(VIDEO) 13. kolovoza 1995. Derale – odlučujuća bitka za konačno slamanje srpskih snaga
Piše: Petar Horvatić
Iako je široj javnosti nepoznato, nakon veličanstvene „Oluje“ na širem području Bosanskog Grahova vodila se teška i odlučna bitka za konačno slamanje srpskih snaga.
U noći 12. kolovoza jedinice srpske vojske su izvele jedini pravi protuudar na položaje koje su držali pripadnici 141. brigade.
Tada neprijatelj, ne mireći se s gubitkom Knina i ostalog teritorija, najprije topništvom, a zatim u noći i pješaštvom pri tom koncentrirajući svoje elitne i specijalne postrojbe, kojima osobno zapovijeda general Mladić u jedinom pravom protuudaru pokušava povratiti izgubljene položaje, te presjeći komunikaciju Knin – Bosansko Grahovo ovladavanjem strateški važne točke „prevoja Derale“, piše 141brigada-hv.eu.
Najžešći napad izvršio je na položaje: Biljeg, Cigelj,Vidovića glava i Begovac na cesti Drvar-B.Grahovo. Pripadnici brigade prihvaćaju borbu i na položaju Vidovića glava u izravnom okršaju prsa o prsa pogibaju vojnici: Denis Jerković, Ivan Burić, Loran Šulentić i Tomislav Grujica. Nakon neravnopravne borbe, ostali sa više ranjenika izvlače se prema B.Grahovu.
Početkom neprijateljskog napada, jedna interventna grupa odlazi u pomoć prema napadnutim položajima Cigelj i Biljeg prilikom koje nailaze na ubačenu neprijateljsku diverzantsku grupu gdje u direktnom okršaju pogibaju: zapovjednik satnije Stipe Marčić-Štef te vojnici: Denis Baleta i Dragan Kikić dok je više vojnika ranjeno. Kako se preostali suborci nisu uspjeli izvući, jednom od njih, Olegu Ujeviću, to uspjeva, dovodi pojačanje, ponovno se uključuje u borbu i tom prilikom junački pogiba.
Iza podne 13. kolovoza ojačana skupina pripadnika 2. Bojne 141.brigade uz potporu POTRD-a ZP Split kreće u protunapad na Vidovića glavu koju je zaposjeo neprijatelj nakon povlačenja naših snaga. Neprijatelj u žestokom okršaju uspjeva odbiti naš napad i tom prilikom pogibaju: zapovjednik voda Nenad Božan, zapovjednik desetine Ranko Grbavac, te vojnici: Sead Jasenčić i Slaven Ujević, a više vojnika biva ranjeno. U borbama na ostalom dijelu bojišta pogibaju vojnici: Ante Merćep, Ante Domazet, a Zoran Karanović od zadobivenih rana umire.
Istovremeno u okršaju sa neprijateljem ispred položaja Cigelj pogibaju pripadnici 6.domobranske pukovnije: Ognjen Krešić, Aljoša Ruspić i Igor Koprčina dok sudbina Drage Ilovića do danas nije poznata (vodi se kao nestali).
Bez obzira na sve gubitke vojnici 141. brigade su smogli snage da zaustave napredovanje neprijatelja i zajedno sa interventnim snagama 3. bojne 7. gbr uz pomoć dva tenka i borbenom skupinom 6.d.p. tenkovskim vodom 113.pbr., 14.kolovoza povrate izgubljene položaje (u toj akciji pogibaju pripadnici 7. gbr: Romano Ribić i Stjepan Križanec), a već 15. kolovoza zajedno sa 126. dp. i 4.gbr koja nastupa iz pravca Srba, nastavljaju sa napadnim djelovanjima i odbacuju neprijatelja do pred Drvar.
U toj bitci u jednom danu 13.kolovoza Hrvatska vojska je imala dvadeset poginulih, jednog nestalog i preko 50 ranjenih pripadnika.
U spomen poginulim hrvatskim vojnicima, junacima bitke za Derale:
Izvor: narod.hr/141brigada-hv.eu/
13. kolovoza 1820. umro Antun Vranić – čovjek koje je preveo Robinsona Crusoea i psalme na hrvatski kajkavski jezik
13. kolovoza 1920. ‘Čudo na Visli’ – kako su katolički Poljaci zaustavili Crvenu Armiju na putu osvajanja Europe?
Na današnji dan 1920. u blizini Varšave za vrijeme poljsko-sovjetskog rata došlo je do bitke između trupa Druge poljske republike na jednoj, i komunističkih (sovjetskih) Lenjinovih snaga Crvene armije na drugoj strani.
Do nje je došlo nakon velike sovjetske ofenzive (nakon Oktobarske revolucije) tokom koje su poljske snage izbačene iz Ukrajine daleko na zapad, te nakon što je sovjetsko rukovodstvo odlučilo taj uspjeh iskoristiti kako bi pokušalo zauzeti Varšavu, a s njome i cijelu Poljsku, koja je trebala postati nova sovjetska komunistička republika.
Iznenadi kontranapad malobrojnijih poljskih snaga je doveo do poraza mnogobrojnijih sovjetskih snaga, koje su dijelom uništene, a dijelom prisiljene na povlačenje daleko na istok. Sovjetska vlada je nekoliko mjeseci kasnije prisiljena zatražiti primirje, a 1921. potpisati mir u Rigi kojim je Poljska dobila ogromne teritorije u današnjoj Bjelorusiji i Ukrajini.
Taj se događaj u Poljskoj često naziva Čudo na Visli (poljski: cud nad Wisłą) i slavi kao najveća pobjeda u poljskoj vojnoj povijesti; drugdje se ponekad smatra i jednom od odlučujućih bitaka svjetske povijesti. Poljaci i danas tu pobjedu, to vojno čudo, pripisuju Bogu i zagovoru Gospe jer je zaustavljen bezbožni komunizam koji je nanio toliko zla modernom svijetu u 20. stoljeću.
Zahvaljujući toj pobjedi katoličkih Poljaka nad komunističkom Crvenom Armijom zaustavljen je sovjetski prodor na Zapad i uspostava komunističke vlasti i totalitarne diktature nad cijelom Europom.
Izvor: narod.hr
Vojvoda od Marlborougha pobijedio u Bitki kod Blenheima (1704.)
Bitka kod Blenheima dogodila se uz rijeku Dunav na području današnje Bavarske, 50-ak kilometara nizvodno od Ulma.
Znamenita Bitka kod Blenheima u kojoj je engleski vojvoda od Marlborougha porazio Francuze i Bavarce dogodila se 13. kolovoza 1704. godine. Ta je Marlboroughova pobjeda postala toliko cijenjena u Engleskoj, da je tamošnja vladarica – kraljica Ana iz dinastije Stuart – vojvodi poklonila posjed i financije za gradnju nove palače nazvane Blenheimska palača (u kojoj je rođen i Winston Churchill, potomak vojvode od Marlborougha).
Bitka kod Blenheima dogodila se u sklopu Rata za španjolsko naslijeđe, u kojem su se francuski kralj Luj XIV. i austrijski Habsburgovci borili za goleme posjede izumrle španjolske grane dinastije Habsburg. Engleska je podržala Beč želeći da ograniči francusko-bavarsku moć na kontinentu.
Bitka kod Blenheima dogodila se na području današnje Bavarske, kod mjesta Blindheim (iskrivljeno u Blenheim). Bavarska vojska bila je u savezništvu s Francuzima, a vojvoda od Marlborougha porazio ih je uz pomoć Austrijanaca, koje je predvodio Eugen Savojski, i Nizozemaca te vojnika iz različitih njemačkih država. Marlboroughova agresivna i oštroumna taktika kombinirana sa nadmoćnom moći pješaštva i topništva totalno je razbila francusko-bavarske trupe. Engleski vojvoda prodro je 400 kilometara u neprijateljski teritorij konjaničkim udarničkim taktikama pri čemu su protivnici pretrpjeli gubitke od 13.600 mrtvih vojnika koji su ili ubijeni ili su se utoplili u Dunavu. Također zarobljeno je 15.000 Francuza i Bavaraca.
Marlboroughova pobjeda omogućila je Austriji i njenim saveznicama okupaciju Bavarske, narušila ugled francuske vojske te spriječila hegemoniju Francuske nad Europom.
piše: Dražen Krajcar
Ignaz Semmelweis – najneshvaćeniji čovjek (1865.)
Kad je Semmelweis pokušao uvjeriti druge liječnike da moraju prati ruke, oni su ga ismijali, jer se njegova tvrdnja nije činila znanstveno opravdanom. Na kraju su ga zatvorili u umobolnicu.
Dana 13. kolovoza 1865. godine umro je u instituciji za mentalne bolesnike u Beču liječnik Ignaz Semmelweis, jedan od najneshvaćenijih ljudi u povijesti. Semmelweis je bio mađarski liječnik njemačkog porijekla, specijaliziran za porodiljstvo. Primijetio je činjenicu da kad liječnici peru ruke prije obavljanja poroda, smrtnost se majki pri porodu smanjuje za čak 90 %. U to vrijeme još nije bilo poznato da bakterije i virusi uzrokuju infekcije, poput puerperalne groznice koja uzrokuje smrt zaraženih rodilja.
Liječnici su odbacivali mogućnost da nešto nevidljivo može uzrokovati bolesti. Kad je Semmelweis pokušao uvjeriti druge liječnike da moraju prati ruke, oni su ga ismijali, jer se njegova tvrdnja nije činila znanstveno opravdanom. Naime, liječnici su mislili da su im ruke čiste budući da su oni gospoda.
Semmelweis je napravio i dao tiskati mnoge studije koje dokazuju njegove tvrdnje, ali ipak mu nisu vjerovali. Potkraj života postao je depresivan, a svaki je razgovor skretao na temu puerperalne groznice. Upozoravao je nesmotrene liječnike da svojim nepranjem ruku ubijaju majke, ali bez uspjeha. Semmelweis je počeo i pojačano piti. Godine 1865. smjestili su ga u ustanovu za mentalno bolesne osobe. Tamo ga je namamio jedan liječnik pod izgovorom da ga poziva da razgleda njegovu novu bolnicu.
Kad je Semmelweis shvatio da ga žele zadržati, pokušao je otići, na što su ga stražari teško pretukli. Stavili su mu luđačku košulju i smjestili ga u zamračenu ćeliju. Umro je svega dva tjedna kasnije, vjerojatno od posljedica premlaćivanja. Tek nakon njegove smrti dokazano je da postoje nevidljivi organizmi poput bakterija i virusa i da oni uzrokuju bolesti.
Hernán Cortés osvojio astečku prijestolnicu Tenochtitlán (1521.)
Smatra se da je veliku pomoć konkvistadorima pri osvajanju aztečkog područja pružila zaraza lokalnog stanovništva bolestima na koje su Europljani bili imuni.
Dana 13. kolovoza 1521. godine španjolski konkvistador Hernán Cortés osvojio je veliku astečku prijestolnicu Tenochtitlán, smještenu na području današnjeg Ciudad de Méxica. Radilo se o načelnom kraju čitavog razdoblja, jer je pad Tenochtitlána simbolički označio propadanje astečke civilizacije, a okončao je i prvu fazu španjolskog osvajanja Meksika. Tenochtitlán je bio najveći grad u Americi u razdoblju prije otkrića Kristofora Kolumba, sa stanovništvom od 100.000 do 300.000 osoba. Nalazio se na zanimljivoj lokaciji unutar jezera Texcoco, s obiljem vode i velikim javnim građevinama.
Hernán Cortés, konkvistador rođen u gradu Medellínu u španjolskoj pokrajini Extremaduri, pristigao je na astečko područje 1519. godine iskrcavanjem na obali koja u današnje vrijeme pripada meksičkoj saveznoj državi Veracruz. S vremenom je napredovao prema unutrašnjosti, a naposljetku je sa svojim lokalnim saveznicima podigao opsadu Tenochtitlána, nekoć bajoslovno bogatog grada. Nakon opsade koja je trajala više mjeseci Tenochtitlán je konačno pao. Smatra se da je veliku pomoć konkvistadorima pri osvajanju astečkog područja pružila zaraza lokalnog stanovništva bolestima na koje su Europljani bili imuni (primjerice boginjama tj. variolom). Pri svojim osvajanjima Cortés je vješto koristio pomoć djevojke iz etničke skupine Nahua, koja mu je bila prevoditeljica, savjetnica i ljubavnica, a rodila mu je i sina.
Izvor: Povijest.hr
Antun Vranić, svećenik i hrvatski kajkavski pisac rođen u Karlovcu 1674., a umro 13. kolovoza 1820. u Draganiću. Bio je župnik u Draganiću u jaskanskom kotaru i doarhiđakon karlovačkoga kotara.
Prvi je prevoditelj Robinsona Crusoea na hrvatski kajkavski jezik, ali ne s originala D. Defoea, nego s moralno-poučne preradbe njemačkoga prosvjetiteljskoga pisca za djecu Joachima Heinricha Campea. Prijevod je tiskao 1796. pod naslovom Mlajši Robinzon: iliti jedna kruto povoljna i hasnovita pripovest za detcu od J. H. Kampe. Knjigu je namijenio djeci, ali i njihovim učiteljima i odgojiteljima. Tekst dosta slijedi njemački izvornik, dijaloški je strukturiran, s nekoliko poučnih pjesmica u osmercima.
Preveo je i psalme na kajkavski po nalogu zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca.
Kajkavski književni jezik je Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) uvrstila 12. siječnja 2015. među svjetske jezike, obuhvaćene popisom ISO 639, pod oznakom “kjv”. Uveden je zasada kao povijesni jezik, iako je i dalje živ: čuje ga se po ulicama i u domovima diljem Hrvatske.