Zašto je Stjepan Radić zapravo rekao: “Ne srljajte kao guske u maglu”? (1918.)
Zašto je Stjepan Radić zapravo rekao: “Ne srljajte kao guske u maglu”? (1918.)
Stjepan Radić izrekao je svoj najpoznatiji govor, zaključen rečenicom “Ne srljajte kao guske u maglu”, na zasjedanju Središnjeg odbora Narodnog vijeća u Zagrebu 24. studenog 1918. godine. Za razumijevanje tog govora nužno je poznavanje konteksta u kojem je nastao. Naime, u to je vrijeme talijanska vojska nadirala u Dalmaciju, Istru, Kvarner i svakog dana zauzimala sve više hrvatskog teritorija. Hrvatska je, kao dio Austro-Ugarske Monarhije, bila netom pobijeđena u Prvom svjetskom ratu. Ujedinjavanjem s Kraljevinom Srbijom Hrvatska je imala priliku prijeći na stranu pobjednika i da zaustavi talijansko otimanje svog teritorija. Zbog tog su razloga mnogi političari iz Hrvatske bili u žurbi da se provede ujedinjenje. Prije svega to se odnosilo na srpski dio Hrvatsko-srpske Koalicije predvođene Svetozarem Pribićevićem, ali i političare iz Dalmacije koja je najviše bila na udaru Talijana. Zbog toga je i Hrvatski sabor 29. listopada iste godine donio odluku o raskidanju svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom te uspostavi Države Slovanaca, Hrvata i Srba na čelu s Narodnim vijećem s namjerom ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom.
Stjepan Radić je također bio svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom, no zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se ono obaviti. Nesrljanje u maglu dakle nije upozorenje da se uopće ne udružuje sa Srbima, nego da se prethodno osigura, kako ne bi došlo do srpske hegemonije u novoj državi. Nažalost, Radić je bio nadglasan te se u ujedinjenje krenulo bez razrađenog plana. Na prijedlog dalmatinskog političara Josipa Smodlake sastavljen je odbor sedmorice koji je predložio da u Beograd što prije ode delegacija od 28 članova i tamo što hitnije dogovori ujedinjenje na temelju famoznog Naputka, koji je bio neodređen i ionako nije poštovan. Središnji odbor ponovo se sastaje dan kasnije da raspravi o datumu odlaska u Beograd jer su stigle nove vijesti. Naime, Velika narodna skupština u Novom Sadu odlučila je da se odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom ne čekajući odluku iz Zagreba, a u Crnoj Gori svrgnut je kralj Nikola I. i priznata dinastija Karađorđevića. U takvoj situaciji Pribićević, uz potporu većine članova, traži da se već idućeg dana krene za Beograd, dok manjina članova želi pričekati vijesti od Jugoslavenskog Odbora koji je u inozemstvu bio u kontaktu s čelnicima Antante. Oko 22 sata članovi odbora razišli su se bez dogovora, ali Pribićević okuplja svoje pristaše te pada odluka da se krene idućeg dana u 9 ujutro. Glasnici su to javili ostalim članovima koji su već bili u svojim domovima i koji su pokleknuli pred Pribićevićevim autoritetom.
Stigavši u Beograd Pribićević je ponovo izmanipulirao delegaciju tako da nije poštovan ni Naputak već je regent Aleksandar Karađorđević zamoljen od strane Države SHS da je pridruži Kraljevini Srbiji na čelu s dinastijom Karađorđevića, što je i učinjeno 1. prosinca 1918. tako da u biti nikada nije ni došlo do ujedinjenja po ravnopravnoj osnovi što se zorno vidjelo u novoproglašenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), gdje je glavnu riječ imao kralj i velikosrpski hegemonisti.
Stjepan Radić isprva se pokušavao boriti protiv velikosrpske politike isticanjem republikanizma i tražeći pomoć u inozemstvu (čak i od SSSR-a), ali nakon što je nekoliko puta zatvaran priznao je dinastiju i Ustav te ušao u Vladu. Plan mu je bio mijenjati režim “iznutra”, ali ni to nije dalo rezultata. Na kraju napušta Vladu te ulazi u neočekivanu suradnju s starim suparnikom Pribićevićem, koji se i sam razočarao u režim vidjevši da velikosrbi njega i ostale Srbe prečane samo koriste za vlastite ciljeve. Suradnja je zapečačena osnivanjem Seljačko-demokratske koalicije 1927. godine. Radić i Pribićević svojim su govorima i masovnim skupovima toliko utjerali strah u kosti velikosrbima i kralju da je Radić već sljedeće godine smrtno ranjen u atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu, a Pribićević je uhićen te kasnije i protjeran iz Kraljevine Jugoslavije.
piše: Dražen Krajcar
Patentiran traktor gusjeničar (1904.)
Vozilo koje se kreće primjenom lančastih traka, nazvanih gusjenice, po kojima voze njegovi kotači naziva se gusjeničar. Prva ideja o takvom vozilu pripisuje se engleskom piscu i izumitelju Richardu Lovellu Edgeworthu (1744. – 1817.). Prvi patent za gusjeničara prijavio je Britanac sir George Cayley. Bilo je još nekoliko zapisa o sličnim vozilima, ali prvi komercijalni uspjeh postigao je Amerikanac Alvin Lombard. On je 1901. patentirao parnu mašinu s gusjenicama za izvlačenje drva iz šuma. Takvih je mašina proizvedeno više od 80.
Njegovu je licencu 1903. kupio Benjamin Holt (1849. – 1920.), osnivač poduzeća Holt Manufacturing Company. On je patentirao 24.11.1904. traktor gusjeničar koji je ubrzo našao široku primjenu, od poljoprivrede do ratovanja. Holtovo poduzeće ujedinilo se 1925. s poduzećem C. L. Best Tractor Company i tako je nastala poznata kompanija Caterpillar Tractor Company. Tko je prvi rabio naziv gusjenica (engl. caterpillar) za sustav lančastih traka, nije jasno. Naime, i Britanci i Amerikanci tvrde da su u tome prvi.
Razvojem traktora gusjeničara u vojne svrhe, Britanci su razvili tenk i prvi put ga upotrijebili već u Prvom svjetskom ratu.
Piše: Marsela Alić
Nizozemci otkrili današnju Tasmaniju (1642.)
Nizozemski pomorac Abel Tasman otkrio je otok Tasmaniju, koji danas po njemu nosi ime, 24. studenog 1642. godine. U to su vrijeme Nizozemci imali golem utjecaj na svijet, što dokazuje i Tasmanovo otkrivanje otoka smještenog gotovo na drugoj strani zemaljske kugle u odnosu na njegovu domovinu.
Abel Tasman otkrio je Tasmaniju došavši do nje sa zapada, odnosno iz područja Indijskog oceana. Pomorac je otok nazvao Van Diemenova zemlja po svom sponzoru, koji se zvao Antonio van Diemen, a koji je u to vrijeme bio generalni guverner Nizozemske Istočne Indije (otprilike današnjeg područja Indonezije). U nastavku istog putovanja došao je i do Novog Zelanda, također kao prvi Europljanin u povijesti. Inače, nekoliko godina kasnije Nizozemci su dali ime Novom Zelandu po pokrajini Zeeland na jugozapadu Nizozemske.
Tasmanija je 26. po veličini otok na svijetu, a s površinom od 64.519 četvornih kilometara veća je od Republike Hrvatske. Sve do 1856. godine nosila je ime Van Diemenova zemlja, a tek je onda službeno imenovana Tasmanijom u čast njenog otkrivača.
Tritsch-Tratsch-Polka iz serijala o Jamesu Bondu (1858.)
Austrijski skladatelj Johann Strauss mlađi (1825. – 1899.) proveo je sezonu 1858. u Pawlowsku kod Sankt Peterburga izvodeći koncerte čitavo ljeto. Bečke kazališne novine objavile su kako je slavni skladatelj u Rusiji skladao nekoliko djela, a među njima je bila brza polka “Tritsch-Tratsch” (čita se trič – trač) i zaista znači trač.
Johann Strauss pojavio se te godine u humorističkom časopisu Tritsch-Tratsch u rubrici Bečke poznate ličnosti. On je bio prva poznata osoba čija je karikatura objavljena u tom časopisu, koji je dobio naziv po istoimenoj komediji Johanna Nestroya iz 1833. godine. To ga je potaklo na skladanje polke zanimljivog naziva. Navodno je Johann Strauss htio pokazati kako Austrijanci zaista previše vole tračati.
Polka je doživjela praizvedbu 24. studenog 1858. u Beču, u gostioni Zum großen Zeisig (njem. Kod velikog čiška, vrsta ptice), gdje su se često izvodila popularna glazbena djela. Nakon nekoliko dana Kazališnim novinama objavljena je kritika: “Već se godinama nije pojavila plesna skladba takve svježine, humorističkog tona i pikantne instrumentalizacije.” Notni zapisi ove popularne polke razgrabljeni su u samo nekoliko sati nakon početka prodaje.
Na filmskom platnu polka Tritsch-Tratsch mogla se čuti u serijalu o Jamesu Bondu. Godine 1979. izašao je film Operacija svemir. Roger Moore u ulozi Jamesa Bonda vozi se gondolom po Veneciji. Nakon što ga napadnu neprijatelji, on pretvara gondolu u amfibiju i njome se vozi preko Trga svetog Marka na opće čuđenje brojnih turista. U podlozi za to vrijeme svira upravo Straussova polka Tritsch-Tratsch.
Austrijski skladatelj Johann Strauss mlađi (1825. – 1899.) proveo je sezonu 1858. u Pawlowsku kod Sankt Peterburga izvodeći koncerte čitavo ljeto. Bečke kazališne novine objavile su kako je slavni skladatelj u Rusiji skladao nekoliko djela, a među njima je bila brza polka “Tritsch-Tratsch” (čita se trič – trač) i zaista znači trač.
Johann Strauss pojavio se te godine u humorističkom časopisu Tritsch-Tratsch u rubrici Bečke poznate ličnosti. On je bio prva poznata osoba čija je karikatura objavljena u tom časopisu, koji je dobio naziv po istoimenoj komediji Johanna Nestroya iz 1833. godine. To ga je potaklo na skladanje polke zanimljivog naziva. Navodno je Johann Strauss htio pokazati kako Austrijanci zaista previše vole tračati.
Polka je doživjela praizvedbu 24. studenog 1858. u Beču, u gostioni Zum großen Zeisig (njem. Kod velikog čiška, vrsta ptice), gdje su se često izvodila popularna glazbena djela. Nakon nekoliko dana Kazališnim novinama objavljena je kritika: “Već se godinama nije pojavila plesna skladba takve svježine, humorističkog tona i pikantne instrumentalizacije.” Notni zapisi ove popularne polke razgrabljeni su u samo nekoliko sati nakon početka prodaje.
Na filmskom platnu polka Tritsch-Tratsch mogla se čuti u serijalu o Jamesu Bondu. Godine 1979. izašao je film Operacija svemir. Roger Moore u ulozi Jamesa Bonda vozi se gondolom po Veneciji. Nakon što ga napadnu neprijatelji, on pretvara gondolu u amfibiju i njome se vozi preko Trga svetog Marka na opće čuđenje brojnih turista. U podlozi za to vrijeme svira upravo Straussova polka Tritsch-Tratsch.
Izvor: Povijest.hr
