ŽELIMO LI SE (O)ČISTITI I JESMO LI (NE)ZAHVALNI?
Guba ubija tijelo i razara dušu
Guba ili lepra se oduvijek ubrajala među najteže bolesti od kojih se teško ozdravlja. Gubavci su uvijek držani postrance, odvojeni od zdravih, što je dodatno otežavalo njihov život. Da bi se društvo zaštitilo od te opake bolesti, donošeni su okrutni zakoni. Tako se bolesnik potpuno izolirao iz zajednice, obitelji i naroda. Trebao je nositi posebnu odjeću i nije smio prilaziti zdravom čovjeku.
Uz boli kada se prsti ruku i nogu, lice i cijeloga tijela polako raspadaju, dolazi još osamljenost, napuštenost i obilježenost što je puno teže. Hrvanje s Bogom oko onoga: „Zašto“, kao i pitanje: „Nije li to ipak Njegova kazna za grijeh?“ Preispitivanje: „Zašto ja, jer ipak nisam bio tako loš?“ Suvremena medicina unatoč vrtoglavom napretku do danas, nije potpuno uspjela pobijediti opaku bolest gube. Prema statistikama i u 21. stoljeću od bolesti gube u svijetu je zaraženo oko 20 milijuna ljudi od kojih se oko 4 milijuna liječi. Drugi su prepušteni samima sebi, jer za to nemaju prilike niti mogućnosti.
Djela milosrđa i ljubavi
Iz života sv. Roka znamo da je vlastiti život stavio na kocku, njegujući i duhovno hrabreći gubavce. I sâm se zarazio pa na njegovim slikama ili kipovima, možemo vidjeti zvonce privezano uz nogu. U životu sv. Franje iz Asiza događa se preokret i obraćenje, nakon što je gubavca zagrlio i poljubio. Doživljava duhovnu radost te ono što mu se do tada gadilo, postaje ugodno. Mnogi su liječeći gubavce dali herojski primjer kršćanskoga milosrđa i ljubavi, poput Damiana de Veustera na Molokaiu, bl. Majke Terezije u Kalkuti i brojnih drugih. Bez njihova milosrđa i ljubavi, niti najsuvremenija medicinska pomoć ne bi puno promijenila sudbinu tih jadnika.
Isus liječi gubu tijela i grijeha
Na više mjesta u Evanđeljima doznajemo, kako je Bogočovjek Isus iz Nazareta dolazio u izravan doticaj s gubavcima. Nije liječio samo tjelesnu gubu, već još više i češće gubu čovjekove duše – a to je grijeh. Jednom takvom zgodom nakon izlječenja desetorice gubavaca, samo se jedan i to stranac vratio te mu zahvalio. Isus na to začuđeno upita: „A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca? (Lk 17, 18).” Zahvalnom tuđincu, Isus hvali njegovu vjeru.
Krist ne traži da mu budemo zahvalni, jer bi njegova veličina ili Božja svemoć ovisile o našim riječima i gestama zahvale. To opravdano traži i očekuje, radi nas samih. Da osjetimo Božju dobrotu i velikodušnost, kako smo bez Njega siromašni i gubavi, a s Bogom snažni i duhom jaki. Vjera i pouzdanje u Očevu opraštajuću ljubav nas štiti i čisti od zaraze grijeha, kako se ne bismo srušili u svojoj uznositoj veličini.
Iz vjere i poniznosti proizlazi zahvalnost
Zahvalnost spada među ljepše ljudske kvalitete i vrline. Zahvaljivanje čovjeka oplemenjuje, a kod drugoga čini zadovoljstvo. Nezahvalnost je slaba čovjekova strana, koja boli osobito svakoga dobročinitelja. Nezahvalnost katkada u oku bližnjega, izaziva suzu i duboku žalost te rane na srcu koje teško zarastaju. Nezahvalnost boli svakoga čovjeka, a osobito je zaboljela Isusovo srce. Bog je naš najveći dobročinitelj. Od njega smo primili život, sve ono što jesmo i što imamo. Od Njega smo primili svako dobro.
Zahvalnost je dijete vjere i jedino je ponizan čovjek zahvalan. Druge trebamo znati darivati i Bogu zahvaljivati, ali i drugima dopustiti da nas daruju. Jer svatko je od nas u nečemu siromah, a mi makar i s neznatnim drugoga čovjeka možemo obogatiti.
Pozvani smo liječiti se od duševne gube u susretu s Isusom da ga zamolimo za izlječenje, očišćenje i oproštenje. Ako se pokajemo i zatražimo Isus nam je spreman u sakramentu ispovijedi, oprostiti svaki grijeh i očistiti nas od gube duše. Za to je potrebno, kao i gubavcima iz Evanđelja, doći Isusu, kleknuti i zamoliti ga.
Zdravlje tijela i duše
Nažalost ima i onih pa i vjernika kršćana, koji ne primjećuju da su na duši ranjeni, bolesni i grješni. Svima je u životu važno da su tjelesno zdravi. Mnogima puno ne smeta, ako mjesecima i godinama ne čiste svoju dušu u sakramentu ispovijedi. Sve životne brige, nastojanja i posao usmjerili su da im bude dobro za tijelo, a ništa ili veoma malo za duh i dušu. Trebalo bi misliti na sve tri naše sastavnice, što nas čini osobama vrijednima poštovanja. Ne samo po onoj: „U zdravom tijelu, zdrav duh“, već da smo prolazni na ovom svijetu te da ćemo jednom sve stečeno na ovoj zemlji morati ostaviti.
Ako ga ispravno shvaćamo, zdravlje nas nuka na zahvalnost. Vjerom nam je liječiti pogubnu pošast nezahvalnosti ili zahvalnost kojoj nije potreban ni Isus, niti vjera. A čemu se onda nadati? Trebamo doći k Isusu i pokajati se, kako bi ozdravio našu dušu, očistio je od gube grijeha te da budemo zahvalni.
Fra Mate Tadić
