Louis Ferdinand de Bourbon – otac francuskih kraljeva (1729.)
Dana 4. rujna 1729. rođen je Louis Ferdinand de Bourbon, francuski prijestolonasljednik. Rodio se u znamenitom dvorcu Versailles, a bio je jedini sin kralja Luja XV. koji je preživio djetinjstvo. Za kraljevsku dinastiju Bourbon bio je, kao takav, izvanredno važan, jer bi u slučaju njegove smrti bez muškog potomstva glavna grana te dinastije bila izumrla u muškoj liniji, a moglo je doći i do međunarodnih komplikacija (španjolski kralj iz iste dinastije Bourbon mogao je položiti pravo na francusko prijestolje).
Činjenica da je Louis Ferdinand de Bourbon dobio čak tri sina koja su doživjela starost dugoročno je osigurala dinastiju. Sva su spomenuta tri sina kasnije postala francuskim kraljevima, a nosili su imena Luj XVI., Luj XVIII. i Karlo X. Za razliku od svog oca Luja XV., koji je bio poznat kao ženskar, Louis Ferdinand je glasio za pobožnog i moralnog čovjeka vrlo privrženog svojoj supruzi. Živio je relativno povučeno te se zanimao za knjige i glazbu, a ne lov, balove i spektakle kao mnogi drugi aristokrati. Posebno je podupirao isusovce.
Louis Ferdinand de Bourbon preminuo je u dobi od samo 36 godina, u francuskom dvorcu Fontainebleau (franc. Château de Fontainebleau). Uzrok njegove rane smrti bila je tuberkuloza, bolest za koju u to doba nije bilo lijeka. Budući da je njegov otac, francuski kralj Luj XV., u to doba (1765.) još uvijek bio živ, dofen (prijestoljonasljednik) Louis Ferdinand de Bourbon nikad nije postao kraljem. Novim prijestolonasljednikom postao je tada njegov sin, budući francuski kralj Luj XVI., koji je Luja XV. (svog djeda) naslijedio 1774. godine. Louisa Ferdinanda nadživio je čak i njegov djed Stanisław Leszczyński, nekadašnji poljski kralj.
Kraj Zapadnog Rimskog Carstva (476.)
Dan 4. rujna 476. tradicionalno se uzima kao dan pada Zapadnog Rimskog Carstva i kraj starog vijeka. Tog je datuma, naime, germanski vojskovođa Flavije Odoakar zbacio maloljetnog rimskog cara Romula Augustula i proglasio se kraljem Italije.
Iako su dijelovi Carstva, primjerice Sijagrijeva država u današnjoj Francuskoj i Dalmacija pod Julijem Nepotom, funkcionirali i dalje, znakovito je da je Odoakar carske insignije poslao istočnorimskom caru u Carigrad te uzeo titulu kralja, čime je formalno ukinuta tradicija koja je trajala više od pet stoljeća. Kako je posljednji rimski car nosio isto ime kao legendarni osnivač Rima, neki su to protumačili kao igru sudbine ili znak Božje volje.
Mnoge rimske institucije – prije svega Senat – nastavile su funkcionirati i, prema svemu sudeći, pomagale Odoakaru da održi vlast u Italiji. Čak ga je i istočnorimski car Zenon priznao za vladara Italije pod uvjetom da prihvati Zenonovo vrhovništvo, što je Odoakar i učinio. S druge strane, na prostor bivšeg Carstva su ubrzano počele prodirati razne germanske institucije koje će imati velik utjecaj na razvoj srednjovjekovnog društva.
Danas je među povjesničarima datum pada Zapadnog Rimskog Carstva sporno pitanje. Mnogi smatraju da je Zapadno Rimsko Carstvo već odavno postalo beznačajno te da događaj 476. zapravo nema veliko stvarno značenje. Prema njima, propast Rima i nastanak ranosrednjovjekovne Europe procesi su koji su se odvijali postupno tijekom više stotina godina pa nije moguće govoriti o padu Zapadnog Rimskog Carstva kao nečem vezanom uz jedan prijeloman događaj.
Piše: Boris Blažina
Zakonom zaštićena hrvatska sibireja (1964.)
Sibireja je rod grmolikih biljaka iz porodice ruža. Sve sibireje rastu u Aziji izuzev jedne, altajske sibireje (Sibiraea altaiensis, Sibiraea laevigata), koja raste i u Europi, isključivo na teritoriju Hrvatske i BiH. Može ju se pronaći samo na Velebitu u Hrvatskoj te na Čabulji i Čvrsnici u Hercegovini i to u šikarama te na kamenitim obroncima na nadmorskoj visini od oko 1000 metara. Područje na kojem raste dio je nacionalnih parkova Paklenica i Sjeverni Velebit, a 1986. osnovan je i botanički rezervat Visibaba, čiji je primarni cilj zaštita ove rijetke biljke.
Dana 4. rujna 1964. Zakonom o zaštiti prirode zaštićena je hrvatska sibireja (Sibiraea croatica). Ovu se biljku, naime, izvorno smatralo endemičnom vrstom sibireje. Otkrio ju je preparator Prirodoslovnog muzeja u Budimpešti Stefan Kocsis, a ime joj je dao čuveni mađarski botaničar Árpád von Degen, prema kome je nazvana velebitska degenija.
Naknadno je utvrđeno da je hrvatska sibireja ipak istovjetna altajskoj sibireji. To znači da nije riječ o endemičnoj, već o reliktnoj vrsti – raste gotovo 5000 kilometara od glavnih populacija u Rusiji i Kazahstanu – što joj daje iznimnu vrijednost.
Piše: Boris Blažina
