ČITANJA: 2Kr 5,14-17; Ps 98,1-4; 2Tim 2,8-13; Lk 17,11-19

 

Prvo čitanje: 2Kr 5, 14-17

Naaman se vrati čovjeku Božjem i prizna Gospodina.

Čitanje Druge knjige o Kraljevima

 

U one dane: Naaman Sirac siđe i opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi Elizeja, čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se od svoje gube!

Vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom, uđe, stade preda nj i reče mu: »Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu. Zato te molim, primi dar od svoga sluge.« Ali on odgovori: »Živoga mi Gospodina, komu služim, ne primam.« Naaman navaljivaše da primi, ali on ne htjede. Tada Naaman reče: »Dobro, kad nećeš. Ali barem dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Gospodinu.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 98, 1-4

Pripjev: Pred poganima Gospodin obznani spasenje svoje.

 

Bože, sud svoj daj kralju
i svoju pravdu sinu kraljevu.
Nek puku tvojem sudi pravedno,
siromasima po pravici.

Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare,
vladari Šabe i Sebe danak donositi.

On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema;
smilovat će se ubogu i siromahu
i spasit će život nevoljniku.

 

Drugo čitanje: 2Tim 2, 8-13

Ako ustrajemo, s njime ćemo kraljevati.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Predragi: Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana! Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom.

Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Lk 17, 11-19

Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Riječ Gospodnja.

 

Homilija

 

Kada čitamo ili slušamo prispodobe koje je Isus ispričao, ili događaje iz Isusovog života, meni se uvijek nametnu neka pitanja. Prvo i osnovno pitanje je, kakve to sve veze ima sa mnom? Tko sam ja u toj priči?

Tekst koji smo čitali iz Evanđelja, napisao je evanđelist Luka. To je tekst koji u sebi sadrži određeni protužidovski naboj, i očekivano je da Luka koji nije bio Židov tako nešto i napiše. Iz njegovog opisa ovaj „pogani“ Samarijanac izlazi kao pobjednik, kao netko tko nam može biti uzor. Također, Luka kao liječnik ovaj događaj promatra sa profesionalne pozicije. On pokazuje kako je neko zajedništvo među tzv. neprijateljima bilo moguće među gubavima i bolesnima, što nije bio slučaj među zdravima, kao što je zajedništvo između Židova i Samarijanaca. Također Luka kao liječnik je vrlo osjetljiv na nezahvalnost, i to nezahvalnost od ljudi koji su doživjeli ozdravljenje tadašnje neizlječive bolesti kao što je bila guba. Očito je ovim zapisom želio djelovati pedagoški i ukazati na važnost zahvalnosti u svakodnevnom ophođenju s Bogom i sa drugim ljudima.

Ipak, temeljna poruka ovog događaja se nalazi negdje drugdje. Psalmista to definira u jednom tekstu u psalmu. Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i sve što je u meni, sveto ime njegovo! Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstva njegova:  on ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; on ti od propasti čuva život, kruni te dobrotom i ljubavlju; život ti ispunja dobrima, k`o orlu ti se mladost obnavlja. Psalam 103,1-5.

Po proročkim obećanjima i najavama Isus je došao na ovu zemlju i počeo je djelovati. Jedno od njegovih djelovanja bilo je ozdravljanje bolesnih. Ovog puta ozdravio je deset ljudi bolesnih od gube. Jedan od njih je bio Samarijanac i jedini se je on vratio zahvaliti Gospodinu.

Možda bi mogli postaviti pitanje evanđelisti Luki i pitati ga: A zašto nam pričaš taj događaj? Ovo nije novinsko reportersko izvješće o čudotvornom izlječenju nekoliko ljudi, već primjer Isusovog napora u spašavanju cijelog svijeta. Bez obzira na ono što će naš Spasitelj učiniti, ovaj događaj pokazuje i ljudsku reakciju na Božju intervenciju.

Pogledajmo ovaj događaj sa tri pozicije gledanja, kako bi nam slika bila što jasnija. Pogledajmo prvi pogled. Desetero ljudi, zajedno sa Samarijancem, nešto je spojilo, a nešto je razdijelilo. Drugi pogled se očituje u Isusovom pitanju; „A gdje je ostalih devet?“ Treći pogled je po meni glavna poruka, povrat k Isusu.

Luka opisuje kako je na putu prema Jeruzalemu, između Galileje i Samarije u nekom selu Isusu u susret izašlo deset gubavaca. Kada su ga vidjeli, ostali su stajati i vikali su zapomagajući: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Ne mislim da je broj deset bio nešto značajan u ovom podatku o broju oboljelih od gube u Isusovo vrijeme.

Možda gubu koja se ponekad spominje u Bibliji i ne možemo usporediti sa bolešću koju danas poznajemo kao lepra. Biblija zna i bolesti gube koje su izlječive.  Ipak ovdje bi mogli govoriti o teškoj neizlječivoj zaraznoj bolesti ovih jadnih ljudi. Takvi ljudi su bili trajno isključeni iz društvenog i vjerskog života u svojoj zajednici. Bili su proglašeni nečistima i onemogućeno im je svako pravo povratka u svoju zajednicu, u svoju obitelj i to do kraja života. Pored fizičkog propadanja bilo je to užasno psihičko stanje odbačenosti i beskorisnosti.

Luka kao da ovih deset ljudi uspoređuje sa čovječanstvom koje je definitivno izgubilo mogućnost povratka i spasenja vlastitim snagama i mogućnostima. Ipak, u povijest ovog svijeta naglo stupa Isus. I upravo ovdje Evanđelje iznosi veliku istinu. Za devet Židova vrijede ista pravila kao i za jednog Samarijanca. Sv. Pavao je poručio: Nema pravedna ni jednoga, nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio. Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro – nijednoga nema. Rimljanima 3,10-12.

Primjer o kojem govorimo nije slučaj o ljudima koji misle kako nemaju nikakav problem. Ovaj primjer ne govori o ljudima koji znaju da su u problemima i nevolji, ali stalno pjevaju pjesmu, „Sve moram urediti sam.“ Čak nije ni o ljudima koji osjećaju da je zlo oko njih i koji zovu u pomoć a nitko im ne pomaže. Ne, prijatelji moji. Ovo je primjer o meni i o tebi. Ovo je primjer o nama i za nas koji o Isusu nešto znamo, znamo da dolazi, znamo da liječi. Tu je riječ o nama koji smo zahvaljujući tom neprocjenjivom daru Božje milosti došli do spoznaje da jedini koji nam može pomoći je Isus. U tom događaju je riječ o tebi i meni koji znamo svoje jadno stanje i priznajemo svoju bijedu, koji znamo svoju jadnu situaciju i kao ovi gubavci vapimo: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!«

Izvješće govori da je Isus išao u Jeruzalem. Jeruzalem, to nije samo zemljopisno ili topografsko označavanje mjesta. Jeruzalem je simbol spašavanja čovječanstva. Izvješće kaže da je Isus bio na putu u Jeruzalem. Po čega tamo ide? Ide da bi tamo umro. On, jedini koji je čist treba postati zamjena za sve nas nečiste. Umro je i za tih deset nečistih koje je upravo sreo. Umro je da bi čistoća koju nam je dao mogla biti sredstvo našeg očišćenja i da traje vječno.

Ovim ljudima je Isus dao jednostavan savjet: : »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Svi su se očistili. Svih deset ljudi je bilo očišćeno. To je temelj Evanđelja. Taj dio je napisan kao radosna vijest za sve. Isus čisti sve grešnike bez razlike. Ali to nije sve. Tih deset bolesnih iscrpljenih ljudi, ljudi koje je ova bolest prisilno spojila, koji su imali zajedništvo i u ozdravljenju, jer su svi bili izliječeni, odjednom ih je nešto razdvojilo. Više nisu zajedno, i Isus postavlja pitanje, a gdje su ostala devetorica?

Prijatelji moji. Sada je vrijeme za ono uvodno pitanje. Gdje se u tom događaju mogu tražiti? Gdje se u svemu tome vidim?  Jesam li dio ovih deset gubavih ljudi, koji sam kao i oni, shvatio svoju izgubljenost, svoj problem a također i žalosnu činjenicu da si sam ne mogu pomoći? Možda se vidim među mnoštvom koje se smatralo čistim, koje se uvijek moglo vratiti u svoju zajednicu i u svoju obitelj k normalnom životu. Međutim, odjednom odzvanja pitanje:  A gdje su ona devetorica?

Gdje su otišla i dokle su stigli ovih devet nezahvalnih ljudi, to nismo saznali, ali zahvaliti nisu došli. Koji izgovor su si ova devetorica našli? Kako se ljudi izgovaraju? Iz jedne druge Isusove prispodobe izgovori su bili sukladni životnim vrijednostima koje su imali. Da se možda tu ne nalazimo? „Kupio sam njivu, idem ju vidjeti. Molim te ispričaj me.“ Kupio sam volove, trebam ih pogledati. Oženio sam se, ne mogu doći.“  Ti izgovori su nam poznati. Na kraju krajeva, oni su s ljudskog gledišta razumljivi. Zašto odjednom počinju izgovori?

Izgovori s kojima se izgovaramo vratiti se Isusu, oni su razumljivi samo nama ljudima.  Ipak što god činili, oni su samo izgovori koji pokazuju da su naše životne vrednote nešto drugo, a ne Kraljevstvo nebesko.

A gdje su ona devetorica? Isus ovo pitanje nije postavio zbog sebe. Nije Njemu bilo toliko značajno da mu sada dolazi devet ljudi da mu se klanja i zahvaljuje. Ta zahvalnost isključivo je nedostajala tim ljudima. Možda je zajedništvo ovih devet ljudi ostalo i dalje trajno. Možda ih je ovo iskustvo još više zbližilo, možda su sada pravili i zajedničke planove za budućnost. Moguće je da su se povremeno i sjetili Isusa, ali vratiti se k Njemu, ići za njim, očito za to nisu našli vrijeme. Nešto je drugo bilo vrjednije od Isusa.

Zasigurno bi svatko od nas mogao se sjetiti slične situacije koja nam se desila u životu. Doživjeli smo da nas je Bog sačuvao i izbavio iz dramatične situacije, i tada smo osjećali Njegovu blizinu. Možda ste se sreli s nekim tko vam je o Njemu nešto govorio, ili ste možda shvatili nešto o Njegovoj stvoriteljskoj moći, ili ste u vrijeme neke pobožnosti osjetili Njegov dodir. I nakon svega toga, vi idete dalje svojim ugaženim putem.

Vjerujem da bi se svi željeli vidjeti na mjestu ovog jednog Samarijanca koji se vratio sa zahvalnošću. Rado bi se vidjeli u ovoj grupi. Ako smo pošteni prema sebi, ne žurimo s odgovorom. To sigurno nije jednostavno. Ako smo doživjeli da nas je Bog dotakao, ako smo doživjeli Njegov oprost i ljubav, ako smo doživjeli Njegovo očišćenje nad nama, ako nam je vratio mir i optimistički pogled u budućnost, kako ćemo reagirati? Hoćemo ćemo li i dalje ostati na svojoj životnoj kolotečini, pokušati stignuti napraviti što još nismo stigli, dosegnuti ono što još nismo postigli, napraviti ono što smo planirali, ali tada će za nas vrijediti Isusovo pitanje: A gdje su ona devetorica?

Samarijanac se vratio nazad k Isusu. Pao je pred Njegove noge i slavio je Boga za čudo izbavljenja koje je doživio. To nije bilo nešto što je naučeno kao kulturološki čin i ponašanje. Ta zahvalnost je bila odvraćanje pozornosti od dara k Darodavcu. Pred svima je posvjedočio očitovanje Božje milosti na njemu i njegove ovisnosti o Kristu kao Spasitelju. Učinio je to hvaljenjem i proslavljanjem Boga u Kristovoj nazočnosti. Upravo je to bilo ono što je Isus očekivao. U drugom slučaju Isus ne bi postavio pitanje: A gdje su ona devetorica?

Ovu devetoricu bi možda rado ponovno vidjeli među gubavcima jer su bili nezahvalni. To su (bar tako mislimo) i zaslužili. Međutim, što ako se nisu ponovno razboljeli, Što ako su svoju zahvalnost izrazili pred svećenicima, pred zajednicom, pred obitelji. Moguće je da su nakon tog iskustva izlječenja odlučili napraviti reformu u svom životu te su živjeli sukladno svim pravilima i propisanim normama. Ipak, Isus bi želio da ih vidi kraj sebe. Upravo iz toga proizlazi Njegovo pitanje: A gdje su ona devetorica?

Ovdje nam Isus daje mogućnost da se analiziramo, da se prekontroliramo, da utvrdimo jesmo li na mjestu gdje je bio samo jedan. Jesmo li kraj Isusovih nogu, dok naše biće odiše zahvalnošću Bogu i slavom za dar milosti s kojim nas je obdario.

Možda smo dosljedni u svojoj vjeri, bar tako mislimo. Redovito idemo u crkvu, držimo sve sakramente i propise koje crkva traži. U stanju smo i apologetski obraniti gotovo sve točke svoje vjere. Sve to ima svog smisla jedino ako je to rezultat te neizmjerne zahvalnosti Bogu za predivnu milost kojom nas obdaruje. Ima puno vjernika koji misle kako sve znaju, kako imaju odgovor na svako pitanje, a u načelu su daleko od mjesta susreta s Kristom gdje bi mogli proživjeti Isusovu milost. Nismo li dio takve grupe ljudi. Nije li to očitovanje i našeg duhovnog siromaštva.

Što se to s nama događa. Pored provođenja svih pravila, pored obavljanja svih zahtjeva koji nam se postavljaju, mi ne proživljavamo onu duhovnu radost, i nemamo onaj blaženi mir koji nam je Isus obećao. Ostaje nam očito da proživimo iskustvo ovog Samarijanca, vratiti se k Isusu.

Još bi na kraju želio naglasiti jedan bitan element iz ovog razmišljanja. Svih deset gubavaca na početku je Isusa molilo za milost i bili su svi očišćeni.  Svih deset je trebalo otići svećenicima. Oni nisu ignorirali Zakon i vjerska pravila koja su tada bila aktualna, samo za to jer su očišćeni. Oni su poštovali Zakon i držali se svih važnih i aktualnih pobožnih formi. Ipak, samo se jedan vratio, jer je osjećao da to što se dogodilo nije sve, jer je shvatio da Isusa treba i na dalje. Bez Njega više nije znao kako bi živio. Znao je da bi bez Isusa bio izgubljen tako kako je bio izgubljen prije toga. Vratiti se k Isusu i zahvaljivati, to nije odgovor na očišćenje, ozdravljenje od bolesti, ili opravdanje od grijeha.  To je čežnja da bez ikakvih zasluga ostanemo u zajedništvu s Kristom. Upravo će tada i nama Isus tada reći:  »Tvoja te vjera spasila!«

Naše očišćenje je nezasluženi dar. Koliko god se trudili, svi naši napori oko naše duhovnosti nas ne mogu očistiti od naših grijeha i problema koje imamo. Ipak, svi naši napori koje činimo u duhovnom smislu, mogu biti rezultat našeg prihvaćanja Krista koji nas čisti i koji nas spašava. Oni tada postaju posljedica našeg zajedništva i druženja s Isusom. Sve to možemo kroz vjeru koja nas ponovno vodi ka spasenju kroz Krista, da bi mu zahvaljivali za ogroman dar milosti koji nam daje u Kristu.

Prije nego je ovom čovjeku rekao: »Tvoja te vjera spasila!« Isus mu je rekao; »Ustani! Idi!« Kako to razumjeti. Da Isus slučajno ne tjera od sebe ovog jedinog čovjeka koji mu je došao zahvaliti, nešto kako se mi pokušavamo riješiti prosjaka kada mu nešto darujemo?  »Ustani! Idi!« To je poziv koji je Isus uputio mnogim ljudima u povijesti i koji su poslušali ovaj Isusov nalog. Nije to uvijek bio poziv za velike evangelizacijske poduhvate. Najčešće je to poziv da idemo i živimo tamo gdje bi Isus želio da djelujemo. To nije put od Krista. To je najsigurniji način kako biti stalno s Njime.

Prijatelji moji, jeste li se prepoznali u ovom događaju s Isusom. Ukoliko očekuješ ozdravljenje, ovaj te događaj poziva da se obratiš Kristu s molbom: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Isus se neće oglušiti o vaš poziv. On je vrlo osjetljiv na ljudske patnje. Ako smo doživjeli iskustvo očišćenja i shvatimo da idemo dalje svojim putem i na tom se putu udaljujemo od Isusa, ovaj nam događaj govori da si On već duga stoljeća postavlja pitanje;  A gdje su ona devetorica? To pitanje postavlja da bi nas zaustavio i dao nam mogućnost da korigiramo svoju odluku i vratimo se k Njemu.

Ako se osjećaš kao Samarijanac koji se vratio i iz zahvalnosti hvališ Boga, nemoj zaboraviti da ti Isus govori: »Ustani! Idi!« Bože, kada nas čistiš, daj nam vjeru koja nas spašava!

 

Zvonko Presečan

Bruno Petrušić lic. Theol.

 

 

 

PODIJELI