Kršćani i muslimani kao žrtve udruženih zločina sekularista i islamista
Svako zašto ima svoje zato, pa tako i nevjerojatno brutalno ponašanje islamista, ma koliko god ga s pravom osuđivali, nije takvo bez razloga. Iako su nam te zemlje istina geografski vrlo daleke, ostale su nam vrlo daleke i informacije koje bismo o tome što se zbiva svakako trebali imati, posebice s obzirom na lakoću njihova mogućega širenja putom Interneta. Tako nam tek ponekad ponešto biva podastrijeto, tek onoliko koliko to nekome odgovara. Čudno je to da u eri tehnologije i informatizacije živimo gotovo kao u mraku.
No, ne treba biti previše niti upućen u problematiku da se zaključi kako su reakcije islamista izazvane ponajviše dugotrajnim nepravdama koje su se na tamošnji muslimanski svijet slijevale iz krugova svjetske sive eminencije, a naizvan predvođene politikom američkih moćnika. Uz njegove prethodnike, Barack Hussein Obama, čovjek upitnog podrijetla, upitne vjeroispovijesti i upitnih moralnih vrijednosti, zasigurno tu ima duboko umiješane prste i iznimno nečasnu ulogu.
Taj isti Barack Obama ima duboko umiješane prste i iznimno nečasnu ulogu i na drugom najvećem kolosijeku svjetskih razaranja i uništavanja ljudskih vrijednosti – u nametanju civilizacije smrti. Na to jasno upućuju mnogostruki pokazatelji, a samo neki od njih su svojevrstan nadzor nad djelovanjem Ujedinjenih naroda i drugih svjetskih važnih organizacija, bezuvjetno guranje dženderističke ideologije u svaki životni segment i u svaki dio svijeta, afera oko otkrivanja malverzacija vezanih uz klinike Planned Parenthood, koje svom silinom brani i potiče, iako je evidentno da je riječ o nepreglednom lancu kriminala koji se ne zadržava samo na američkom kontinentu, itd.
Vjerujem kako će vrijeme pokazati da je Hitler za njega bio doslovno moralni puritanac. Činjenica da je takva jedna osoba dobila Nobelovu nagradu za mir pokazuje da su današnje vrijednosti, pod potpunom svjetskom medijskom blokadom, posvema okrenute naopačke. On je izvrsna marioneta koja poslušno i programirano izvršava nečije zločinačke namisli, a za uzvrat dobiva hranu za svoj ego, pa tako između ostaloga i Nobelovu nagradu.
Ono na što posebno želim skrenuti pozornost tiče se činjenice da je uzavrela islamistička agresija namjerno, ali neopravdano kanalizirana prema kršćanima i “običnim” muslimanima, iako su kršćani i takvi muslimani u svemu tome samo žrtve. Uzrok tome je, bez imalo dvojbe, politika sive eminencije i Baracka Obame, nacionalnog i svjetonazorskog hibrida bez stvarnog identiteta, odnosno onoga koji nema čak ni očekivani minimum poštovanja prema vlastitom kenijskom podrijetlu i očevoj muslimanskoj vjeri, nego po potrebi može biti musliman, kršćanin (bilo koje konfesije) ili pripadnik bilo koje druge religije, dok po svojim djelima ostavlja isključivo tragove najžešćeg oblika ateizma, a nerijetko i sotonizma.
Upravo to njegovo tobožnje izjašnjavanje “kršćaninom koji se svaki dan moli“, iako je po svojim djelima nespojiv s kršćanskim vrijednostima, jednako kao što je nespojiv s učenjem islama, odnosno s vjerom svojih predaka s očeve strane, krije u sebi namjernu težnju da se silina islamističke agresije slijeva na kršćane i pravovjerne muslimane, kao tobožnje krivce koje utjelovljuje lik Husseina Obame.
Naravno da u tom svjetlu treba gledati i val onih koji se svakodnevno slijevaju na europsko tlo, a za koje malo tko zna jesu li izbjeglice, prognanici, migranti, imigranti ili teroristi. Sumnja je posebno pojačana činjenicom kako se među njima nalazi nesrazmjerno veliki broj muškaraca u najboljim godinama, a među kojima ima solidan broj onih, kako to pokazuju sve učestalije snimke, koji se ponašaju vrlo agresivno prema onima koji ih primaju.
Naravno da u tom svjetlu treba gledati gadljivo narivavanje krivnje kršćanima zato što nisu, upravo iz razloga mnogostrukih upitnika, spremni olako primiti takve koji iz nekog razloga ne idu u slobodne muslimanske zemlje, nego baš silom žele na europsko tlo. U tom svjetlu treba gledati i manipuliranje mučnim fotografijama stradalih, napose slikom utopljenog trogodišnjaka, koje svojom snagom imaju zadaću također preusmjeriti krivnju s onih koji su istinski zločinci i uzročnici takve situacije dakako opet na kršćane i njihovu tobožnju bešćutnost. Dakako da imaju i cilj što prije obezvrijediti činjenice masovnih ubijanja kršćana, pa tako npr. i potpuno baciti u zaborav bešćutno smaknuće Tomislava Salopeka i mnogih drugih neznanih “Tomislava”.
Drugim riječima, kršćani u Europi se nalaze u žrvnju između agresivnih sekularista koji su odavno preuzeli sve europske i svjetske pozicije i islamista koji slobodno ulaze i zauzimaju položaje, a sve pod patronatom iste sive eminencije, kojoj je prvotni cilj – pod svaku cijenu – uništiti kršćanstvo, a onda i druge velike religije. Zato su upravo sekularisti oni koji prednjače u lažnom milosrđu i stalnom narivavanju osjećaja krivnje svakome onome tko upozorava na objektivne opasnosti, potpuno prelazeći preko stvarnih izvora zala, a kojima su, kao produkt takve svjetske politike, velikim dijelom uzrok upravo oni.
Cilj je, dakle, jasan, jer bi i dijete znalo predložiti nekoliko izvedivih načina kako prekinuti mučnu situaciju. ISIL se još uvijek vrlo lako može dokrajčiti, ali se to ne čini i vjerojatno se neće činiti, iako će se tobože neke važnije akcije izvoditi. Sav se taj izbjeglički val, nadalje, vrlo lako i organizirano može preusmjeriti na jedno područje, npr. u neku konkretnu slobodnu muslimansku zemlju i ondje im iz svjetskih fondova pružiti pomoć, izgraditi infrastrukturu i omogućiti dostojan život. Ali se ne čini. Svi se ti ljudi, ili barem dio njih, mogu organizirano prevesti avionima, brodovima i drugim prijevoznim sredstvima na točno odredište (npr. u Njemačku, koja izražava želju da ih primi, ili u Ameriku, koja ih baš i ne želi) i tako spriječiti trgovanje ljudima, pogibije i mnoga druga zla. Ali se ni to ne čini. Itd.
Dakle, onima kojima je pomoć stvarno potrebna lako se može pomoći i to na najhumaniji mogući način, a sigurna sam da bi mnogi i mnogi kršćani priskočili u pomoć. Naprotiv, čini se samo ono što nužno treba ići na štetu kršćanima, a sada je zakamuflirano u “pravednoj raspodjeli” (i)migranata na sve članice Europske unije, dok je svako protivljenje i upozoravanje na opasnosti okarakterizirano kao najteži oblik bešćutnosti.
No, sve će to možda i najviše štetiti ovdašnjim muslimanima, koji, posebno u Hrvatskoj, stoljećima žive u iskrenom suživotu s Hrvatima i ostalim građanima Hrvatske, a sada će se i na njih, silom prilika, gledati kao na vjerojatne teroriste. Koliko god se mi kršćani razlikovali od muslimana i s obzirom na vjerovanje bili s njima oprečni, pravovjerni muslimani, odnosno oni koji se stvarno drže svoje religije, nipošto nisu teroristi, nego naprotiv oni koji nastoje izgrađivati mir i pravednost s drugima, i u tom ih smislu treba gledati jednakim žrtvama kao i kršćane, a zajedno smo bačeni u žrvanj kako bi mogao cvjetati neki novi svijet kojemu je očigledno najvažniji cilj – Zlo.
No, naravno, i kršćani i pravovjerni muslimani imaju nadu i vjeru u Boga i u tom smislu nikada ne treba potpasti pod utjecaj turobnih i bezizlaznih razmišljanja, nego jednostavno gledati na sve što se zbiva kao na ono što je Bog odredio da se treba zbivati i svoja razmišljanja podrediti Božjoj volji. Baš kao što i sama riječ musliman znači – onaj koji se pokorio Božjoj volji, i kao što smo mi kršćani pozvani uvijek sva svoja nastojanja podređivati Božjoj, a ne svojoj volji. Jer, nema nimalo sumnje – Bog zna zašto je nešto takvo kakvo je.
Dakle, prisjetimo se Kristove muke kada je u Getsemanskom vrtu, obliven krvavim znojem, vapio svome Ocu: “Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša”, ali je isto tako dodao: “Ali ne moja, nego tvoja volja neka bude!”
Neka bude volja Božja!
Izvor: Vjera i djela, portal katoličkih teologa
Autor: mr. Snježana Majdandžić-Gladić, urednica portala
