Na Veliki četvrtak Isus je sa svojim učenicima posljednji put proslavio židovski blagdan Pashe i to dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu misu, po kojoj se kršćani osobito prepoznaju. Danas je On Crkvi i svijetu ostavio znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, i tako Crkvi i čovječanstvu predao svoje ljudsko tijelo i svoju krv, kao polog i jamstvo pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, te zlom i katastrofama. Danas nema dnevnih euharistija, slavi se misa Večere Gospodnje koja je godišnji spomen-čin ustanovljenja svih naših euharistijskih slavlja.

U katedralama, kao matičnim crkvama svake biskupije, biskup ujutro slavi liturgiju sa svim svećenicima iz biskupije. Tada se blagoslivlja bolesničko i katekumensko ulje, a posvećuje se i krizmeno ulje, te ulje za ređenje svećenika. Nakon biskupove propovijedi svećenici obnavljaju obećanja dana na ređenju, da će vjerno obavljati prihvaćenu službu.

Uvečer se u svim crkvama slavi euharistija. Nakon Ivanova izvještaja o Isusu koji za vrijeme Večere pere učenicima noge, sam predvoditelj slavlja pere noge dvanaestorici odabranih kandidata i tako podsjeća sve okupljene da je euharistija upućena na život – bratsku ljubav svih kršćana koju trebaju širiti u svijet.

Tada po posljednji put sviraju orgulje i zvone zvona. Tek će se ponovno oglasiti na Uskrs. Na kraju misnog slavlja pohranjuje se pričest za sutradan, Veliki petak.

U dvorani Posljednje večere Isus je učenicima oprao noge. Prati noge znak je gostoprimstva. Isus time želi reći da kroz njegovu smrt, u koju sada odlazi, i skoro uskrsnuće, on otvara svoje nebeske dvorane, u koje nas poziva kao svoje uzvanike. Sveta misa predokus je i nada da smo djeca Božja i baštinici neba. U svetoj misi postajemo jedno s Isusom, On postaje naš brat i učitelj. Dan uoči svoje smrti Isus je ostvario savez između Crkve i sebe i potpisao ga svojom krvlju. Otada Crkva svetu misu čuva kao najdragocjeniji biser. Slaveći euharistiju, Crkva posadašnjuje sve što je Isus učinio za čovječanstvo.

 

 

PODIJELI