsjednik Charles de Gaulle.

Amerikanci su također provodili nuklearna testiranja na Tihom oceanu, osobito kod atola Bikini na području Marshallskog otočja. Premda se atol Bikini nalazi na Tihom oceanu kao i atol Mururoa, riječ je o dvjema vrlo udaljenim lokacijama. Naime, atol Bikini udaljen je od atola Mururoa u Francuskoj Polineziji više od 7.000 kilometara, gotovo kao Moskva od New Yorka.

Nestala najslavnija pilotkinja Amelia Earhart (1937.)

Drugoga srpnja 1937. godine nad Tihim oceanom netragom je nestala najslavnija pilotkinja u povijesti – Amelia Earhart. Ta rođena Amerikanka počela je letjeti s 22 godine i ubrzo je počela rušiti rekorde najboljih ženskih pilota. Tako je sa svojim avionom postigla rekordnu visinu od 4.267 metara i postala je prva žena koja je preletjela Atlantski ocean. Još veći uspjeh bilo je njeno solo prelijetanje Atlantika, čime je oponašala pothvat prvog muškarca koji je to učinio, slavnog Charlesa Lindbergha, samo 5 godina nakon njega. Obavivši taj pothvat postala je slavna u Americi i svijetu.

Dobila je visoko odlikovanje od američkog Kongresa i francusku Legiju časti, a postala je i prijateljica američke prve dame Eleanor Roosevelt. Amelia je kasnije postala i prva žena koja je preletjela čitav SAD, od jedne do druge obale. Najveći pothvat u životu namjeravala je napraviti oblijetanjem čitavog svijeta. Godine 1937. poletjela je iz Miamija, preletjela Atlantski ocean, Afriku, Indiju, Jugoistočnu Aziju i došla do Tihog oceana. Preostalo joj je još preletjeti samo 11.000 kilometara do cilja (35.000 je već obavila). Međutim, njen je zrakoplov nestao nad Tihim oceanom. Letjela je u dvomotornom Lockheedu Electra 10E, koji je zadnji put viđen pri polijetanju s Papue Nove Gvineje. Amelia je komunicirala pomoću radija s kontrolama leta. Posljednje javljanje bilo joj je u blizini atola Howland, u 8 sati i 43 minute ujutro.

Nije prijavila nikakve probleme, nego je najavila skori dolazak do mjesta slijetanja. Nakon toga više se od nje nije čulo nikakvo razgovijetno javljanje. Neki radio operateri izvijestili su o nerazumljivim i slabim signalima za koje se ne zna jesu li potjecali od Amelije. Njen nestanak izazvao je veliku senzaciju u javnosti. Potrage za avionom nisu dale uspjeha. Razvile su se razne teorije, od toga da se jednostavno srušila u ocean i potonula, do toga da su je oteli vanzemaljci. Teorija o vanzemaljcima čak je iskorištena u filmu Bliski susreti treće vrste, gdje je Amelia prikazana na vanzemaljskom brodu, kao i u jednoj epizodi Zvjezdanih staza: Voyager.

Osnovan Vladivostok – vladar istoka (1860.)

Vladivostok, najveći ruski grad na Dalekom istoku, osnovan je drugog srpnja 1860. godine. Ime Vladivostok na ruskom jeziku otprilike znači vladar istoka, a analogno je nazivima nekih drugih gradova koje su Rusi osnovali u carsko doba (npr. Vladikavkaz). Područje oko današnjeg Vladivostoka nekoć je pripadalo Kineskom Carstvu, a ugovorima u Aigunu i Pekingu predano je Rusiji. Rusi su se još godinama trudili protjerati preostale Kineze iz tog kraja, uključujući kineske tragače za zlatom.

Vladivostok je s vremenom postao najvažnijim ruskim uporištem na Dalekom istoku i sjedištem Ruske tihooceanske flote. Važnost je dobio i kao završna stanica znamenite Transsibirske željeznice (1903.), najduže željezničke linije na svijetu. Dužina pruge od Moskve do Vladivostoka Transsibirskom željeznicom iznosi čak 9.289 kilometara. Kao glavna baza sovjetske flote grad i luka bili su zatvoreni za strance i ostale građane SSSR-a od 1958. do kraja 1991. godine.

Danas grad ima oko 600.000 stanovnika, a kroz njega Rusi uvoze velik broj japanskih vozila. Vladivostok je i važno industrijsko središte –  brodogradnja, preradba ribe, industrija strojeva, namještaja, kože, alkoholnih pića, rafinerija nafte.

piše: Dražen Krajcar

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI