21. studenoga 1998. Slatinski Drenovac – nepoznati partizanski logor smrti za Hrvate još od 1942. godine
Piše: Petar Horvatić
U vrijeme 2. svjetskog rata 1942. godine partizanska vojska u Slatinskom Drenovcu, u blizini Slatine na Papuku, osnovala je logor smrti. Ovaj logor je postojao od 1942 pa do 1946. godine.
Spomenik žrtvama u Slatinskom Drenovcu podignut je i posvećen 21. studenog 1998. godine kraj Crkve Sv. Spasa gdje su pronađene 464 lubanje i preko 130 vreća polomljenih kostiju. Pretpostavlja se da je tu bilo oko 560 žrtava. Tu su ubijeni i župnici iz Orahovice, Slatine i Voćina.
U blizini se nalaze i masovna gubilišta Hrvata: Drenovački jarak, Čačića brdo i Jankovački potok. Istraživanja su potvrdila da su žrtve bili civili sa šireg područja Virovitičko-podravske županije, te mnogi Hrvati iz kolona Križnoga puta. Mnoge su lubanje imale prostrijelne rane što potvrđuje pretpostavke kako su ove žrtve likvidirane sa velike blizine.
Među ubijenima je više svećenika. Godine 1943. po tom istom sudu bio je osuđen orahovački župnik Ivan Đanić, a sljedeće godine jednako tako po tom sudu bio je osuđen na smrt i slatinski župnik Julije Bürger.
U nedalekom Voćinu 1943. ubijen je župnik Josip Martinac.
Ukupno je do završetka 2. svjetskog rata 8. svibnja 1945. od strane partizana ubijeno 23 svećenika Zagrebačke nadbiskupije, a do kraja 1949. komunističke vlasti ubile još 45-oricu svećenika nadbiskupije (izvor: S. Kožul). Više o velikom stradanju hrvatskih civila i vojnika Slatine i slatinskog kraja tijekom 2. svjetskog rata može se pročitati u knjizi Miroslava Gazde „Krvavi slatinski Uskrs“.
Ovaj kraj teško je stradao i u Domovinskom ratu i bio mjesto brojnih zločina slatinskih Srba nad Hrvatima: Četekovci, Balinci, Čojlug, Voćin i druga mjesta brojnih zločina nad Hrvatima slatinskog kraja.
Izvor: narod.hr/komunistickizlocini.net
Sir Samuel Cunard – kralj prekooceanske plovidbe (1787.)
Dana 21. studenog 1787. rođen je sir Samuel Cunard, britanski poduzetnik koji je osnovao veliku brodarsku kompaniju Cunard Line. Ta je tvrtka svojedobno držala vodeću poziciju na području prekooceanske plovidbe, a glavni joj je konkurent bio White Star Line (graditelji Titanica). Među najpoznatijim putničkim brodovima Cunard Linea bili su Lusitania, Mauretania, Queen Mary i Queen Elizabeth.
Samuel Cunard rođen je u Sjevernoj Americi, u gradu Halifaxu na području današnje Kanade. Njegov otac Abraham Cunard živio je nekoć na području današnjeg SAD-a, no u doba Američkog rata za nezavisnost napustio ga je zbog odanosti britanskim vlastima. Preselio se u spomenuti Halifax, gdje mu se rodio sin, kasniji poduzetnik. Inače, obitelj Cunard u Sjevernu Ameriku u prošlosti se bila doselila s njemačkog područja (izvorno im je prezime navodno glasilo Kunders, a tek je kasnije promijenjeno u Cunard).
Samuel Cunard, nakon što je uspio kao brodovlasnik, proglašen je britanskim barunetom (nasljednim vitezom) pa je od tada oslovljavan kao sir Samuel Cunard. Preminuo je u Londonu 1865. godine, a ondje je i pokopan. Cunardi su time imali neobičnu sudbinu da su se s područja SAD-a doselili Englesku, a ne obratno (što je bio većinski trend).
Prva žena zaprisegnula za američku senatoricu (1922.)
Dana 21. studenog 1922. prva je žena zaprisegnula za američku senatoricu. Bila je to Rebecca Latimer Felton, koja je u tom trenutku imala 87 godina. Zanimljivo je da ona na senatorsko mjesto nije izabrana, nego ju je imenovao guverner njene savezne države Georgije kao zamjenu neočekivano preminulg senatora Thomasu E. Watsonu.
Njeno je članstvo u Senatu trajalo samo jedan dan, jer je već 22. studenog zaprisegnuo novoizabrani senator Walter F. George (upravo on joj je dopustio da bude jedan dan senatoricom, jer je teoretski mogao zaprisegnuti i dan ranije).
Prva ženska osoba koju su glasači doista izabrali u Senat bila je tek Hattie Caraway, koja je na izborima pobijedila 1932. godine, gotovo punih deset godina nakon senatorske prisege Rebecce Latimer Felton. Kasnije se udio žena u Senatu povećavao, ali vrlo sporo.
Tako sve do 1992. nikada istodobno nisu bile više od dvije žene u Senatu (ukupan broj članova Senata iznosi 100). Početkom 1993. povećao se broj senatorica na šest, a nakon početka 21. stoljeća već ih je bilo više od 10. Godine 2013. prvi je put broj žena u Senatu nadmašio 20.
Preminuo irski svetac Kolumban (615.)
Dana 21. studenog 615. umro je znameniti sveti Kolumban – irski misionar koji je osnivao samostane po europskom kontinentu. Smjer širenja samostana iz Irske prema kontinentalnoj Europi dao je dragocjen doprinos kršćanstvu u ranom srednjem vijeku. Upravo je sv. Kolumban bio jedan od najpoznatijih misionara u tom razdoblju.
Sv. Kolumban rođen je u Irskoj 543. godine. U Irskoj je postao samostanski redovnik, a tek nakon svoje 40. godine uputio se kao misionar iz Irske prema kontinentalnoj Europi. S dvanaest kolega iskrcao se sv. Kolumban 585. na današnju francusku obalu. Od tamo je krenuo širiti irsku samostansku tradiciju, osnivajući samostane prema irskim uzorima.
Osnovao je niz samostana na području ranosrednjovjekovne Burgundije. Kasnije je prešao na teritorij današnje Njemačke, a osnovao je samostan kod Mehreraua, blizu današnje tromeđe Austrije, Njemačke i Švicarske. Uputivši se u Italiju, sv. Kolumban osnovao je znameniti samostan Bobbio južno od Milana. Upravo je taj samostan bio uzor za poznati roman Ime ruže Umberta Eca.
Sv. Kolumban umro je u svom samostanu Bobbio. Ondje je i pokopan, a misionarsko djelo nastavili su njegovi suradnici. Među spomenutih dvanaest kolega sv. Kolumbana bio je i znameniti sv. Gal po kojem se zove čitav jedan kanton u Švicarskoj (Sankt Gallen). Katolička crkva slavi sv. Kolumbana 23. studenog.
Prvi musliman koji je dobio Nobelovu nagradu za znanost (1996.)
Dana 21. studenog 1996. umro je Abdus Salam, prvi musliman koji je dobio Nobelovu nagradu za znanost. Naime, Salamu je 1979. dodijeljena Nobelova nagrada za fiziku (elektroslabu teoriju), a dobio je tijekom života i mnoge druge nagrade za svoj znanstveni rad. Inače, on je bio drugi muslimanski Nobelovac, odmah iza egipatskog predsjednika Sadata koji je prethodne godine (1978.) dobio Nobelovu nagradu za mir.
Abdus Salam bio je pakistanski državljanin i za sada je jedan od samo dvoje stanovnika Pakistana koji su dobili Nobelovu nagradu (druga je Malala Yousafzai koja je Nobelovu nagradu za mir dobila 2014. godine). Salam je rođen u gradu Jhangu u doba kad je pakistansko područje još uvijek pripadalo britanskoj Indiji. Studirao je matematiku i fiziku na Cambridgeu, a ondje je fiziku i doktorirao.
Abdus Salam sudjelovao je i u pakistanskom nuklearnom programu. Danas je Pakistan jedina većinski muslimanska država na svijetu koja posjeduje nuklearno oružje. Umro je u Oxfordu, a pokopan je u Pakistanu. U trenutku smrti bio je u 71. godini.
Izvor: Povijest.hr
