Prije nepunih 30 godina došla sam na ovaj svijet, nakon 14 godina bezuspješne borbe mojih roditelja da dobiju dijete, zagovorom svoje bake Majci Božjoj od brze pomoći, rođena sam na Veliku Gospu te davne 1985. god. Imala sam sretno djetinjstvo, roditelje koji me obožavaju, nisam se nikada voljela igrati sama, jako sam voljela dijeliti sve svoje igračke. Bilo mi je čudno zašto nemam brata niti sestru, no kad sam došla u godine kada sam razumjela nešto, roditelji su mi objasnili zašto sam sama.
I tako, život je tekao nekim svojim lijepim tokom sve do te 1993. god. kad je mojoj majci dijagnosticirana Angina pectoris – njeno veliko srce puno ljubavi počelo je slabiti, svakim danom sve više i više, neprospavane noći, njeni bolovi, jauci, gušenje, moja vječna pitanja ocu “Hoće li mama umrijeti!?!?”. I tako pet godina, sve do tog kobnog 20. lipnja 1998. kada je otišla zauvijek, pred mojim očima, slika je to koja nikada ne izlazi iz glave.
Imala sam nepunih 13 godina, morala sam se zauvijek oprostiti s velikim dijelom sebe, život se okrenuo za 180 stupnjeva. Što i kako dalje!? Bilo je pitanje koje nam se svima vrtjelo po glavi. Trauma i šok su ostavili trag koji nikada neće proći – dvije godine nakon toga dobila sam sepsu, liječnici mi nisu davali puno šanse da ću se izvući,no uspjela sam. Pet godina nakon majčine smrti, dokazana mi je nova dijagnoza Osteoklastom ili Gigantocelularni tumor desnog koljena i potkoljenice – opet šanse nisu bile velike: operacije, terapija, boravak u bolnicama, druga operacija je trajala 7 sati, ugrađena mi je tumorska proteza, srce mi je stalo, klinička smrt, ali ja sam se vratila opet među žive.
Sav oporavak, rehabilitacije, toplice, terapije, hodanje po bolnicama, iscrpilo je sve moguće prihode i financije moje bake i oca koji su rasprodali sve za mene i zbog mene. Godine straha i patnje i dalje traju – hoće li se taj tumor opet pojaviti. Život više nije isti i nikada neće biti isti, za sve ljude i okolinu sam drugačija, ne hodam više svojom nogom nego s protezom od dva kilograma ugrađenog inox čelika. Upisala sam i višu školu, unatoč svemu, u nadi da ću naći nekada posao, da neću biti vječno na teret drugima, da će mi netko dati šansu da se dokažem, da zaradim svoj kruh, ali ništa, izgubila sam čak i ono što sam imala i na što imam pravo, a to je osobna invalidnina – prema tumačenjima državnih institucija nemam pravo niti živjeti, nakon svega ostala sam bez svega.
Godine 2011. opet mi se srušio svijet – izgubila sam baku. Otišla je moja najdraža, žena koja me podigla zajedno s ocem na noge. Ostajem sama s ocem koji je posustao nakon godina borbe i pod teretom godina. Sad je red da se ja brinem o njemu. A kako!? Godine 2012. doživljavam tešku prometnu nesreću – imala sam nagnječenje kralježnice, ramena i rebara, potres mozga…. Sve ove godine borbe nekako sam uspijevala, da bi došlo vrijeme teške neimaštine, kad ostaneš bez kruha, zar nakon svega ovoga što sam prošla moram umrijeti od gladi. A želim nakon svega živjeti, nisam se predala, vodim ovu bitku koju još nisam dobila, a to je svoj kruh u rukama…
Matea D.
