Zasto vjerovati u Boga???

431

 

“Vjera daje sigurnost onomu čemu se nadamo, osvjedočenje o onom što ne vidimo. U njoj stari postigoše sjajno svjedočanstvo. Vjerom spoznajemo da je svijet Božjom riječju načinjen, tako da iz nevidljiva postade vidljivo.” Heb 11, 1 – 3.

“Poslije tih događaja dođe riječ Gospodnja Abramu u jednom viđenju ovako: ‘Ne boj se, Abrame! Ja sam tvoj štit; tvoja plača bit će vrlo velika.’ Abram odgovori: ‘Ah Gospodine, Bože, što mi možeš dati kad moram živjeti bez djece i Damaščanin Eliezer Bit će posjednik mojega imutka?’ I Abram nastavi: ‘Eto, nisi mi dao potomstva, i tako će moj domaći sluga biti moj baštinik. ‘Ali mu odmah riječ Gospodnja dođe ovako: ‘Ne će taj biti baštinik, nego onaj koji će izaći od tebe bit će tvoj baštinik.’ Pa ga izvede van i reče mu: ‘Pogledaj na nebo i prebroji zvijezde, ako ih možeš prebrojiti!’ I onda nastavi: ‘Toliko će biti tvojega potomstva.’ Abram povjerova Gospodinu i on mu to primi u zaslugu.” Postanak 15, 1 – 6.

Vjerojatno je svaki čovjek ponekad razmišljao o tome, da je njegov život u moći nekakvih viših sila. Svaki narod je u prošlosti imao svoja božanstva i načine obožavanja. Danas se mnogo ljudi ubraja među nevjernike, a riječ Bog im ništa ne govori. Smatraju da ne treba ničemu vjerovati, a prihvaćaju samo što ima smisao i što se može razumom potvrditi. Ni jedan čovjek ne može biti zadovoljan samo time u što se može uvjeriti, što može potvrditi. Svaki od nas mora djelovati i odlučivati također i na osnovi povjerenja. Tako smo u stvarnosti svi “vjernici”.

Naša vjera ne mora nalikovati na pobožnost. Vjerujemo, na primjer, da ima smisla živjeti. Nadamo se, da ćemo uspjeti. Uvjereni smo da se isplati biti dobar i poslušan. Sve to ne bismo znali (kada bi trebalo) racionalno objasniti. To je samo naš unutarnji osjećaj, cilj života i stav – dakle vjera. Idemo i dalje pa ćemo reći; da bi čovjek ustao iz kreveta, prije svega, treba vjerovati da to ima smisla i da se isplati.

Netko vjeruje da se isplati živjeti za svoju obitelj. Drugi živi za posao. Treći za častoljubivost. Nekome za život treba malo, a drugi opet svoje ciljeve postavlja visoko. Vjera je poput smjernice. To je naš životni put i cilj. Vjera nam pomaže prebroditi svakodnevne prepreke i nevolje. Vjerovati znači, da nam je do nečega stalo i uglavnom smo za to voljni i nešto žrtvovati. Biti čovjek, živjeti sadržajno i nečemu težiti – sve je to pretpostavka, da čovjek u nešto vjeruje, nečemu se nada, nečemu se veseli, nešto voli i svemu tome želi biti vjeran. To mogu biti različite vrijednosti, ali čim su za nas važnije, to više vrijede, više im vjerujemo, više ih cijenimo i spremni smo ih štititi.

Znači, nije pitanje zašto vjerovati, već čemu vjerovati? Svaki čovjek si izabire što je za njega u životu najvažnije. Čemu će dati prednost i po čemu će se orijentirati. Kod te odluke, dobro je znati u čemu se razlikuju pojedine vjere i životni ciljevi. U čemu je kršćanska vjera jedinstvena i drugačija od ostalih mogućnosti koje nam se nude?

Za kršćanstvo je mjerodavno, da sva nada, radost i odlučnost ima povezanost sa Isusom iz Nazareta. Bog želi da naš život bude što sličniji Isusovom zemaljskom životu. Isus nas oslobađa od obveze da nešto moramo dokazati i ispuniti, te nam nudi dolazak k Bogu bez ikakvih prepreka. Zbog bolje predodžbe, pokušajmo na nekoliko primjera pokazati u čemu se razlikuje vjera, koja je usredotočena na Isusa Krista, od ostalih vjera i životnih smjernica.

Da bismo pojednostavili, navest ćemo neke primjere. Kršćanstvo nudi put, na kojem čovjek slobodno odlučuje, a za svoje odluke snosi odgovornost. Kršćanstvo ne prihvaća predodžbu da je naš život unaprijed sudbinom određen. Kršćanstvo daje svima istu priliku. Štiti slabe, bolesne, siromašne i neuspješne. Za Isusa Krista svi ljudi su jednako važni. Zato se ne može dati prednost silnim ljudima, zdravim i uspješnim ili dati prednost određenoj skupini ljudi.

Kršćanstvo se ne protivi zemaljskom životu. Kršćani nastoje poboljšati i urediti svijet u kojemu žive. Vjeruju da nam Bog već sada pomaže i želi samo najbolje. Isusovo uskrsnuće daje nadu, ali kršćani ne misle da je zemaljski život samo predigra onoga što nas čeka poslije smrti. Kršćanska vjera, usprkos krutoj realnosti života, poziva na veselje, odlučnost i zahvalnost. Snagu i pomoć ne traži u čovjeku, već u Bogu. Nastoji se osloboditi rasuđivanja i misli, koje potiču pesimizma i razmišljanje o ljudskoj ispraznosti. Kršćanstvo govori o Bogu, koji je dragovoljno postao jedan od nas, i darivao nam je ono što sami nismo mogli postići. Kršćanstvo ne smatra da čovjek može svojom vlastitom snagom i sposobnosti postići savršenstvo i umaći “dolini suza”.

Sažeto rečeno; posebnost biblijske objave očituje se u tome da dolazi kao ponuda od “odozgor”. Teologija govori o Božjem otkrivenju. O nečem, što čovjeka nadmašuje i suprotno je njegovom očekivanju i rasuđivanju. Biblija govori o tome, da Bog ulazi u naš život kao izazov, koji se razlikuje od naše predodžbe i nade. Za kršćane je ovaj izazov poziv ka vjeri, koju nismo izmislili, ali smo i van našeg očekivanja bili pozvani. Milost na koju nismo računali i put koji nismo naslućivali.

Ljudi svoja razmišljanja iskazuju kroz to što im se pokazalo kao dobro, cijenjeno i korisno i to projiciraju u svoj vrijednosni sustav. Naši osobni ideali, nade i nazori razlikuju se od većine religija i životnih smjernica. Mogu to bit mišljenja plemenita, praktična, stoljećima provjerena, a mnoga i slična kršćanstvu – ali su izvedena prije svega iz ljudskog iskustva, očekivanja i potrebe. Kršćanstvo mnoge ove vrijednosti prihvaća, ali osnova, temelj i izvor ne ovisi o našim željama i predodžbi.

Autor: Jiri Gruber

Izvor: eklezija.org

PODIJELI