16. listopada 1978. ubijen Bruno Bušić – što čini Hrvatska da otkrije ubojice svojih najboljih sinova?

Piše: Petar Horvatić

Hrvatski političar i publicist Bruno Bušić ubijen je na današnji dan 16. listopada 1978. u Parizu. Jugoslavenske tajne službe ubojstvom ovog hrvatskog domoljuba od njega su stvorile legendu u hrvatskom narodu još za vrijeme jugoslavenske diktature. Svojom karizmom Bušić je ostao upamćen kao simbol svih hrvatskih emigranata ubijenih od jugoslavenskih tajnih službi.

U ovom kratkom tekstu opisujemo njegovo manje poznato djelovanje i prijateljevanje s dr. Franjom Tuđmanom od 1965. do Bušićevog ubojstva 1978. godine, te opravdano postavljamo pitanje: što Hrvatska čini da otkrije ubojice svojih najboljih sinova?

Ne samo što je bio karizmatični lider novog hrvatskog suverenističkog pokreta, Bruno Bušić bio je priznati intelektualac, književnik i publicist, dakle, vrlo obrazovan čovjek koji je istinski poznavao pravu demokraciju zapadnoga tipa u ona hladnoratovska, olovna vremena. Karizmatična osoba hrvatske povijesti i jedan od najvećih hrvatskih povijesnih istraživača dvadesetog stoljeća, pravi predstavnik turbulentnih sedamdesetih godina prošlog vijeka, desetljeća koje je označavalo nagovještaj urušavanja komunističkog režima čiji kraj smo dočekali nakon malo više od desetak godina nakon mučkog ubojstva Brune Bušića.

Bruno Bušić i dr. Franjo Tuđman – veza koja je trajala do Bušićeve smrti

Od zanimljivosti iz Bušićeve mladosti istaknimo da se 1965. zaposlio u Institutu za povijest radničkog pokreta na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman. Okupili su tim povjesničara koji je počeo proces demistifikacije i razotkrivanja beogradskih laži o suvremenoj hrvatskoj povijesti, a napose o lažima o tzv. genocidnosti hrvatskog naroda čime se je komunistički i velikosrpski Beograd „hranio“ kao Damoklovim mačem nad glavom hrvatskog naroda. Te je godine i uhićen i osuđen na devet mjeseci zatvora zbog “širenja neprijateljske propagande”. Zahvaljujući Tuđmanovoj intervenciji, koji tada još uvijek nije službeno imao status komunističkog disidenta, kazna mu je promijenjena u uvjetnu.

Tuđmana i Bušića je 1972. godine, nakon Hrvatskog proljeća, pogodila ista sudbina – osuđeni su na dvije godine zatvora, ponovno zbog širenja „antikomunističke neprijateljske propagande“. Bušić je kaznu izdržao u zloglasnoj Staroj Gradišci, a Tuđman u Lepoglavi, prvi puta 1972. godine, a drugi puta 1982. zbog intervjua na njemačkom ARD-u o stanju ljudskih prava i položaju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Tuđman i Bušić susretali su se i kasnije, kada je Bušić izbjegao u inozemstvo. Nediljko Vegar ispričao je zanimljivu anegdotu o njihovu susretu 1977. u inozemstvu. Bušić je Vegaru rekao kako će ga u Njemačkoj posjetiti bivši Titov general. Vegar je pomislio kako ga želi napasti te je obećao angažirati još jednog čovjeka. Bušić je povikao: “Za Majku Božju, ti ga moraš čuvati da mu se što ne dogodi, jer ako itko uspije stvoriti hrvatsku državu – to će biti on!”

Ubojstvo Brune Bušića – Tito htio spriječiti stvaranje hrvatskog karizmatičnog vođe!

Bušić je 10. ili 11. rujna 1978 doputovao iz Londona u Pariz kako bi izvršio pripreme za Izvanredni sabor emigrantske organizacije Hrvatskog narodnog vijeća. Beograd je odlučio da se Bušić na tom saboru, koji se trebao održati 20./21. listopada u Amsterdamu, ne smije pojaviti jer bi vjerojatno preuzeo vodstvo nad hrvatskim političkim izbjeglištvom. Kao moderni, obrazovani i domoljubni političar, Bušić je bio velika opasnost za jugoslavenski režim i njegovog diktatora koji su svoju vlast velikim dijelom hranili na pričama o „radikalnoj ustaškoj emigraciji“.

Zbog toga je 16. listopada 1978. Bruno Bušić je ubijen.

Bušić je kobnog dana između 23 i 23:15 sati ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao. Za njim je potrčao nepoznati muškarac, usmrtio ga hicima iz neposredne blizine i pobjegao. U Tanjugu je likvidacija prikazana kao “međusobni obračun u emigrantskom podzemlju”. Istom formulacijom ubojstvo je opisao i Vjesnik.

Bruno Bušić, uz veliko mnoštvo nazočnih Hrvata iz čitavog svijeta, pokopan je na pariškom groblju Pere-Lachaise, na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi iz pjesme Dobriše Cesarića “Trubač sa Seine”, na hrvatskom i francuskom jeziku.

Godine 1999. kosti Brune Bušića pokopane su na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja.

Zašto ubojica Brune Bušića nije pronađen već 27 godina?

Hrvatska javnost nadala se da će ubojica omiljenog karizmatičnog vođe hrvatske političke i demokratske oporbe u inozemstvu, Brune Bušića, biti u samostalnoj Hrvatskoj pronađen i osuđen za svoj monstruozni zločin. U međuvremenu se pojavilo ime mogućeg ubojice Brune Bušića. Bivši udbaš Blagoje Zelić za ubojstvo je optužio Vinka Sindičića koji je bio poznat pod kodnim imenom Pitagora. On je u to vrijeme bio na 15 godina zatvoren u Škotskoj. Istraga je pokrenuta, ali je 1994. završena jer Sindičić nije bio dostupan državnim tijelima. Optužnica je podignuta 1999., no Sindičić je 2000. oslobođen.

Pravda još uvijek čeka, a što Hrvatska čini da pronađe ubojice svojih najboljih sinova?

Izvor: narod.hr/hercegovina.info

16. listopada 1990. – Povratak bana Jelačića na Trg

U veličanstvenom ozračju na glavni zagrebački trg 16. listopada 1990. ponovno je postavljen spomenik banu Josipu Jelačiću.

Brončani kip, djelo austrijskog kipara Dominika Fernkorna, postavljen je 1866., tada okrenut sjeveru, ka Mađarskoj. Sve do 1990., otkada je okrenut ka jugu, spomenik je, baš kao i sjećanje na legendarnog bana, bio podvrgnut kontroverzama. Kip je smetao Mađarima koje je porazio, a pod njim je prilikom posjete cara Franje Josipa zapaljena mađarska zastava.

Komunistički režim preimenovao je prostor u Trg Republike te je uklonio bana 1947. Komunisti Jelačića ipak nisu uspjeli odstraniti iz hrvatske memorije, iako je bilo zabranjeno spominjati ga. Uoči demokratskih promjena Hrvatska socijalno liberalna stranka organizirala je 1989. potpisivanje peticije o povratku bana Jelačića na glavni trg. Iako rastavljen u dijelove, zahvaljujući muzeologu Antunu Baueru, ravnatelju Gliptoteke, kip je sačuvan.

Restauraciju je obavila obitelj poduzetnika Željka Šelendića koji je na natječaju pobijedio jer je ponudio besplatno izvođenje svih radova. S obzirom na to da su neki dijelovi bili uništeni, Šelendići su ih iznova napravili, kao i gipsanu repliku za slučaj da se spomenik ošteti.

Nakon tri mjeseca mukotrpnog rada u smjenama, 7. listopada 1990., obnovljeni spomenik krenuo je praćen razdraganim mnoštvom iz ulice Bešići, te se preko Gračana i Ksavera vratio na Trg. Za službeno otvaranje simbolično je izabran 16. listopada, datum Jelačićeva rođenja.

Iako su u tom razdoblju hrvatski Srbi proglasili paradržavnu tvorevinu, oružjem napadali policijske stanice na Baniji te blokirali i minirali prometnice Dalmacije i Like, Zagrepčani su, iako euforični, dostojanstveno proslavili povratak omiljenog hrvatskog bana na glavni gradski trg. Svečanost je pred više od 100 tisuća okupljenih otvorio gradonačelnik Boris Buzančić, a potom hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman nakon čega je počelo veliko slavlje.

Ubijen Blago Zadro -Tv kalendar 16.listopad

VIDEO: https://www.youtube.com/

Zvonko Mlinarić-Špeki poginuo je izvlačeći tijelo Blage Zadre

-“Vidjeli smo Blagu kako leži na cesti,pomislili smo da se pravi mrtav dok se pucnjava ne stiša,kad smo prišli ,nije davao signale života,Blago je poginuo,muški i Herojski prvi u napadu,zadnji u povlačenju”

-“Poginuo je izvlačeći tijelo Blage Zadre,Zvonko Mlinarić- Špeki bio je pripadnik Turbo voda koji pod cijenu života nije htio ostaviti zapovjednika..”
Prije nego što će nad gradom zapuhati vjetrovi rata, bit će poznat kao omiljeni konobar iz kultnog kafića Mustang na Trpinjskoj cesti, živopisan, hiperaktivan, nemirna duha, beskrajno zabavan. Kad je zaratilo, Zvonko Mlinarić među prvima preuzeo je naoružanje i javio se zapovjedniku obrane Blagi Zadri. Nešto kasnije, sa 26 godina, bit će među najstarijim pripadnicima Turbo voda, jedine vukovarske interventne postrojbe.

Plan je bio da izvučemo Blagu pod svaku cijenu, i pod cijenu vlastitih života. Na žalost, tako je i bilo

Stipo Mlinarić

– Od prvog tenkovskog napada na Trpinjsku cestu, Špeki je s Blagom i njegovim sinom Robertom s takvim veseljem odlazio i na Sajmište, Lužac, kud je god trebalo. Uvijek je tražio nevolju – priča Stipo.

Tako je bilo sve do 16. listopada, posljednjeg dana njegova života. Poziv Blage Zadre na okupljanje u zapovjedništvu stigao je rano. Prvi put, Zvonku Mlinariću bilo je teško ustati, kao da je slutio. “Kud baš sad napadaju, toliko mi se spava”, kazao je tog jutra.

Ipak je ustao i pod kišom granata stigao u zapovjedništvo i ondje doznao da je Blago već krenuo s dvojicom suboraca i tražio da dođu za njima.

– Kad smo Jadranskom stigli do Kupske, ugledali smo Blagu kako leži pogođen na cesti. Najprije smo mislili da se pravi mrtav, da se možda pretvara dok se pucnjava ne stiša, međutim, kad smo uspjeli prići bliže vidjeli smo da ne daje znakove života – svjedoči Stipo.

U tim odsutnim trenucima, Špeki pokušava pretrčati dio ceste, nastojeći zauzeti bolju poziciju odakle će neutralizirati mitraljez koji je iz Vinogradske ulice ispalio smrtonosne hice za Blagu, pa nastavio sijati smrt.

– Plan je bio da izvučemo Blagu pod svaku cijenu, i pod cijenu vlastitih života. Na žalost, tako je i bilo. Isti mitraljez koji je ubio Blagu, presudio je i Špekiju. Primio je desetak metaka u prsa i pao pokraj betonskog zidića. Prišli smo mu, ali više ništa nismo mogli učiniti. Mogli smo samo izvući njegovo tijelo, a Blagu je s ceste sklonio otac Vinka Mažara. Kasnije smo kod vojnika za mitraljezom koji ih je obojicu pokosio pronašli knjižicu JNA. Tu je knjižicu sa sobom uzeo Blagin sin Robert – priča Stipo Mlinarić.

Potom se prisjeća strahovitog šoka koji je obuzeo pripadnike Turbo voda i sve branitelje Borova naselja.

– U jednom danu izgubili smo i Blagu i Špekija. Poginuli su petnaestak minuta jedan za drugim, a sahranjeni su zajedno na starom njemačkom groblju kod bolnice. Kasnije su nakon pada grada prebačeni u masovnu grobnicu na braniteljskom groblju – kaže Stipo, i sam vukovarski branitelj, koji je u devet mjeseci zatočeništva upoznao svu surovost srpskih logora. Dva desetljeća kasnije, oženjen, otac dvoje djece, ipak se često mislima vraća u prošlost.

Sjedinjeni u smrti

– Sva petnaestorica iz Turbo voda, svi bismo postupili isto, Blagu ne bismo ostavili tamo nikada, ni u ludilu. Bili smo u potpunoj simbiozi s našim karizmatičnim i čestitim zapovjednikom, ne zato što smo ga se bojali već zato što smo ga voljeli – kaže Stipo.

Priča o tome da su dvojicu branitelja, Blagu i Zvonka, dijelile samo godine: sve ih je drugo spajalo. Dvadesetak godina stariji Blago, Zvonku je mogao biti otac, a taj mladić, tek koju godinu stariji od njegova Roberta, glatko mu je mogao biti sin. Zaista, Zvonkove roditelje Blago je susretao u kombinatu Borovo, u susjedstvu, svake nedjelje u crkvi.

Zvonka je Blago poznavao kao dijete, kasnije ga je upoznao i kao muškarca, svog vojnika koji je među prvima spremno stupio u obranu svoga grada. Dvojica vukovarskih heroja sjedinjena su ostala i u zadnjim trenucima svojih iznimnih života, pa i u smrti.

16. listopada 1991. poginuo heroj Domovinskog rata Alfred Hill

Istoga dana kao i Blago Zadro, 16. listopada 1991., poginuo je i Alfred Hill zvan Atila i to od krhotina minobacačkoga projektila na Sajmištu kod Doma zdravlja. Bio je prvi zapovjednik satnije Vojne policije 204. vukovarske brigade, a imenovao ga je 25. rujna 1991. zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković Jastreb.

U Hrvatskoj vojsci nosio je čin bojnika, a posmrtno je dobio čin pukovnika Hrvatske vojske. Predsjednik Republike odlikovao ga je Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom hrvatskoga trolista.

Njegovo ime nosi Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga RH gdje mu je postavljena i bista, a i jedna vukovarska ulica na Švapskom brdu nazvana je po njemu.

Alfred Hill rođen je 14. svibnja 1956. u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a Pravni fakultet u Zagrebu. Po zanimanju je bio pravnik i radio je u Hrvatskim šumama. U obranu Vukovara uključio se 10. svibnja 1991. u pričuvni sastav Zbora narodne garde.

Njegovi posmrtni ostatci ekshumirani su iz masovne grobnice u Vukovaru i danas počiva u Aleji hrvatskih branitelja na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Iza njega ostala je kći Staša, žena Melita, otac Ivan, sada pokojni, i majka Lucija.

Izvor HRV

16. listopada 1801. rođen ban Josip Jelačić

U Petrovaradinu, gdje mu je otac Franjo bio zapovjednik pukovnije, rođen je 16. listopada 1801. Josip Jelačić, hrvatski ban i vojskovođa.

S osam godina stupio je u Theresianum – akademiju u Beču u kojoj su se školovali sinovi plemića i velikaša i u njoj je proveo 10 godina. S nepunih 18 stupio je kao potporučnik u treću konjaničku pukovniju u Galiciji, kojom je zapovijedao ujak njegove majke Ane rođene Portner. Josip Jelačić već je zarana kao krajiški časnik – spojivši u sebi ljudske, vojničke i domoljubne vrline – stekao popularnost u puku i izuzetno povjerenje rodoljubne jezgre u Zagrebu na čelu s Ljudevitom Gajem i grofom Jankom Draškovićem.

U Proljeće naroda, potkraj ožujka 1848, odlukom narodnog predstavništva izabran je, a voljom vladara, imenovan za hrvatskog bana. Kako su desetljeća odmicala, nepomućeno je sjala veličina tog smionog muža koji je zagovarao vječne ciljeve hrvatske zemlje: slobodu od tlačitelja, jedinstvo hrvatskih pokrajina i ravnopravnost naroda.

Kad su mađarski hegemonisti odbili priznati Hrvate kao politički narod, ban Jelačić nije krzmao povesti rat za hrvatske interese. Sudio je da bi pobjeda udruženog mađarskog i velikonjemačkog ekspanzionizma značila još veću opasnost za opstojnost Hrvatske. Primivši pomoć u oružju i novcu od maršala Radetzkog i ministra rata Theodora Latoura te pismeno Strossmayerovo upozorenje iz Beča da bez ikakvog otezanja provali u Ugarsku, on je 11. rujna 1848. krenuo.

Ali ratni je pohod završio neodlučeno i zakazano je primirje nakon bitki kod sela Pakozda i Velence. Prije toga vratio je Hrvatskoj oteto Međimurje. U međuvremenu izbija revolucija u Beču. Jelačić je imenovan vrhovnim zapovjednikom carskih oružanih snaga u Ugarskoj, da bi uskoro to imenovanje bilo opozvano a on podvrgnut zapovjedništvu generala Alfreda Windischgratza, s kojim je zatim sudjelovao u gušenju bečke listopadske revolucije.

Mladi austrijski vladar Franjo Josip I. imenovao je Jelačića gubernatorom Rijeke i Dalmacije pa je tako oko njegova imena Hrvatska nakon dugog vremena formalno ujedinjena. Početkom siječnja 1849. Jelačić i Windischgratz zajedno će na čelu svojih vojski uči u Budimpeštu i ugušiti mađarsku revoluciju koja je prijetila svim nemađarskim narodima u Ugarskoj.

Kad su Habsburzi nametnuli centralizam, Jelačić se trudio da i u tim okolnostima radi za dobro svog naroda. Stekavši već 1848. slavu ukinućem kmetstva, pripomogao je uspostavi Zagrebačke nadbiskupije, ujedinjenu grada Zagreba i otvaranju Hrvatskog kazališta, potičući stalno gospodarsku, znanstvenu i kulturnu djelatnost.

U noći između 19. i 20. svibnja 1859. veliko zvono zagrebačke prvostolnice oglasilo je smrt hrvatskog bana Josipa Jelačića od Bužima, miljenika hrvatskog naroda. Pogreb se pretvorio u veličanstvenu slavu hrvatskog otpora i ponosa čiji je Jelačić bio simbol. Pokopan je na svom imanju u Novim dvorima kraj Zaprešića. Banu Jelačiću Hrvatska je bila iznad i ispred svega, makar su ga kasnije okrivili da je služio tuđinskim interesima. Pod tom su izlikom ideološki zasljepljeni komunistički moćnici godine 1947. skinuli njegov spomenik s glavnog zagrebačkog trga.

Ostvarenjem hrvatske samostalnosti hrvatski se ban s isukanom sabljom vratio na svoj, Jelačićev trg. U novom vremenu ta legendarna osoba hrvatskog nacionalnog ponosa postala je novim poticajem borbi Hrvata za slobodu u nezavisnoj državi.

Dana 16. listopada 1793. na giljotini je smaknuta francuska kraljica Marija Antoaneta. Prije toga dugo je vremena provela u zatvoru, gdje je izgleda počela bolovati od tuberkuloze, a možda i od raka grlića maternice. Suprug, kralj Luj XVI., smaknut je još 21. siječnja iste godine. Organizirano joj je montirano suđenje u kojem je optužena za urotu protiv republike i za različite gadosti u kojima po svemu sudeći uopće nije sudjelovala.

Prije smaknuća kraljici je odrezana kosa i vožena je po Parizu u otvorenim kolima, obučena u skromnu bijelu haljinu. Dovezli su je na pariški Trg Revolucije (današnji Place de Concorde) gdje je bila postavljena giljotina. Okupilo se mnogo publike. Posljednje riječi su joj navodno bile “Oprostite gospodine, nisam to namjerno učinila”, što je izgovorila nakon što je slučajno stala na nogu krvniku. Glava joj je odsječena točno u podne i petnaest minuta.

Izvor: Povijest.hr