(VIDEO) 16. kolovoza 1974. Elvis Presley – ‘Kralj rock and rolla’ uzviknuo: “Krist je Kralj!”
Piše: Petar Horvatić
Na današnji dan 16. kolovoza 1977. umro je u 43. godini života slavni američki pjevač Elvis Presley, poznat kao “Kralj rock and rolla”. Međutim, kada mu je u Las Vegasu prišla jedna žena s kraljevskom krunom na jastuku, nasmiješio se i uzviknuo: “Ne, dušo, ja nisam Kralj. Krist je Kralj! Ja sam samo pjevač.”
Premda je bio protestant, oduševljen velikom ljubavlju koju katolici imaju za Isusovu majku Mariju i molitvu krunice snimio je predivnu pjesmu “Čudo krunice” (Miracle of The Rosaray).
Isusovoj majci jedan od najvećih posvetio je čak 7 pjesama!
Smrt ga je zatekla u njegovom domu nazvanom Graceland, smještenom u gradu Memphisu u američkoj saveznoj državi Tennessee. Pronašli su ga na podu kupaonice, a niti jedan pokušaj oživljavanja nije uspio. Do danas je ostao nepoznat točan uzrok njegove smrti, ali nagađa se da je bila riječ ili o srčanom udaru ili o anafilaktičkom šoku. Oboje je moglo biti uzrokovano pretjeranom konzumacijom lijekova. Naime, obdukcijom su u Elvisovom organizmu pronađeni ostatci čak 14 različitih lijekova, od čega 10 u značajnoj količini.
Osim po svojoj glazbi Elvis će ostat zapamćen i po svojoj karizmi, karakteru i osobnosti koji mu je donosio najveću moguću popularnost, gotovo nezamislivu u današnje doba.
Kao dijete tipične američke majke 50-ih prošlog stoljeća posvećene vjeri i Kristu primio je pobožan odgoj, te ga je to ‘zrnce kršćanske vjere’ pratilo kroz čitav život neprolaznim tragom. Sam je nekoliko puta pripomenuo da je „Krist njegov Kralj“, kao i trag koji je ostavila majka učeći ga od malih nogu vjeri i molitvi.
Premda je bio protestant, potaknut velikom ljubavlju koju katolici imaju za Isusovu majku Mariju i molitvu krunice snimio je predivnu pjesmu “Čudo krunice” (Miracle of The Rosaray).
Isusovoj majci ovaj veliki glazbenik posvetio je čak 7 pjesama.
Gospel pjevač J.D. Sumner se sjeća žene koja se približila pozornici na koncertu u Vegasu sa krunom na jastuku, a Elvis ju je upitao što je to. Odgovorila je: “To je za tebe. Ti si Kralj.” Elvis ju je uzeo za ruku, nasmiješio se i rekao: “Ne, dušo, ja nisam Kralj. Krist je Kralj. Ja sam samo pjevač. “
Na jednom od posljednjih koncerata Elvis je posvetio Bogu poznatu kršćansku pjesmu “Kako velik si TI” (How great You Are):
Nažalost svijet glamura, alkohola i droge kojim je bio okružen taj nezaboravni pjevač „anđeoskog glasa“ koštao ga je mnogo u životu. Osim niza neprolaznih hitova, pjesama i slave, život mu je bio obilježen stranputicama, alkoholom, padovima, a što je najgore i drogom, pa ga je prerana smrt snašla u zenitu slave.
Zanimljivo: koliko je bio popularan tijekom života, toliko je ostao popularan ako ne i više nakon svoje smrti. Elvis Presley je svojom karizmatičnom pojavom i pjesmama svakako zaslužio da se o njemu priča još dugo nakon što je otišao.
U sjećanje na nezaboravnog Elvis Presleya i njegov vječni hit „Can’t Help Falling In Love“:
Izvor: narod.hr
Posvećena čelična crkva sv. Sebastijana u Manili (1891.)
Dana 16. kolovoza 1891. posvećena je jedina čelična crkvena građevina u Aziji – bazilika sv. Sebastijana u Manili na Filipinima. Riječ je o izgleda jedinoj crkvi na svijetu koja je napravljena od unaprijed izrađenih čeličnih dijelova. Takva gradnja i danas je prilično egzotična, a u doba kad je ta crkva prije više od 100 godina napravljena bila je i izrazito moderna.
Čelični dijelovi za crkvu napravljeni su u gradiću Bincheu u Belgiji. Otpremljeni su na daleke Filipine morskim putem, i to u 8 zasebnih brodskih pošiljaka. Svi dijelovi zajedno težili su preko 50 tona. Prva pošiljka došla je na Filipine 1888. godine. Sastavljanje crkve nadgledali su belgijski inženjeri.
Važno je napomenuti da su velike metalne konstrukcije u to doba bile vrlo popularne. Primjerice, slavni Eiffelov toranj podignut je 1889. godine, upravo u vrijeme priprema za gradnju crkve sv. Sebastijana. Dovršena crkva sv. Sebastijana u Manili posvećena je od strane samog nadbiskupa Manile. Papa Leon XIII. dodijelio je toj crkvi i status manje bazilike (lat. basilica minor). Postoji teorija da je u dizajniranju crkve osobno sudjelovao i poznati Gustave Eiffel.
Skok padobranom kojim je postavljeno četiri rekorda (1960.)
Dana 16. kolovoza 1960. američki je vojni pilot Joseph Kittinger izveo padobranski skok s rekordne visine, koja je nadmašena tek 2012. godine. Rekord se održao više od 50 godina. Visina s koje je skočio iznosila je 31.333 metra. Na početku je imao otvoren samo mali padobran za stabilizaciju leta, da se ne bi prevrtao. Naime, bez te stabilizacije njegovo bi se tijelo pri padu počelo vrtjeti velikom brzinom od čak 200 okretaja u minuti (3,33 okretaja u sekundi), što bi moglo biti smrtonosno. S tim malim stabilizacijskim padobranom padao je 4 minute i 36 sekundi, sve dok nije postigao nevjerojatnu brzinu od 988 km/h (brže nego što lete putnički mlazni avioni). Tek tada je otvorio glavni padobran, još uvijek na znatnoj visini od 5.500 metara. Spustio se u pustinju američke savezne države Novi Meksiko. Ukupno je spuštanje trajalo 13 minuta i 45 sekundi.
Brzina od 988 km/h, koju je Kittinger postigao pri padu, najviša je kojom je ikada padao čovjek kroz atmosferu izvan letjelice. Stabilizacijski padobran imao je promjer od 2 metra, a glavni padobran promjer od čak 8,5 metara.
Visinu s koje je skočio (31.333 metra) Kittinger je dosegao pomoću balona punjenog helijem. Bila je riječ o velikom balonu dimenzija 61 metra, napunjenom s čak 85.000 kubičnih metara plina helija. Cijeli projekt nosio je ime Excelsior i svrha mu je bila vidjeti mogu li se piloti raketnih aviona sigurno izbaciti padobranom s visina od preko 30 kilometara. Zbog tako velikih visina, Kittinger je morao nositi odijelo pod pritiskom, slično astronautskom skafanderu. Naime, visina s koje je skočio pripada stratosferi, gdje je tlak nekoliko stotina puta niži nego na površini Zemlje. Pri padu prošao je kroz podrućja atmosfere gdje je temperatura bila čak –70°C.
Misija nije prošla bez neprilika, Naime, u Kittingerovoj desnoj rukavici popustio je pritisak, pa mu je desna šaka narasla na dva puta veću veličinu od normalne. Ipak, nije to prijavio zemaljskoj kontroli, da ne bi iz sigurnosnih razloga prekinuli misiju.
Ukupno je postavljeno pet rekorda – najviši uspon padobranom, najviši skok padobranom, najduži pad bez otvaranja padobrana i najbrža brzina ljudskog bića pri padu u atmosferi. Ove rekorde probio je tek Felix Baumgartner 2012. kada je u sklopu Red Bull Stratos projekta postigao visinu od 39 kilometara i postao prvo ljudsko biće koje je nadmašilo brzinu zvuka pri slobodnom padu
Sovjeti uhitili posljednji kineskog cara Pu Yia (1945.)
Dana 16. kolovoza 1945. posljednjeg kineskog cara Pu Yija uhitili su sovjetski vojnici. Dogodilo se to jedan dan nakon predaje Japana saveznicima u Drugom svjetskom ratu. Pu Yi funkcionirao je za vrijeme japanske okupacije kao car vazalne države Mandžukou, na području Mandžurije. Stvarna vlast bila je u rukama Japanaca, a Pu Yi im je služio kao figura.
Sovjeti su Pu Yia zarobili kad je već bio u zrakoplovu namijenjenom njegovom prijevozu u Japan. Odveli su ga u zarobljeništvo u sibirski grad Čitu, gdje su ga smjestili u jedan sanatorij. Grad Čita nalazi se otprilike na pola puta između Bajkalskog jezera i današnje rusko-kineske granice. Kasnije su ga premjestili u Habarovsk, samo 30-ak kilometara od kineske granice. U Kinu je Pu Yi vraćen 1949. godine, nakon što su komunisti zauzeli vlast nad većinom kineskog teritorija.
Vincenzo Coronelli – izrađivač veličanstvenih globusa (1650.)
Dana 16. kolovoza 1650. rođen je Vincenzo Coronelli, znameniti kartograf iz vremena francuskog kralja Luja XIV., vjerojatno u Veneciji. Coronelli, inače franjevački svećenik, poznat je po izradi vrhunskih atlasa i globusa.
Coronelli se proslavio izradom serije globusa velikog promjera od oko 175 centimetara za parmskog vojvodu Ranuccia II. Farnesea. Zatim je pozvan u Pariz da izradi globuse za francuskog kralja Luja XIV., tadašnjeg najmoćnijeg vladara u Europi. Coronelli je za njega izradio dva golema globusa, promjera od čak 384 centimetra i težine od oko dvije tone. Površina tih globusa bila je iscrtana rukom, a bili su tako kvalitetni da su dodatno potaknuli modu izrade globusa u Europi.
Do smrti je Coronelli napravio niz velikih globusa, uglavnom za vladarske i državne naručitelje. Neki od njih sačuvali su se do danas, uključujući spomenuta dva izrađena za francuskog kralja. Coronelli je umro u Veneciji 1718. godine, u dobi od 68 godina.
Cipar se osamostalio od Ujedinjene Kraljevine (1960.)
Otok Cipar treći je po veličini otok u Sredozemnom moru, iza Sicilije i Sardinije.
Šesnaestog kolovoza 1960. godine Cipar je proglasio samostalnost. Prethodno je taj otok bio pod vlašću Ujedinjene Kraljevine, kao krunska kolonija. I nakon ciparskog stjecanja nezavisnosti Velika Britanija zadržala je pod svojom vlasti dvije vojne baze – Akrotiri i Dhekeliju – koje su i danas britanski teritoriji.
Glavni problem na novostvorenom samostalnom Cipru predstavljao je sukob između tamošnjeg grčkog i turskog stanovništva, koji je doveo i do teškog vojnog konflikta. Godine 1974. Turska je izvršila invaziju otoka, a 1983. proglašena je Turska Republika Sjeverni Cipar. Otok je sve do danas ostao podijeljen, premda Tursku Republiku Sjeverni Cipar od svjetskih država priznaje samo Republika Turska.
Otok Cipar treći je po veličini otok u Sredozemnom moru, iza Sicilije i Sardinije. Na Cipru danas živi više od milijun stanovnika.
Princ Eugen Savojski pobijedio Osmanlije kod Beograda (1717.)
Princ Eugen, koji je u to vrijeme bio predsjednik Dvorskog ratnog vijeća Habsburške Monarhije, skupio je uoči napada na Beograd golemu silu od čak oko 100.000 vojnika.
Princ Eugen Savojski pobijedio je Turke Osmanlije kod Beograda 16. kolovoza 1717. godine, što je dovelo do habsburškog osvajanja tog grada. Eugen Savojski bio je u to vrijeme već iskusan vojni zapovjednik, u 54. godini (sudjelovao je u velikim bitkama već prije nego je navršio 20 godina). Prethodne godine je pobijedio Osmanlije kod Petrovaradina, a 1717. godine glavni mu je cilj bilo osvajanje Beograda, važne strateške točke na ušću Save u Dunav. Princ Eugen za tu je priliku skupio golemu silu od čak oko 100.000 vojnika, a organizirao je i veliku riječnu flotilu koja je bila nužna za napad na tvrđavu smještenu, poput Beograda, kod velikih rijeka.
Još od 1703. godine bio je Savojski predsjednik Dvorskog ratnog vijeća (njem.Hofkriegsrat), najvišeg vojnog tijela Habsburške Monarhije. Time je ujedno bio i najviši vojni zapovjednik u austrijskim i ugarskim zemljama uoči napada na Beograd. Vojsku je doveo do Beograda već u lipnju 1717. godine, a zatim je započeo opsadu toga grada. Osmansko Carstvo podiglo je veliku vojnu silu i uputilo je prema Beogradu, kako bi kontriralo Eugenovom napadu. Zapovjednik osmanske vojske protiv koje se Eugen morao boriti bio je Hadži Halil-paša, tadašnji veliki vezir tj. najviše pozicionirani čovjek u sustavu vlasti Osmanskog Carstva.
Duže se vrijeme vodila rovovska bitka, jer su habsburške snage opsjedale beogradsku tvrđavu, a pristigla osmanska vojska opkolila je kršćane s vanjske strane. Napokon je spomenutog 16. kolovoza došlo do odlučujuće bitke. Vojne snage princa Eugena Savojskog nadjačale su Osmanlije te pobijedile vojsku velikog vezira. Ubrzo su zatim kršćani ušli u osvojeni Beograd.
Izvor:Povijest.hr
