5. prosinca 1991. Osijek (Rosinjača) – zašto hrvatski vojnici nisu ostavili svoje mrtve suborce u rukama Srba?
Piše: Petar Horvatić
Ostali su mrtvi ležati u šumi koju je osvojio neprijatelj. Međutim, naši heroji, hrvatski vojnici nisu ih htjeli ostaviti mrtve da im tijela ostanu nepokopana i odlučili su otići po njihova tijela u šumu Rosinjaču gdje su ih Srbi ostavili kao mamac za zasjedu…ovo je priča o junaštvu i herojskom djelu milosrđa izvlačenja mrtvih tijela suboraca radi njihovog kršćanskog ukopa…
Bitka u šumi Rosinjača nedaleko od Osijeka jedna je od najherojskijih epizoda Domovinskog rata. Toga 5. prosinca 1991. u Rosinjači je živote za domovinu položilo 16 hrabrih branitelja iz Osijeka, koji su satima odolijevali napadima brojčano i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja.
Bio je to opći i odlučni napad srpskih snaga iz više smjerova sa ciljem slamanja obrane Osijeka i osvajanja najvećeg slavonskog grada. Tog dana gorjela cijela crta obrane grada od Nemetina do Ivanovca.
Branitelji iz Rosinjače svojim herojskim otporom, ne pristavši na povlačenje, omogućili su obrani Osijeka da se konsolidira i pojača snage na južnim dijelovima grada, što je u konačnici spriječilo daljnje nadiranje JNA i srpskih paravojnih postrojbi prema samome Osijeku.
Herojski otpor branitelja trajao je satima, a na kraju neprijatelj je ovladao šumom Rosinjačom. Tijela poginulih hrvatskih vojnika izvlačena su po mrklom mraku nakon sedam dana, uz prisustvo „specijalaca“ iz bojne Zrinski-Frankopan.
Pogledajte nastavak priče iz usta preživjelih junaka iz šume Rosinjača koji su učinili veliko djelo ljubavi i milosrđa kako naučava od samih početaka kršćanska vjera – pokopati mrtvog.
Izvor:Narod.hr
5. prosinca 1918. Zagreb – kako je pala prva hrvatska krv u tamnici naroda Jugoslaviji?
Piše: Petar Horvatić
Da bi se bolje razumjele okolnosti sukoba, donosimo izvadak iz djela djelu “Baštinici Habsburga” (London, svibanj 1932.) autora G. E. R. Gedyea, dugogodišnjeg dopisnika engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe:
“Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu”.
„Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da ja počnem i tim se svojim krvavim rukama ponosim“. Te riječi izgovorio je Grga Budislav Anđelinović na beogradskoj Skupštini održanoj 26. travnja 1921. godine. Ruke je okrvavio naredivši otvaranje vatre iz tri ‘Shwarzlose’ 8-milimetarska teška mitraljeza na nenaoružane prosvjednike protiv uspostave Jugoslavije na današnji dan, 5. prosinca 1918. godine. Taj dan ostat će zapamćen kao ‘krvavi četvrtak’ – ili, bolje reći, zaboravljen od Zagrepčana. Nema cvijeća na godišnjicu pokolja ispod spomen ploče postavljene na zgradi broj 11 na trgu, kakvog bi svakako bilo u Irskoj. Malo tko je od Hrvata ikada čuo za prosinačke žrtve.
Prve žrtve Jugoslavije – glavni trg glavnog grada Hrvata
Međutim, to su bile prve žrtve jugoslavenskog nacionalizma, odnosno, ‘borbe protiv hrvatskog fašizma’ koja traje do današnjih dana. One su podnesene na mjestu koje ima veliku simboliku: glavni trg glavnog grada Hrvata, vrlo blizu hrvatskog parlamenta i stolne crkve u Hrvata, te samo koji dan nakon što je stvorena – Jugoslavija. Nesretni početak nove države nagovijestio je sudbinu hrvatskog čovjeka u toj tamnici naroda.
U Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zato su ujutro otišli u zagrebačke srednje škole, prekinuli nastavu, te gimnazijalce odveli na ulice, da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, uz proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića i misu u katedrali. Ta režimska proslava protekla je u grubom vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je tada izazvalo veliki bijes Zagrepčana, ionako ogorčenih time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda, dok bi se danas vjerojatno građani masovno pridružili vrijeđanju kamenjaraca i primitivaca – gotovo sto godina nasilja i propagande je učinilo svoje, no tada su Hrvati još imali jako mnogo nacionalnog ponosa.
Zagrepčani su u tom cirkusu vidjeli tuđe prste i plaćenike.
Hrvati ne žele biti građani drugog reda u Jugoslaviji – odgovor je pokolj!
Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima. Grga Anđelinović je, kažu, osobno pucao iz jednog od mitraljeza u građane. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto.
Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, ali svatko tko bi javno što rekao bio bi isti čas bačen u zatvor. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika Hrvatska, kojemu je dr. Grga Anđelinović već 4. prosinca 1918. zabranio izlaženje.
Ono što je trebao biti miran prosvjed završilo je pokoljem. Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba – sedam razoružanih domobrana i četvero građana – a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća te kako je u konačnici ubijeno čak oko stotinu ljudi.Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv Jugoslavije, bio je uhićen.
Pokolj u Zagrebu – najava budućih događanja
Ovo je bila tek najava svega što je Hrvate čekalo u Jugoslaviji. Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode Times od 11. veljače 1931. nazvao ‘europskim skandalom’ i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom Ligi za ljudska prava. Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.
Da bi se bolje razumjele okolnosti sukoba, donosimo izvadak iz djela djelu “Baštinici Habsburga” (London, svibanj 1932.) autora G. E. R. Gedyea, dugogodišnjeg dopisnika engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe:
“Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu”.
“Hrvatske zapadnjačke manire i kultura nisu im priskrbile poštovanje, nego prezir u novoj državi, te odbacivanje – Hrvat je gledan kao uškopljeni, degenerirani Srbin, za razliku od krepkog Srbina iz Kraljevine (Srbije).” (Str. 211, 212.)
Hrvati su nedvojbeno i jednodušno ukazivali da su nevjera, preziranje ljudskog života, ubojstvo kao način političke borbe, te korupcija glavne odrednice srpskog karakatera. Posljednjih stotinu godina srpske povijesti je neprispodobivo po događajima koji su u Zapadnoj Europi bili mogući samo u srednjem vijeku. S malobrojnim izuzecima, svi srbijanski knezovi i kraljevi bili su ili ubijeni ili zbačeni s prijestolja.
A ovo su imena i prezimena prvih hrvatskih žrtava ubijenih u Jugoslaviji: Ubijeni su:
Slavko Šćukanec,
Sent Martoni,
Miroslav Svoboda,
Viktor Kolombar,
Miloš Mrse,
Mato Gašparević,
Mijo Staničar,
Stjepan Jureša,
Josip Lupinski,
Ferdo Varšec,
Nikola Ivša,
Dragutin Kostelc,
Andro Martinko i
Antun Tašnar-Jurčić.
Izvor: narod.hr/fizzit.net
12.000 ljudi umrlo od smoga u Londonu (1952.)
Dana 5. prosinca 1952. spustio se na London najgušći smog u povijesti, od čijih je posljedica umrlo prema procjenama i do 12.000 ljudi. Anticiklona nad Londonom uzrokovala je stanje bez vjetra, u kojem se uz površinu zemlje nataložio hladni zrak zasićen smogom, a iznad toga je formiran poklopac od toplog zraka. Inače, i sama riječ smog je engleskog porijekla i nastala je spajanjem riječi smoke (dim) i fog(magla).
Zrak je tog dana bio ispunjen žućkastom maglom, tako gustom da je zbog loše vidljivosti obustavljen javni prijevoz i rad kola hitne pomoći. Smog je ulazio i u unutrašnjost kuća, a projekcije u kino dvoranama su obustavljene zbog smanjene vidljivosti. Smog je nastao zbog onečišćenja zraka izazvanog ponajviše izgaranjem velikih količina ugljena, kako u termocentralama, tako i privatnim kućama. Osobito je visoka bila koncentracija sumpornog dioksida.
Ljudi s dišnim smetnjama dobili su komplikacije u toj mjeri da je 12.000 ljudi kroz sljedeća dva tjedna umrlo od posljedica. Ukupno je oko 100.000 ljudi oboljelo od bolesti dišnog sustava. Veliki broj žrtava potaknuo je zakonodavce da donesu propise o očuvanju čistoće zraka.
Misteriozna smrt Wolfganga Amadeusa Mozarta (1791.)
Dana 5. prosinca 1791. umro je u 1.00 sat ujutro pod misterioznim okolnostima Wolfgang Amadeus Mozart, u dobi od samo 35 godina. Mozart je kratko vrijeme pred smrt bolovao od nepoznate bolesti. Do samog kraja trudio se dovršiti svoje posljednje djelo – Rekvijem, koje je pisao po narudžbi grofa Walsegga.
Za nas je u Hrvatskoj zanimljivo da je Mozartove posljednje dane opisala Sophie Weber, sestra njegove supruge, koja je njegovala bolesnog Mozarta do pred smrt. Sophie se kasnije odselila u Đakovo i tamo se udala za Jakoba Haibela, glazbenika u službi đakovačkog biskupa.
Mozartov sprovod također je ostao ispunjen nedoumicama. Nije u potpunosti objašnjeno zašto Mozartova supruga nije prisustvovala ukopu i zašto je Mozart sahranjen na tako skroman način. Njegovo je tijelo zakopano u grob za više ljudi, koji nije primjereno označen. Tako je do danas ostala nepoznata lokacija tog groba.
Papa Julije II. – pokrovitelj Rafaela i Michelangela (1443.)
Dana 5. prosinca 1443. rođen je papa Julije II., jedan od najmoćnijih renesansnih papa. Rodio se u gradiću Albisoliju, smještenom na obali Sredozemnog mora, nedaleko od Genove. Njegova obitelj Della Rovere uzdigla se kad mu je stric Francesco della Rovere postao papom 1471. (uzevši ime Siksto IV.). Papi Juliju II. rođeno ime bilo je Giuliano della Rovere, a bio je sin Rafaella della Roverea, jedinog brata spomenutog pape Siksta IV. Inače, na talijanskom jeziku prezime Della Rovere doslovno znači “od hrasta”, a stablo hrasta nalazilo se i u grbu te moćne obitelji.
Biskupom i kardinalom postao je u kasnim dvadesetim godinama, a za papu je izabran 1503. godine, u dobi od 59 godina. Uzeo je ime Julije II., što je jednako njegovom krsnom imenu (u talijanskoj formi Giuliano). Inače su pape u pravilu uzimale drugačija imena od svog krsnog imena, a Julijev se izbor papinskog imena po nekima tumači i njegovom ambicioznošću koja je sličila Juliju Cezaru.
Papa Julije II. bio je sponzor mnogih znamenitih umjetnika iz razdoblja procvata renesanse. Među njegovim su zaposlenicima tako bili Donato Bramante, Michelangelo Buonarroti i Raffaello Sanzio (poznat i jednostavno kao Rafael). Julije II. bio je i prvi papa koji je nosio bradu nakon mnogih stoljeća (pustio ju je rasti u znak žalovanja zbog gubitka Bologne). Nakon devet i pol godina pontifikata papa Julije II. preminuo je u Rimu 1513. godine, u 70. godini.
Wehrmacht konačno zaustavljen pred Moskvom (1941.)
Dana 5. prosinca 1941. konačno su vojne snage Trećeg Reicha zaustavljene pred Moskvom. Uspjele su se približiti Kremlju na otprilike 23 kilometra, tako da su njemački časnici kroz dalekozore već mogli navodno razabirati najveće moskovske građevine. Snage Wehrmachta bile su iscrpljene, a osobito ih je teško pogodila jaka zima u Rusiji te godine, za koju nisu bili prikladno opremljeni. Sovjetske snage, u početku nespremne za silinu njemačke invazije, dotad su se već pregrupirale te pružale snažan otpor, a i bile su bolje opremljene za rat u zimskim uvjetima.
Glavni udar na Moskvu u prethodnim su tjednima predvodile tri njemačke oklopne armije:
-
Druga oklopna armija (2. Panzerarmee) pod zapovjedništvom generala Heinza Guderiana;
-
Treća oklopna armija (3. Panzerarmee) pod zapovjedništvom generala Georga-Hansa Reinhardta;
-
Četvrta oklopna armija (4. Panzerarmee) pod zapovjedništvom generala Ericha Hoepnera.
Guderian je u dnevniku zapisao “(…) ofenziva na Moskvu je propala (…) Podcijenili smo neprijateljevu snagu, kao i njegovu veličinu i klimu. Nasreću, zaustavio sam svoje trupe 5. prosinca jer bi ih inače sigurno zadesila katastrofa.” Najbliža lokacija središtu Moskve do koje su vojnici Wehrmachta ikada došli bila je kod moskovskog predgrađa Himki, sjeverozapadno od Kremlja. Kod tog se mjesta danas nalazi velika moskovska IKEA.
Sovjetske snage odmah su krenule u protunapad, što Nijemci također nisu očekivali. Nijemci su potisnuti na više od 100 km od Moskve, ali je zatim i njima nestalo snage za daljnje napredovanje. Nijemci su tijekom bitke za Moskvu i sovjetskog protunapada izgubili između 300.000 i 400.000 vojnika, a Sovjeti otprilike dvostruko više. Međutim, Nijemci više nikad nisu uspjeli izravno ugroziti glavni grad SSSR-a.
Piše: Boris Blažina
Izvor: Povijest.hr
