Majka Marija uslišala je moju molitvu
Žarko sam žudila za još jednim djetetom. Moja želja se razvukla pet godina, bol je bila svaki dan sve veća, teško sam podnosila čuti da je netko u mom okruženju u drugom stanju. Jako sam patila, sanjala sam o dječjim glasovima u kući, vrisak djece, igre oko kuće. Jedno dijete bilo je samo, sve nekako tiho, nisam bila ispunjena, htjela sam imati djecu, a ne samo jedno dijete. Problem je bio što moj muž nije htio više od jednog djeteta i bilo mi je zabranjeno tu temu spominjati. Ali se nisam s tim pomirila. Molila sam Majku Božju – nauči me moliti, kako da molim… Godine su prolazile, Božić dolazi, psihički nisam bila dobro, moja štitnjača loše. Pošla sam sama na Polnoćku. Sva moja molitva i želja kao i uvijek, dijete, bebu želim, svu sam misu na tu želju namijenila.
Misa je počela svečano, pjevalo se, a ja sam bila tužna, mogla sam plakati, ali ne, ja sam pjevala i, gle, sad se ne sjećam više, samo znam da sam čula riječi ili u pjesmi ili u čitanju od onih čitača – riječi su odzvanjale Dođite kralji i poklonite Mu se. Pa, moguće je čak pjesma, ali ja se stvarno ne sjećam, jer sam ostala zanesena tim riječima. Moj Bože, kraljevi su došli i poklonili se novorođenom djetetu. Poznato mi je da su se svi kraljevima morali nakloniti ili su bili kažnjeni, a ovi su sami došli pokloniti se Djetetu. Pomislih, a Bože moj, a ja, ja obična, ja moram, moram, kako, kako ću do jaslica kad su gore na vrh crkve. Ne znam s smijem li, pitanje za pitanjem, što će tko reći, što radim gore iza oltara, pomislih, valjda će još netko poći da ne budem sama da ne bi netko nešto posumnjao i čvrsto odlučim – poći ću, ako ništa drugo, pričekat ću dok svi izađu, ali ja moram jaslicama i pokloniti se novorođenome. Tako i bi. Misa se završila, nitko ne prilazi jaslicama, ljudi si čestitaju Božić, još u crkvi ima časnih sestara i pokoja bakica. Ja priđem jaslicama, gledam u onu Majku, u ono dijete, kao da sam ljubomorna. Poklonim se, kažem joj samo: O MARIJO MAJKO, DAJ DA SE I JA DOGODINE RADUJEM KAO ŠTO SE TI RADUJEŠ VEČERAS. Ostavila sam svoj dar, stavila kod jaslica 50 kn, nisam se htjela dugo zadržavati, nova sam u toj župi pa, ne znam, ne bih da tko posumnja što, ali sretna sam i ponosna na sebe – uspjela sam, poklonila sam se i ja Isusu.
Vrijeme je prolazilo, ja sam to zaboravila, ja sam u drugom stanju, sve je u redu. Te godine ne možemo putovati kući, ostajemo u Austriji. Došao je Božić, za koji dan bih trebala roditi, odlazimo na ponoćku misu ja, moj muž i moj šestogodišnji sin i tek opet uz misu sad se pjeva na njemačkom i ja se sjetim onih riječi Dođite i poklonite Mu se. Sad više nisam oklijevala, odmah nakon mise znala sam što mi je činiti – sad sam prišla pa joj zahvalila i molila za dalje. Sve je to teško opisati. Sveti dani Božića su prošli, naravno, svaki dan za misu pošli i 28. prosinca kad je sve prošlo, gosti, kako to već biva i stan očistila, rekla sam mužu oko šest navečer – vozi me u kliniku. Kako je to sve trajalo, moj drugi sin se rodio točno u ponoć i sama sam na sat pogledala – bilo je točno dvanaest i razmišljam kako je Bogu sve moguće. Od tada za mene jaslice nisu samo ukras, već nešto što je davno bilo, a možeš i danas doživjeti i sam sudjelovati. Sretna sam i zahvalna majci Mariji Kloštarskoj čije je svetište nedavno proglašeno.
D. Franjić
