Martin Knežević – hrvatski general u službi Marije Terezije (1781.)
Dana 30. listopada 1781. umro je hrvatski general barun Martin Knežević. Bio je visoki vojni zapovjednik u službi znamenite vladarice Marije Terezije, hrvatsko-ugarske kraljice i carice Svetog Rimskog Carstva. General Knežević sudjelovao je u Ratu za austrijsko nasljeđe (od 1740. do 1748.), u kojem je Marija Terezija morala braniti svoje posjede od onih koji nisu priznali njeno nasljedno pravo, te u Sedmogodišnjem ratu (od 1756. do 1763.), koji je bio praktički prvi rat u povijesti vođen na svjetskoj razini (na bojištima od Sjeverne Amerike preko Europe pa do Indije). Većinu karijere proveo je na čelu karlovačkih husara (lake konjice).
Rođenjem je Martin Knežević bio iz Senja, a pripadao je plemićkoj obitelji koja se duže vrijeme bavila vojničkim zanimanjem (prvenstveno u obrani Habsburške Monarhije od Osmanlija). Za ratne zasluge dodijeljeno je Martinu Kneževiću znamenito odlikovanje Viteškog križa Reda Marije Terezije. Godine 1763. dobio je Knežević i titulu baruna, čime je uzdignut iz plemića u velikaša.
Čak četiri sina generala Martina Kneževića također su doprla do čina generala. Bili su to Juraj, Ivan, Petar i Vinko. Budući da se u habsburškim zemljama barunska titula u načelu nasljeđivala automatski s oca na sinove, sva ta četvorica bili su ujedno i baruni. Najmlađi Martinov sin Vinko postigao je najveću vojničku karijeru od spomenute braće. Naime, dosegao je visoki čin generala konjaništva (General der Kavallerie), koji je bio odmah ispod čina feldmaršala. Kao i ocu Martinu, dodijeljeno mu je odlikovanje Viteškog križa Reda Marije Terezije.
Solvayeva konferencija – prvi znanstveni skup nobelovaca (1911.)
Dana 30. listopada 1911. započela je prva Solvayeva konferencija, zanimljiv skup znanstvenika s međunarodnim ugledom. Među sudionicima te konferencije bili su Walther Nernst, Hendrik Antoon Lorentz, Wilhelm Wien, Marie Curie, Henri Poincaré, Max Planck, Arnold Sommerfeld, Frederick Lindemann, Maurice de Broglie, Ernest Rutherford, Heike Kamerlingh Onnes i Albert Einstein. Neki od njih već su tada bili nobelovci, a mnogi su kasnije dobili Nobelove nagrade. Primjerice, Marie Curie dobila je Nobelovu nagradu za fiziku osam godina ranije, a Nobelovu nagradu za kemiju upravo te godine.
Znameniti Albert Einstein imao je u razdoblju održavanja prve Solvayeve konferencije 32 godine i bio je jedan od najmlađih sudionika (najmlađi je bio Frederick Lindemann, kasnije poznat i kao lord Cherwell, kome je bilo samo 25 godina). Prvom konferencijom predsjedao je Hendrik Antoon Lorentz, znameniti nizozemski fizičar, koji je Nobelovu nagradu za fiziku dobio još 1902. kao drugi čovjek u povijesti (prvi je bio Wilhelm Conrad Röntgen, koji ju je dobio 1901. godine).
Solvayeva konferencija nazvana je po belgijskom kemičaru i industrijalcu Ernestu Solvayu, koji se obogatio svojim pronalascima i koji je organizirao taj znanstveni skup. Budući da je konferencija bila uspješna, organizirane su i naredne Solvayeve konferencije u razmacima od po nekoliko godina. Na njima su također sudjelovala mnoga zvučna imena iz svijeta znanosti, uključujući, osim već navedenih, Nielsa Bohra, Wernera Heisenberga, Maxa Borna i Erwina Schrödingera.
Günther von Kluge – njemački feldmaršal (1882.)
Dana 30. listopada 1882. rođen je Günther von Kluge, njemački feldmaršal iz Drugog svjetskog rata. Pripadao je pruskoj plemićkoj obitelji, a rođen je na području današnje Poljske, u gradu Posenu (današnji Poznań). Već je njegov otac bio general u njemačkoj vojsci, tako da je von Kluge pripadao klasičnom zapovjednom kadru Wehrmachta s dugom vojničkom tradicijom.
Günther von Kluge dobio je navodno nadimak Der kluge Hans (hrv. Pametni Hans), što je dijelom bila igra riječi s obzirom na njegovo prezime. Već u Prvom svjetskom ratu sudjelovao je von Kluge kao časnik, i to s činom satnika. Godine 1933. unaprijeđen je u čin generala, upravo u doba kad je Hitler postao njemačkim kancelarom. Nakon uspješnog osvajanja Poljske i Njemačke unaprijedio je Hitler čak 12 generala u feldmaršale, a među njima je bio i Günther von Kluge.
Tijekom Drugog svjetskog rata držao je feldmaršal von Kluge neka od najviših vojnih zapovjedništava, kako na Istočnom, tako i na Zapadnom bojištu. Naime, od 1941. do 1943. bio je vrhovni zapovjednik Grupe armija Centar na bojištu u Sovjetskom Savezu, a ljeti 1944. bio je vrhovni zapovjednik Zapadnog bojišta.
Feldmaršal von Kluge pripadao je dijelu njemačkog profesionalnog zapovjednog kadra koji nije bio zadovoljan s Adolfom Hitlerom. Pretpostavlja se da je simpatizirao s pokušajima svrgavanja Hitlera, premda nije poznato je li aktivno sudjelovao u nekoj od urota.
Smaknut francuski admiral i maršal Henri II. de Montmorency (1632.)
Dana 30. listopada 1632. godine smaknut je francuski aristokrat Henri II. de Montmorency, posljednji muški pripadnik nekoć moćne i bogate vojvodske grane obitelji de Montmorency. Ta je obitelj svojedobno navodno posjedovala čak oko 600 utvrda diljem Francuske, a ime je dobila po mjestu Montmorency sjeverno od Pariza. Obitelj de Montmorency dala je tijekom povijesti čak 12 maršala Francuske, šest vrhovnih vojnih zapovjednika te velik broj dvorskih dostojanstvenika. Titulu vojvode od Montmorencyja (fr. Duc de Montmorency) dobili su 1551. (vojvodska titula bila je najviša među aristokratskim titulama u Francuskoj).
Zanimljivo je da je Henri II. de Montmorency nosio istovremeno i čast maršala i admirala Francuske. Osim toga, bio je potkralj Nove Francuske, koja je obuhvaćala francuske kolonijalne posjede u Sjevernoj Americi. Istaknuo se u službi kralja Luja XIII., poglavito protiv francuskih protestanata (hugenota), a maršalski je čin dobio u ratu protiv španjolskih Habsburgovaca za kontrolu nad sjevernom Italijom, nakon što je junačkim pothvatom osobno zarobio protivničkog generala.
Smaknut je na današnji dan zbog sudjelovanja u pobuni protiv moćnog kardinala Richelieua. Pogubljenje je održano u gradskoj vijećnici u gradu Toluouseu, navodno pomoću naprave slične kasnijoj giljotini. Iako su napisane brojne peticije da ga se poštedi, jedina milost koju su mu kralj i Richelieu pokazali jest da ga nisu dali pogubiti javno. Njegova vojvodska titula, budući da nije imao muških nasljednika, prešla je na njegovu sestru – princezu Charlotte Marguerite de Condé.
Izvor: Povijest.hr
