Ivica Hadaš – Vatikan

Danas mislim na obitelji koje ne mogu izići iz kuće. Možda im balkon pruža jedini pogled koji imaju. U kućama su zatvorene cijele obitelji; djeca, mladi i roditelji – rekao je papa Franjo danas na misi u Domu svete Marte i molio da bi u obitelji znali naći način kako međusobno dobro komunicirati, graditi odnose ljubavi i zajedno pobjeđivati nevolje ovoga vremena. U ovoj krizi molimo za mir i kreativnost današnjih obitelji – istaknuo je Papa.

Komentirajući čitanja današnje liturgije iz Knjige proroka Hošee i evanđelja po Luki u kojem Isus govori o prispodobi farizeja i carinika, Sveti Otac je potaknuo da se vratimo poniznoj molitvi u kojoj ćemo se priznati grešnicima, a ne umišljenosti da smo pravedniji od drugih. U prispodobi jučerašnje liturgije čuli smo: „Vrati se, vrati se kući!“; u istoj Knjizi proroka Hošee nalazimo i odgovor: „Dođite, vratimo se Gospodinu!“ To je odgovor kada onaj „vrati se kući“ takne srce: „Hajde, vratimo se Gospodinu! On je razderao, on će nas iscijeliti. On je udario, on će nam poviti rane. Težimo da upoznamo Gospodina: ko zora pouzdan mu dolazak“. Povjerenje je u Gospodina sigurno: „On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju“ – citirao je Papa.

S tom nadom narod počinje hoditi kako bi se vratio Gospodinu – rekao je papa Franjo i protumačio – Jedan od načina kako pronaći Gospodina je molitva. Molimo Gospodina i vratimo se Njemu. U evanđelju Isus nas uči kako moliti. Tamo su dva čovjeka, jedan umišljen koji ide moliti, ali da bi rekao kako je dobar; kao da je rekao Bogu: „Gledaj kako sam dobar: ako ti nešto treba, reci mi, riješit ću tvoj problem“. Tako se obraća Bogu. To je umišljenost. Možda je činio sve stvari koje je propisivao zakon; kaže: „Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem“. „Dobar sam!“

To nas ponašanje podsjeća na druga dva čovjeka – rekao je Papa i nastavio – podsjeća nas na starijega sina iz „prispodobe o izgubljenom sinu“, kada ocu kaže: „Meni koji sam tako dobar nisi priredio slavlje, a tome si nesretniku napravio“. To je umišljena osoba. Drugi čovjek čiju smo priču čuli ovih dana bogataš je bez imena; bio je bogat, no nesposoban da si stvori ime, nije ga zanimala tuđa bijeda. To su oni koji su sigurni u sebe, u novac i moć. Potom imamo carinika koji ne ide pred oltar, nego ostaje na udaljenosti. „Stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’“

I to nas ponašanje podsjeća na izgubljenog sina – rekao je Sveti Otac i dodao – postao je svjestan grijeha i loših stvari koje je učinio; i on se udarao u prsa: „Vratit ću se svome ocu i reći mu: oče, sagriješio sam“. To je poniznost. Carinikova molitva nas podsjeća na prosjaka Lazara pred bogataševim vratima koji je živio u bijedi pred umišljenošću toga gospodina. To povezivanje osoba u evanđelju uvijek je prisutno.

U tom slučaju Gospodin nas uči kako moliti, kako se približiti, kako se moramo približiti Gospodinu – rekao je papa Franjo i napomenuo – Moramo se približiti ponizno. U himnu liturgijske proslave blagdana svetog Ivana Krstitelja ima jedna lijepa slika. Himan kaže da se narod „gole duše i nogu“ približavao rijeci Jordanu kako bi se krstio. To znači da treba moliti golom dušom, bez prikrivanja i pretvaranja svojih vrlina. Bog, čitali smo to na početku mise, oprašta sve grijehe, no potrebno je da mu pokažemo golotinju svojih grijeha. Treba moliti tako goli, s golim srcem, bez pokrivanja i povjerenja u ono što smo naučili o načinu kako moliti. Moliti, Ti i ja, licem u lice, gole duše. To je ono što nas Gospodin uči.

Međutim, kada idemo Gospodinu previše sigurni u sebe, padamo u umišljenost toga farizeja, ili starijega sina, ili onog bogataša kojemu nije niša nedostajalo – rekao je Papa i primijetio – Naša je sigurnost negdje drugdje; idemo Gospodinu, želimo ići, želimo se ponašati kao dobro odgojeni, obraćamo mu se s TI. No to nije put. Put je spustiti se i poniziti. Put je stvarnost. Jedini čovjek u toj prispodobi koji je razumio stvarnost bio je carinik koji je rekao: „Ti si Bog, a ja sam grešnik“. To je stvarnost. No da sam grešnik moram kazati, ne usnama, nego srcem. Moram se osjećati kao grešnik.

Ne zaboravimo da nas Gospodin poučava da je oholost opravdavati se, a nadutost uzdizati se – rekao je Sveti Otac i istaknuo – To znači pretvarati se da smo ono što nismo, a naša bijeda ostaje u nama. Farizej se opravdavao. Potrebno je izravno ispovjediti svoje grijehe, bez opravdavanja, ne govoreći: „Učinio sam to, no nije bila moja krivnja“. Treba nam gola duša. Neka nas Gospodin nauči shvatiti taj stav koji je potreban kada počinjemo moliti. Kada molitvu počinjemo svojim opravdanjima i sigurnostima, to neće biti molitva, nego razgovor s ogledalom.

Međutim, kada molitvu počinjemo s istinskom stvarnošću, onda kažemo: „grešnik sam, grešnica sam“. To je dobar napredak da se prepustimo Gospodinu da nas gleda. Neka nas to Gospodin nauči! – rekao je papa Franjo i misno slavlje završio euharistijskim klanjanjem i blagoslovom, pozivajući nas na duhovnu pričest. Isuse moj, vjerujem da si stvarno prisutan u Presvetom oltarskom sakramentu. Ljubim te više od svih stvari i želim te zauvijek u svojoj duši. Budući da te sada ne mogu primiti u sakramentu, dođi barem u duhu u moje srce. Kao da si već stigao, grlim te i sav se sjedinjujem s tobom. Ne dopusti da se ikada odijelim od tebe! – na kraju je Papa zaključio tom molitvom.