(VIDEO) 17. kolovoza 1990. Knin – kako je balvan revolucijom počeo fašistički ustanak s elementima genocida?

 

Piše: Petar Horvatić

Na današnji dan 17. kolovoza 1990. u okolici Knina počela je otvorena oružana pobuna Srba poznata pod imenom Balvan revolucija. Time je, u stvarnosti, počeo sustavni i planirani (od Beograda i JNA) teror Srba na cestama, maltretiranje i progoni ljudi, uhićenja, a ubrzo i prva ubijanja golorukog hrvatskog naroda.

Sve je to bio uvod u opći fašistički ustanak kojemu je cilj bio stvoriti etnički čistu državu Srbiju na teritoriju Hrvatske. Tako da današnje riječi profašističkog predsjednika Srbije Vučića o nacizmu i fašizmu u Hrvatskoj zvuče smiješno, jer su još živi ljudi koji se svega sjećaju, i za razliku od 1945. godine smiju i reći što se događalo.

Tog dana prvi puta su se na cestama u dalmatinskom zaleđu pojavile barikade uz prisutnost naoružanih osoba, bilo s kokardama, bilo s petokrakama na glavi. Ponovno djeca četnika i partizana na istom zadatku, ponovno se preko ideologija počinje stvarati Velika Srbija. A oružje dijeli nasljednica partizanske vojske – JNA.

Promet u Hrvatskoj tih dana,od juga prema sjeveru bio je prekinut na mnogim mjestima, a Hrvati prestrašeni uviđaju da Srbi svom oružjem i ratom žele odcijepiti veliki dio Hrvatske i pripojiti Srbiji, pod krinkom ostanka u Jugoslaviji.

Bio je to uvod u Domovinski rat i otvorene agresije na Hrvatsku.

Što je Balvan revolucija?

Balvan revolucija je naziv za početnu fazu, a ponekad i za cijelu oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj, potaknutu iz Srbije i pod vodstvom JNA. Bez strašne oružane sile JNA, čak i goloruki Hrvati bi bez problema riješili tu četničku bandu na cestama diljem Hrvatske.

Ali JNA je bila ta koja je u stvarnosti organizirala paravojne jednice Srba, podijelila oružje civilima po nacionalnom ključu (isključivo Srbima da napadnu Hrvate) i svim sredstvima pomagala njihov teror nad Hrvatima, sve dok u ljeto 1991. sama JNA nije izvršila opći napad na Hrvatsku.

Naziv Balvan revolucija je dobila po tome što su je karakterizirale cestovne barikade, napravljene od balvana i velikog stijenja, koje su se pojavile 17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina.vPrometne komunikacije južne Hrvatske sa sjevernom Hrvatskom tim su činom prekinute, budući da vozilima nije bio dopušten prolaz, niti brojnim inozemnim turistima.

Računalo se da će poremećaj glavnih prometnih veza, prouzročiti rastrojstvo političkog i demokratskog života Republike Hrvatske. Promet je bio otežan i moralo se ići u skuplje i dulje obilaske, a turisti, zastrašeni ovakvim stanjem, prekidali su ljetovanje i ubrzano napuštali Hrvatsku.

Neposredni je cilj balvan revolucije bila priprema za trajnu okupaciju dijela hrvatskog teritorija, stavljanjem istog pod pobunjenički nadzor odnosno izdvajanjem istog prostora iz Hrvatske, te pripajanjem Velikoj Srbiji.

Na balvane su dolazili vikendom i mnogi Srbi koji su živjeli u gradovima kao Zagreb, Split, Sisak, Rijeka, Karlovac, tzv. vikend balvanaši, a onda bi u ponedjeljak dolazili na posao bez grižnje savjesti.

Osim toga, vrlo brzo je počeo teror nad Hrvatima koji je rezultirao ubijanjima, paljenjem hrvatski sela, rušenjem crkava i progonima na isključivo etničkoj osnovi, što je rezultiralo genocidom i doslovnim istrebljenjem Hrvatan čak trećini teritorija fašističke tvorevina tzv. SAO Krajine.

Istovremeno dok je trajala Balvan revolucija, Srpska Demokratska stranka (SDS), koja je bila glasnogovornik i zastupnik pobunjenih Srba, je održavala niz huškačkih skupova gdje se pozivalo na ubijanje “ustaša”, što je bio huškački sinonim za čovjeka hrvatske nacionalnosti, te osobito predsjednika dr. Franje Tuđmana, što je vidljivo i na donjem filmu na “protestnom skupu” Srba u blizini Benkovca održanog upravo na dan početka Balvan revolucije.

U svakom slučaju, ovog dana 1990. je doslovno pokrenuta velikosrpska mašinerija organizirana i naoružana iz Beograda, koja je završila teškim zločinima nad hrvatskim narodom koji su ostavili svijet nijemima, a završetak ovog početka bio je bombardiranje Beograda – centra fašističke ideje i inicijatora svega zla na ovim prostorima proteklih sto godina – od strane NATO saveza.

 

Velikosrpski skup pored Benkovca 17. kolovoza 1990. – “Ubit ćemo Tuđmana!”

Izvor: narod.hr

 

17. kolovoza 1991. Okučani – JNA okupirala mjesto i otvorila koncentracijski logor za Hrvate

Piše: Petar Horvatić

očno godinu dana nakon početka Balvan revolucije, pripadnici specijalne policije RH uspjeli su 17. kolovoza 1991. slomiti velikosrpsku pobunu na području Okučana. Tada je genocidna vojska jugoslavije (JNA) otvoreno stala na stranu terorista i napala hrvatske redarstvene snage svom silom, te izvršila etničko čišćenje i brojne zločine nad Hrvatima na potezu Novska-Okučani-Nova Gradiška.

Moćne snage 265. mehanizirane brigade 32. korpusa, pod zapovjedništvom kasnijeg zapovjednika vojske pobunjenih Srba, potpukovnika Milana Čeleketića, pristigle su iz Bjelovara, a uskoro su dobile i pomoć iz Bosne i Hercegovine otkuda je napao oklopni bataljun 329. oklopne brigade 5. korpusa, piše daniponosa.hrt.hr

Istodobno su srpski pobunjenici napali policijsku stanicu u Staroj Gradiški i položaje branitelja kod kanala Strug–Nova Sava. Pod ovako silovitim udarima hrvatske snage s civilima povlače se prema Novom Varošu. JNA je postigla cilj; zauzela je Okučane pretvorivši ih u takozvanu tampon-zonu, dočim su kod Stare Gradiške uspostavili mostobran preko kojega su poslije uvodili svježe snage.

Time glavni agresori u zapadnoj Slavoniji postaju moćne snage 5. banjalučkog korpusa koje zajedno s domaćim Srbima i sve većim brojem dobrovoljaca iz Srbije kreću u drugu fazu napadačke operacije kako bi se spojili s 32. varaždinskim korpusom.

Domaći branitelji, snage specijalne policije, odnosno 1. i 3. brigade Zbora narodne garde grčevito su i uz velike žrtve donekle uspjeli zaustaviti proboj, među ostalim i miniranjem mosta Strug kod Okučana. Ipak agresija nije jenjavala nego je naprotiv već 19. kolovoza 1991. izbila na području Pakraca, zatim Daruvara, Grubišnog Polja, Novske odnosno cijelog  prostora zapadne Slavonije.

Intervencijama JNA stvorena su još čvršća uporišta za daljnje napade koji su zaustavljeni tek preustrojem obrane početkom listopada i imenovanjem pukovnika Rudija Stipčića za zapovjednika Operativne grupe Posavina.

Nažalost u obrani od velikosrpske agresije na zapadnu Slavoniju ubijeno je i ranjeno je iznimno mnogo civila i hrvatskih branitelja.

Dodatak:

Nakon zauzimanja Policijske postaje u Staroj Gradiški Srbi, uz pomoć JNA, tamo otvaraju koncentracijski logor:

U logoru “Stara Gradiška” 1991., su zatvarani civili i pripadnici MUP-a i ZNG-a s cijelog okupiranog područja Republike Hrvatske te civili s područja BiH, gdje u to vrijeme nije bilo ratnih djelovanja. Prema iskazima, svi logoraši prošli su kroz slična iskušenja, bili su sustavno fizički maltretirani, neki su podlegli ozljedama.

Poseban šok izazivala je spoznaja da su ih zlostavljali dojučerašnji poznanici i susjedi.

O metodama zlostavljanja i mučenja zatvorenika i logoraša sigurno će svoju riječ jednom dati i stručne osobe ili institucije, a ovdje navodim najčešće oblike tjelesnog zlostavljanja zatvorenika i logoraša:

– ubijanje batinanjem
– batinanje gumenim palicama, kundacima puške, drškama pištolja po cijelom tijelu do gubitka svijesti
– udaranje gumenom palicom ili različitim predmetima po testisima i spolovilu
– svlačenje do gola i udaranje nogama, gumenim ili drvenim palicama
– izbijanje i vađenje zubi, lomljenje ruku i rebara udaranjem nogama ili palicama i drugim predmetima
– stavljanje cijevi pištolja ili puške ili bombe u usta, odnosno noža pod vrat uz prijetnje klanjem
– udaranje sjekirom, željeznom šipkom i drugim alatima
– uskraćivanje osnovnih ljudskih potreba (voda, hrana, korištenje WC-a, liječnička pomoć)
– elektriziranje tijela davanjem elektrošokova pištoljima za stoku ili strujom
– gaženje i udaranje nogama u ležećem položaju na betonu od strane maskiranih zlostavljača
– svakodnevno udaranje po želucu ili bubrezima
– gašenje opušaka na dijelovima tijela (uši, ruke)
– zasijecanje ušiju noževima, rezanja prstiju, zarezivanja po dijelovima tijela
– seksualno iživljavanje (tjeranje zatočenika na međusobni seks, oralni seks i slično)
– višekratno i često silovanja žena uz sudjelovanje jednog ili više mučitelja
– tjeranje logoraša na spolni odnos sa zatočenicama uz snimanje video kamerom
– tjeranje zatočenika na kupanje u hladnoj vodi
– zahtijevanje da se logoraši krste s tri prsta, ljube slike Slobodana Miloševića, Draže Mihajlovića, da ljube brade svojih mučitelja (najčešće pripadnika paravojnih četničkih postrojbi)
– prisiljavanje na pjevanje četničkih pjesama
– pljačkanje logoraša prilikom privođenja i pretresa
– tjeranje na teške radove u logoru i izvan njega
– puštanje pasa na zatvorenike i slična zvjerstva.

(Iz knjige policijskog inspektora Vlade Radošića “Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine” str 18 -19.)

Činjenica je da su logori i zatvori bili u funkciji svojevrsnog “etničkog čišćenja”, jer su poslužili kao instrument zastrašivanja, psihološkog pritiska na hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo, kako bi oni napustili svoje domove i sela. U skladu s velikosrpskom politikom, strateški interes pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj bio je postizanje čistog etničkog prostora “SAO Krajine” i njeno pripajanje Srbiji. (str 20.).

Bila je to realizacija višegodišnje huškačko-fašističke politike Beograda utemeljene na rasističkim idejama o navodnoj supremaciji Srba i njihovoj “zadaći” da vladaju i pokore okolne narode.

Izvor: narod.hr/daniponosa.hrt.hr

(VIDEO) 17. kolovoza 2015. umro Arsen Dedić – kako je glazbeni velikan 1971. skladao pjesmu u čast Djevice Marije?

Piše: Petar Horvatić

 

 

Te politički burne 1971. godine i stezanja omče oko vrata Hrvata,  Katolička je Crkva u kolovozu u Mariji Bistrici organizirala veliki Marijanski kongres. Glazbena skupina ‘Žeteoci’, prva koja je u Hrvatskoj kombinirala suvremeni glazbeni izraz s tekstovima posvećenim Bogu, te je godine izvodila pjesmu ‘Majka Marija’, napisanu povodom tog skupa. Autor glazbe i teksta ove duhovne šansone preminuli velikan hrvatske glazbe Arsen Dedić, piše Glas Koncila.

U srpnju 1971. katolički tjednik Glas Koncila napravio je veliki razgovor s Arsenom Dedićem koji su vodili glavni urednik Živko Kustić i član skupine Žeteoci, vlč. Mijo Gabrić. Povod za razgovor bila je pjesma “Majka Marija” koju je napisao za “Žeteoce” u povodu velikoga Marijanskoga kongresa koji se u kolovozu 1971. održao u Mariji Bistrici.

U njemu je Dedić progovorio o razlozima zbog kojih se odlučio raditi pjesmu o Mariji, o svom odnosu prema kršćanskoj vjeri i korištenju njezinih simbola u svojoj umjetnosti, o ulozi religioznog u svom intelektualnom formiranju, ali i problemima koje je imao s komunistima zbog spominjanja Isusa Krista u svojim pjesmama.

Ne zaboravimo, on se vodio usred političkih previranja koja su se tada događala u Hrvatskoj, a Dedićeva odluka da ga udijeli Glasu Koncila, kao i ona da napiše pjesmu s katoličkim motivima, puno govori o njegovoj umjetničkoj, intelektualnoj i ljudskoj hrabrosti u tim vremenima.

Upitan tako zašto se odlučio na pisanje pjesme ‘Majka Marija’, Dedić odgovara kako se „želio baviti žanrom duhovne šansone, koja u svijetu odavno postoji“:

„Međutim, nije to bio lak zadatak, jer tu treba određeno teološko znanje….No, mislio sam da neću pogriješiti ako svemu tome pristupim kao pjesnik humanist. Mene je u prvom redu zanimalo da ja bez ikakvih sugestija izrazim vlastito viđenje, svoju pjesničku viziju Majke Božje. Pjesnička misao koju sam izrazio u pjesmi bila je takva: ja sam zapravo opisivao jednu majku s Juga, iz našega kamenjara, koja bi mogla biti i moja majka…Ja sam prvenstveno imao pred očima svoju majku….“, rekao je tada Dedić, dodajući kako ga je tema potakla na razmišljanja o stvarima o kojima prije nije razmišljao:

„I tako sam ja stao, pomalo amaterski, razmišljati: ako je Bog mogao prvu ženu stvoriti ‘iz rebra Adamova’, ako je tako svemoćan, on je mogao i svoga ljudskoga Sina stvorili nekim od tih putova koji su u njegovoj moći. Ali, ako je on odlučio da majka njegova djeteta, Sina Božjega, bude žena postojeća, da žena sa Zemlje rodi njegovo dijete, znači da je vrijednost te žene takva da ona može biti dostojna majka Božjega Sina. Ja sam krenuo tim smjerom, naglašavajući u pjesmi misao da svaka prava čestita žena, naša žena – prvenstveno sam mislio na žene s Juga, jer sam u cijelom svom stvaranju povezan s Jugom – može biti dostojna majka koja će rađati Božju djecu“.

Upitan koliko su mu u rađenju pjesme pomogle uspomene iz djetinjstva, Dedić je progovorio o svojoj majci, požrtvovnoj ženi koja je „sama izborila sve u životu, za obitelj, za djecu“ i koja mu je bila neposredno nadahnuće.

„Također je ostao u meni zvuk crkvenoga pjevanja iz djetinjstva. Slušao sam to pjevanje u obje crkve – jer meni je otac pravoslavac, a majka katolkinja… Jedanput mi je Silvije Bombardelli, kompozitor, slušajući moj recital pjesama u Splitu, rekao: Vi biste se trebali dobro naslušati gregorijanskoga korala, ondje biste našli mnogo svoje autorske inspiracije. A ja sam i ne znajući upio u sebe mnogo toga zvuka u čitavom djetinjstvu. Cio moj glazbeni način predavanja, osobito na početku moje karijere, pomalo je retorički, te su mi više puta rekli: ‘Mali, ti pivaš ka pop!’, rekao je tada Dedić.

Nakon pitanja u kojem novinari Glasa Koncila sugeriraju da se Dedić sada autorski vraća ‘u svijet vjerskih misli i pojmova’, glazbenik odgovara:

“Jedina politika kojoj može umjetnik služiti – to je humanost u svakom pogledu. Ljubav za čovjeka u svim pravcima: za ženu, za majku, za roditelje, za prijatelja, za dijete, za ljude, za domovinu, za grad. Prema tome: meni ništa ne može biti nedostupno, može se u meni probuditi, postati mi jasno i zanimljivo sve, svaki oblik ljudske djelatnosti i misli koja je u osnovi humana. A ovo je sigurno jedan od tih oblika“, rekao je Dedić misleći na kršćanstvo.

Razgovor je tada došao na pjesme Arsena Dedića u kojima je spominjao Isusa i Svetog Nikolu i zbog kojih je u drugoj polovici 1950-ih imao problema s komunističkim vlastima. Glazbenik i pjesnik se prisjetio tih vremena.

„To što sam spomenuo Gospodina Isukrsta može se, u dobrom smislu shvatiti i kao tehnički izraz, kao poetski simbol….Bilo je neko vrijeme dovoljno nešto takva u pjesmi spomenuti da budeš proskribiran i da snosiš odgovornost. Ja sam se za pjesme više puta nadahnjivao djelima jedne vrste samoučnog slikarstva koje se njeguje na Jugu. Riječ je o zavjetnim slikama: brodovi u neveri koji se spašavaju zagovorom svetoga Nikole zaštitnika pomoraca. Za njih je sveti Nikola bio znak spasa…Htio sam izraziti ljudsku sudbinu, ljudsko spašavanje iz svakodnevnih oluja života. Htio sam da moja pjesma ima tragiku, snagu i simboliku jedne takve stare zavjetne slike. I to mi je pribavilo određene neugodnosti“, rekao je Dedić u razgovoru iz 1971.

Nakon što su Kustić i Gabrić rekli kako im se „učinilo da je glavna misao one pjesme u kojoj se Dedić obraćao Isukrstu naglašavanje ljudske slobode“, pjesnik je odgovorio: „Da, baš tako. Da ostane čovjek sa svim svojim sposobnostima. Tu je njegova moć u nemoći, širina u ograničenosti. Zato je pjevam Isukrstu da mi je on dao mogućnost da se pomalo oslobađam te svoje muke, a nije mi dao da se te muke odjednom oslobodim, sasvim l zauvijek. Onda bih prestao biti čovjek“.

Dedić, kao umjetnik koji je odrastao u religioznom ozračju, progovorio je i o ‘procesu ateizacije’ koji je nametnuo komunistički režim.

„U mome razvitku nikada nije bilo prisile. Ja sam u svojoj majci vidio vjeru u nešto bolje, što je za nju značila Crkva. Kako je ona vjerovala, i ja sam vjerovao u tu mogućnost za pokazivanje i potvrđivanje nečega boljega. Taj religiozni osjećaj koji se neminovno, osobito u našim južnim krajevima, stekne već u djetinjstvu, za mene je prvenstveno značio neki osjećaj familijarnosti, obiteljske povezanosti…“, rekao je umjetnik, dodajući kako je uvijek bio imun na predstavljanje religije kao nečega „reakcionarnog“.

„ Zato sam valjda onako mirno unosio vjerske izraze i simbole u pjesme u godinama kad se to nije podnosilo. Kao da jednostavno nisam bio svjestan neke opasnosti“, ispričao je Dedić te dodao kako su problemi koje je imao učinili da to bude njegov „prvi sukob s praktičnom stvarnosti“, te da se „obeshrabrio“, ali nakratko.

„Do tada sam mislio da je život san. A sad ponovno mislim da je život san“, rekao je i pojasnio što mu je vratilo optimizam.

„Vjera da su ljudi ipak onakvi kakve ih ja imam u srcu. Da u jednom trenutku može biti zabuna i zabluda i grubosti, ali da čovjek mora doći na svoje. Da ljepota, pravda, istina, moraju opet zasjati“.

 

Izvor: narod.hr/glas-koncila.hr


 

Ivan III. Sobjeski – poljski junak 17. stoljeća (1629.)

Poljskom je Ivan III. Sobjeski vladao 22 godine, od 1674. pa sve do svoje smrti 1696. godine. 

Dana 17. kolovoza 1629. godine rođen je Ivan (Jan) III. Sobjeski, poljski kralj poznat po oslobađanju Beča od osmanske opsade 1683. godine. Rodio se u dvorcu Olesko, smještenom na području današnje Ukrajine (u njegovo je vrijeme Poljsko Kraljevstvo obuhvaćalo velike dijelove današnje Ukrajine i Bjelorusije). Ivan je pripadao poljskoj aristokratskoj obitelji Sobjeski, a po majci je potjecao od hetmana Stanisława Żółkiewskog, poljskog vrhovnog vojnog zapovjednika i kancelara.

Za poljskog kralja izabran je 1674. godine, kad je bio u 45. Napomenimo, Poljska je u ranom novom vijeku bila izborna monarhija u kojoj je kralja biralo plemstvo, a prijestolje se u načelu nije nasljeđivalo (premda su postojali slučajevi u kojima bi za novog kralja bio izabran sin prethodnog). Poljskom je Ivan III. Sobjeski vladao 22 godine, od 1674. pa sve do svoje smrti 1696. godine. Njegova pobjeda nad Osmanlijama kod Beča 1683. godine učinila ga je jednim od najvećih vojnih junaka u čitavoj Europi.

Bio je toliko slavan da je po njemu prozvano i zviježđe Scutum Sobiescianum (hrv. Štit Sobjeskog). Taj je naziv zviježđu dao astronom Johannes Hevelius, no ono danas nosi samo naziv Scutum (hrv. Štit), kako bi se izbjeglo povijesne konotacije. Kraj poljskog je glavnog grada Varšave dao Ivan III. Sobjeski sagraditi veličanstveni dvorac Wilanów, svojevrsni Poljski Versailles. Taj se barokni dvorac može vidjeti i danas, a nalazi se otprilike deset kilometara od središta Varšave.

Radcliffova linija između Indije i Pakistana (1947.)

Oxfodskog profesora sir Cyrila Radcliffea zapala je dužnost da povuče granicu između Indije i Pakistana, premda nikada prije u životu nije bio u tim zemljama. 

Jedna od najkontroverznijih državnih granica na svijetu, ona između muslimanskog Pakistana i hinduističke Indije, proglašena je 17. kolovoza 1947. godine. Nevjerojatna je činjenica da je tu granicu povukao svojeručno sir Cyril Radcliffe, britanski profesor prava s Oxforda. Naime, 1947. godine Ujedinjena Kraljevina željela se što prije riješiti svojeg kolonijalnog carstva u Indiji. Isto tako, hinduisti i muslimani željeli su što prije ostvariti nezavisnost. Problem je bio u tome što je ogromno Indijsko Carstvo, koje se protezalo od Afganistana do Tajlanda i čiji je car bio britanski monarh George VI. sadržavalo više vjerskih skupina koje nisu mogle živjeti zajedno. Bili su to muslimani (na području današnjeg Pakistana i Bangladeša), budisti (na području današnjeg Mianamara-Burme) i hinduisti (na ostatku područja). Te tri religijske skupine dobile su svoje države, a ostale religije poput Sikha nisu.

Sir Cyrila Radcliffea, koji nikad prije nije bio u Indiji, zapala je dužnost da povuče granicu između hiduističkog i muslimanskog područja. Budući da su muslimani i hinduisti uglavnom bili uzajamno neprijateljski raspoloženi, u konačnici je Radcliffeova volja bila odlučujuća. Došao je Indiju 8. srpnja 1947., sastao se sa svojim kolegom s Oxforda lordom Mountbattenom koji je bio potkralj Indije i dobio je samo 5 tjedana da obavi posao. Protestirao je zbog kratkog roka, ali Mountbatten je bio neumoljiv, jer je i prihvatio funkciju potkralja Indije (posljednjeg na tom položaju) pod uvjetom da na brzinu obavi posao.

Radcliffe, premda školovani pravnik, nije imao nikakvih potrebnih znanja za određivanje državnih granica. Osim toga, nije bilo dovoljno vremena za nikakva istraživanja na terenu. Granicu je Radcliffe morao povlačiti takvom brzinom, da su čak i neka sela podijeljena napola, a bilo je i primjera da je državna granica prolazila kroz pojedine kuće, tako da su neke sobe završile u Indiji, a neke u Pakistanu.

Velik problem predstavljali su Sikhi, koji nisu bili ni muslimani ni hiduisti pa su željeli vlastitu državu. Međutim, nikome nije padalo na pamet da im to dopusti, pa su na kraju ostali podijeljeni između Indije i Pakistana. Novonastala granica odredila je sudbinu nekih 88 milijuna ljudi, tako da je Radcliffe imao ogromnu odgovornost.

Rezultat takvog užurbanog i nasumičnog određivanja granice mogao bi se opisati kao katastrofalan. Između 10 i 12 milijuna ljudi odlučilo je napustiti domove kako bi se preselilo u Indiju, odnosno Pakistan. Izbili su pogranični sukobi. Računa se da je zbog svih problema s tom granicom i preseljavanjem život izgubilo možda čak i milijun ljudi. Kad je sir Cyril Radcliff vidio te posljedice, odbio je plaću od 40.000 rupija koju je trebao dobiti kao nagradu za obavljeni posao.

Michael Phelps osvojio 8 zlatnih medalja na istim Olimpijskim igrama (2008.)

Mark Spitz uspio ih je osvojiti samo 7 u Münchenu. Phelps drži apsolutni rekord i u ukupnom broju olimpijskih zlata u karijeri s njih 28, od kojih su 23 zlatne.

Michael Phelps osvojio je osmu zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Pekingu 17. kolovoza 2008. godine. Time je postao rekorder po broju zlatnih odličja osvojenih na jednim Olimpijskim igrama. Naime, nitko drugi nije uspio ni na jednim Olimpijskim igrama osvojiti osam zlata. Mark Spitz uspio ih je 1972. osvojiti sedam u Münchenu.

Osim toga, Phelps drži apsolutni rekord i u ukupnom broju olimpijskih zlata u karijeri s s njih 28, od kojih su 23 zlatne.

Na tim Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine, Michael Phelps osvojio je zlatne medalje iz:

100 metara delfin

200 metara delfin

200 metara slobodno

200 metara mješovito

400 metara mješovito

4 x 100 metara slobodno

4 x 100 m mješovito

4 x 200 m slobodno

piše: Dražen Krajcar

Prvi ledolomac stigao do Sjevernog pola (1977.)

Nuklearni ledolomci klase Arktika najveći su i najsnažniji ledolomci u povijesti. 

Dana 17. kolovoza 1977. godine ljudi su prvi put u povijesti došli do Sjevenog pola brodom. Taj pothvat izveo je sovjetski ledolomac Arktika. Naime, ledolomci klase Arktika najveći su i najsnažniji ledolomci u povijesti. Ta klasa ledolomaca posjeduje nuklearni pogon, i to u obliku dva nuklearna reaktora. Svaki ima snagu od 171 MW, što cijelom sustavu daje maksimalnih 75.000 konjskih snaga.

SSSR i Rusija proizveli su šest ledolomaca klase Arktika. Od njih su četiri plovila još i danas u upotrebi, a u vlasništvu su kompanije Atomflot (koja je 100 % u vlasništvu Ruske Federacije). Riječ je o razmjerno velikim plovilima, dužine oko 150 metara. Ledolomci klase Arktika mogu se probijati kroz led debljine do 3 metra. Imaju dvostruku oplatu, a na najjačem dijelu čelik je debljine 50 centimetara.

Izvor:Povijest.hr

PODIJELI