Iznenađuje da netko može tvrditi kako je lijepo biti proganjan. Iznenađuje tvrdnja da i u teškim vremenima progonstva postoji nešto zbog čega bi drugi ljudi mogli pozavidjeti progonjenima, pa im onda čak i čestitati „blago vama“, a oni se nalaze u situaciji koju si nitko normalan ne bi htio poželjeti. Na sličan su se način ponijeli i Isusovi učenici kad im je njihov učitelj unaprijed najavio što se ima dogoditi s njim: „otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“, a Isus se okrene i reče Petru: „nosi se od mene sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko“ (Mt 16,21-23)

Petar je čuo i doživio samo riječi koje su opisivale Isusovu muku, ali ne i one o uskrsnuću. Po Petrovu površnom slušanju i zaključivanju, ispalo bi da Isus ne bi smio ni uskrsnuti. To je razmišljanje po „ljudsku“, kako ga naziva Isus. Slična je situacija opisana i u izvješću s gore preobraženja. Petar, kao i svaki drugi čovjek, gleda iz svoje uske perspektive i bori se za ono što mu je neposredno dohvatljivo , ali m upravo zbog toga izmiču daleko veća ostvarenja. I suvremeni je čovjek poput Petra. Osjeća u sebi poziv na sreću i blaženstvo , i samo gleda kako će ju što prije ostvariti, po mogućnosti odmah i sada. Sada se možemo zapitati gdje je tajna ovoga blaženstva? Sama tajna ovoga blaženstva je u ljubavi i u jedinstvu s Kristom Patnikom. Možda to blaženstvo nije samo u jednom dahu predati svoj život mučiteljima, nego u svakodnevnom mučeništvu umiranja: sebi i svijetu. Sam Isus na je ostavio primjer kako treba ljubiti svoje neprijatelje, te da dobro činimo svojim mrziteljima, da blagoslivljamo one koji nas proklinju, te na koncu da molimo za one koji nam tako čine. Misao za mučeništvo i spremnost posvjedočiti i životom za Krista, jest posljednji i najkonkretniji vrhunac blaženstva. Isus, kao onaj koji se potpuno oslonio na Oca, koji odražava Božju dobrotu i milosrđe prema svim ljudima, poziva nas na život blaženstva još ovdje na zemlji. Sama činjenica progonstva zbog pravednosti i imena Isusova slijedi iz same naravi ovoga svijeta. Svijet ima svoja mjerila, zahtjeve i sudove. Tko se tom standardu protivi, svijet ga naprosto mrzi i progoni. Ljudi ovoga svijeta više vole tamu nego svijetlo, nečistoću nego čistoću, oholost nego poniznost, zato čine zla djela. Tko dakle želi biti s Bogom i živjeti po njegovoj volji, taj mora doći u sukob sa svijetom. Progonstvo se odnosi prije svega na naše duhovne vrednote. U mnogim nevoljama duh može biti očuvan slobodan i čist. Zato Isus govori da se njegovi učenici ne boje onih koji ubijaju tijelo, nego neka se čuvaju onog koji može ubiti i dušu i tijelo i sve strovaliti u pakao. Progonjenima zbog pravednosti i imena Isus obećaje osobite nagrade: kraljevstvo Božje, veliku plaću na nebesima. Prvo i zadnje blaženstvo, imaju isto obećanje: Kraljevstvo. Nitko od nas ne može zamisliti što je to. Možemo se samo oslanjati i vjerovati u Isusove riječi, da je to nešto što beskrajno nadilazi naše progone. Sada je nebeski život skriven ljudskim očima kao što je djetetu u majčinoj utrobi skriven ovaj svijet. Onima koji su ostali Bogu vjerni, u progonstvima svijeta Bog je pripravio nešto što ljudsko oko nije vidjelo, uho nije čulo i što u ljudsko srce nije ušlo. A što je to? To je izvan dohvata ljudskog iskustva.

Urednik: Marko Martinović

PODIJELI