“Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku, i ti ćeš disati i bitisati donle dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo!”(A.G.Matoš)
Danas ne samo da nije na odmet, već je potrebno što više isticati moć i snagu ljubavi koja dolazi iz naših osjećaja prema vlastitoj domovini, a time i hrvatskom jeziku (koji je i službeni jezik EU).
Sve dosadašnje višegodišnje aktivnosti s najviših instanci iz kulturno-političkih krugova, učinile su sve, baš sve da se ta ljubav prema domovini i jeziku omalovaži, zamre, učini bezvrijednom, “staromodnom i konzervativnom” s jedinim jedinim zadatkom – trebalo je služiti globalističkim ciljevima, a gaziti one nacionalne.
Danas imamo za to neoborive dokaze. Skoro je pa ugašena hrvatska domoljubna riječ, jer je hrvatska (pro)nacionalna književnost na izdisaju, dok je svaka ideja u supotnosti s njom “u procvatu”. O ovim potonjim dugogodišnjim ” uspješnim rezultatima” ne treba trošiti previše ni vrijeme ni riječi. Dovoljno je samo zaći po hrvatskim knjižarama diljem zemlje i promotriti police s knjigama: odnos snaga je devedeset devet naspram jedan posto za književnost koja veliča globalni poredak (i sve njihove “apostolate” života koji idu s time ). I samo jednim pogledom na ponuđeno, više je nego jasno, koliko je danas kod nas sluga u službi novog gospodara.
No, vrijeme i riječi treba i trebat će još bezboroj puta utrošiti pred onim čitateljima kojima je još uvijek u srcima Kroacija. Prema onima čija srca još gore ljubavlju i nisu skamenjena, jer samo ljubav ima takve oči koje mogu vidjeti i u najvećem mraku. Taj mrak nije ništa drugo, već naše današnje vrijeme nemilosrdnog brisanja i zatiranja naših korijena i svjetonazora, kao i dugoga, mukotrpnog, krvavog i višestoljetnog truda i koračanja prema Svjetlu i Istini.
Stoga, upravo nas takva jeziva stvarnost primorava, ali i potiče da se prisjetimo važnosti i veličine proročkih stihova o jeziku, koje je izrekao veliki hrvatski pjesnik i prevodtelj Petar Preradović: PO NJEMU SI SVE ŠTO JESI!
A Preradović nije bio samo pjesnik i prevoditelj, već je kao vojni časnik rođen u pravoslavnoj obitelji, volio svoju hrvatsku domovinu, svoj hrvatski narod i hrvatski jezik.
O tomu svjedoče mnoge njegove pjesme poput – Pozdrav domovini, Rodu o jeziku, Jezik roda moga i mnoge druge.
Svojim velikim žarom i ljubavlju prema domovini posebno nas je pak, zadužio hrvatski velikan koji je pisao i živio za hrvatski jezik i hrvatsku zemlju, Antun Gustav Matoš, promatrajući jako nisku razinu duhovnosti u tadašnjoj domovini ( kao i ovoj današnjoj!). Kao hrabri buntovnik protiv nepravde, neistine i potlačenosti njegove domovine, ostavio je budućim hrvatskim pokoljenjima kako svoje stihove, tako i dalekovidne misli – “Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku, i ti ćeš disati i bitisati donle dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo!”
I ne samo oni, tu su još brojni hrvatski književnici, koji su živjeli s iskrenom ljubavlju u srcu prema svojoj domovini i književnom jeziku te zbog toga utkali u njega najljepši dio sebe.
To bi trebali biti naši putokazi i danas, koji se ne bi smjeli nikako zanemariti, a kamoli zaboraviti. To je sigurno jasno onima u kojih su još srca čista, tako da mogu s lakoćom osjetiti svaki povjetarac, a kamoli ne bi mogli osjetiti ovaj uragan, koji se digao protiv svega što je hrvatsko u hrvatskoj politici i kulturi. Isto tako, to je nepoznato, strano, odbojno i odiozno jedino onima, u čija srca se uvukla tama pa im ondje svijetli lažno svjetlo.
Nadahnuti velikim i istinskim hrvatskim domoljubima i književnicima, mi bismo se danas u stvaralaštvu trebali odmaknuti najprije od svakoga lažnoga sjaja, lažnih ljepota i vrjednota, kao i od primjesa politikanstva i provincijalizma (piput Matoša) jer, moderna hrvatska pisana riječ i kultura u 21. st. mora ponuditi puno više svojim čitateljima, a to je dublji i duhovniji sadržaj, stopljen i oplemenjen kroz veliku i slavnu hrvatsku prošlost, a okrenut nekoj pozitivnojoj budućnosti, kako bismo uopće ostavili za sobom trag budućim pokoljenjima. Sve ono što danas propustimo na ovoj najvažnijoj i najvišoj razini čovjekove svijesti, uma i duha učiniti, već sutra će nam biti puno teže ispraviti, a prekosutra – nemoguće! Jer, uporaba jezika i književnosti ne bi trebali služiti za svakodnevno ispiranje čovjekova mozga raznoraznim ideologijama, već za njegovo ispunjenje istinskim osjećajima i sjajem; za kompletnijeg, a time i sretnijeg čovjeka!
No, svaka promjena počinje unutar samoga čovjeka. A za nju je potrebna ljubav.
Ljubav prema domovini, jeziku, čovjeku, obitelji i na koncu konca, ljubav prema svijetu i Njegovom Stvoritelju. Onaj tko nema u srcu takvu ljubav, sam je sebe unaprijed osudio na gubitak, nestajanje i izumiranje.
Ako se pak, današnji čovjek posve izgubio u vlastitim dilemama, jedino ukoliko očisti svoje srce od lažnoga sjaja, može pronaći put prema izlazu. Na to smo SVI danas pozvani. MIR I DOBRO!
Nela Stipančić Radonić
