Uroni duboko u sebe, u svoje srce. Pogledaj koliko je rana na njemu. Sjeti se samo koliko je puna bilo ranjeno. Sjeti se svih onih padova nakon kojih si morao ustati, problema koje je trebalo riješiti, kušnja koje je trebalo prebroditi.
Ali uroni još dublje – u trenutak svog začetka, svoj prvi trenutak života.
Pogledaj očaj u očima, mladih ljudi koji su tek saznali da će biti roditelji. Pogledaj samo taj stah. Kako dalje? U životu često imaš samo dvije mogućnosti – hrabro krenuti dalje, ili se predati pod težinom križa. Lako se predati, pasti pod križem-naših grijeha. No, nije bit u padu već u ponovom dizanju. Sjeti se Isusa i on je pao, i to nekoliko puna, ali je i ustao. Stvoreni smo kao originali, ne kao kopije, čak i blizanci su originali, a toliko žudimo da postajemo kopija… Jedinstveni smo, posebni, na poseban način stvarani i ljubljeni.
Pogledaj sada oči onih dvoje mladih ljudi kad si po prvi puta ugledao svijetlo ovog života. Pogledaj samo majčinu sreću. Sav onaj strah prekrila je ljubav, nježnost i toplina. Pogledaj tu sreću, po prvi puta u svoje ruke može primiti malog anđela. S kakvom li samo radošću gleda tvoje prve korake, sluša one nerazumljive riječi, povija razbijena koljena, no več si velik, i kao da ti to sve nije potrebno.
Po prvi puta si krenuo u školu – novi, nepoznat svijet. Sjeti se osobe koja te tada držala za ruku da umiri tvoj strah. Iako si se svađao s njom, prkosio joj, ona te uvijek voljela bezuvijetno. Sjeti se samo one prve ljubavi i prvpg „slomljenog“ srca. S kojim li je samo žarom liječila male dijelove razbijenog stakla. Zapravo, nije ni trebala ništa reći, sam pogled u one njene oči, prepune ljubavi, izliječio bi i najdublju ranu. No, ti si iz dana u dan, želio postati sve veći i veći- i eto uspio si. San ti se ostvario. I sam si roditelj i shvačaš kakva je to ljepota, ali i težina. Nju si strpao u dom, zatvorio je u neku sobicu, samu i staru – ostavio si je poput kriminalca. Bila je sama…
Nije te bilo da obrišeš suze s njenog lica kao što ih ej ona brisala s tvog. Ona nije imala s kime podijeliti svoju bol. Otišla je, otišla je na dug i dalek put, rekli bi – tamo gore, nema je više. Pokrio si je hladnom zemljom, baš kao da si je pokrio svojim srcem i otišao. I cvijet na njenom grobu je uvenuo i svijeća je ugasla, a ti se nisi vratio.
I dok si ležao u krevetu, onako sam i bespomočan, kao što je i ona bila, shvatio si napokon tko je bio kraj tebe, a ti si ju odbijao.
„Ja vas lijepo molim ljubite svoje stare roditelje!“
Gospodine, Ti si mi dao najljepši dar – dao si mi roditelje, daj da ih ljubim onako kako Ti ljubiš mene, daj da ih cijenim kako Ti cijeniš mene i daj da ih prihvatim kako si Ti orihvatio mene, to te molim po Isusu Kristu, Gospodinu našem i Njegovoj predivnoj Majci.
Amen!
Nikolina Tomašić
