Što na kraju?
Svatko od nas zapitao se bar jednom u svojem životu o tome što je Smrt, postoji li nešto nakon nje ili je Smrt jednostavno kraj svega. Nekako o Smrti počinjemo razmišljati samo onda kad se ona dogodi nekome oko nas, ili kad smo loše raspoloženi, ili kad nam se nešto jako loše dogodi.
Kako izgleda Smrt?
Prije sam Smrt znao zamišljati kao ženu. Ženu duge crne kose i crnih očiju. Ženu obučenu u dugu tamnu haljinu. Kao ženu bijele, blijede puti.
Zašto baš kao ženu? Pa, ne znam. I ja se, baš kao i svaki drugi čovjek na svijetu odbijam s njom suočiti. Bojim se čak i misliti o njoj. A, znam da će me sustići. Ipak, ne mislim na nju sve dok se ne pojavi u mom okružju. Sve dok ne pozove nekog tko je u mojoj blizini. U trenutku kad nam Smrt dođe u blizinu, kako se osjećamo? Rekao bi, prestravljeno. Ali, zašto je to tako? Bi li tako trebalo biti?
Znam da se ne bismo trebali bojati. Jer smo spašeni od Smrti. Isus je umro, da bi Smrt umrla. Jedan je Život bio ugašen, da bih ja živio. Da bi ti živio. Da bi ljudi živjeli.
Zašto je se onda bojim?
Jer sam tako slab. Duh mi možda nije slab, ali je tijelo slabo. Tijelo je odgovorno za to da se bojimo Smrti. Duh zna da je živ u Isusu, a tijelo se tome odupire jer zna da je prah, zna da će nestati. Tijelo zna da će, kad ga Duh napusti, biti samo prah. Duh je taj koji povezuje prah. On je taj koji drži tu zemlju na okupu.
I, tek mi je sad, tek mi je ovaj trenutak postalo jasno: Smrt nije strah. Smrt nije žena, kako sam je do sad zamišljao. Možda je sad trenutak da se zapitam:
Što je Smrt?
Trenutak u kojem umremo? Nestajanje s ovog svijeta? Trenutak u kojem smo ništa?
Bože, što je Smrt?
Trenutak u kojem se oslobađamo, postajemo slobodni. U jednom trenutku Bog odlučuje pozvati nas k sebi. U toj jednoj jedinoj sekundi Bog na nas izlije toliko svoje Ljubavi, da ju naše tijelo ne može primiti. I, upravo nas ta Ljubav, ta Božja Ljubav oslobađa. Oslobodi Duh koji je zarobljen u tijelu. Jer tijelo zarobljuje Duh. Prolazno zarobljuje vječno.
Gotovo mogu vidjeti Stvoritelja kako se sagiba i rukama oblikuje glinu. Mogu vidjeti kako ustaje i razmišlja. Mogu vidjeti kako se ponovo sagiba i u čovjeka upuhuje svoj Dah. Da bi Čovjek živio, Bog mu je morao dati dio Sebe.
Baš je zato Smrt poseban trenutak.
Ponovni susret s Bogom. Bog jednostavno na nas izlijeva toliko svoje Ljubav, da bi oslobodio svoj Dah koji nam je dao. Koji je dao prahu.
Kako to mislim?
Mislim, zapravo znam: da nisam svjestan, a ni siguran kako se to zbiva.
Mislim da to nijednom čovjeku nije jasno.
Mislim da se baš zato i bojimo Smrti- jer ne znamo kako se događa.
Ali, siguran sam da je i bolje da ne znamo.
Smrt je?
Samo prijelaz.
Trenutak u kojem postajemo puni Božje Ljubavi.
Trenutak u kojem postajemo živi.
Zaista Živi!
I, sad se pitaš što mislim o Smrti.
Prije?
Prije sam znao govoriti da je se ne bojim,
da sam spreman umrijeti,
da sam spreman stati pred svojeg Gospodina.
Danas?
Danas govorim: želim živjeti!
I bojim se kako ću ovakav stati pred Gospodina.
I bojim se hoću li se moći opravdati.
Hoću li moći pogledati Ga i reći: Tvoj sam!
Danas?
Danas znam da je Krist umro za mene,
Da je za mene pobijedio Smrt,
Da sam po Njegovom Imenu očišćen od svih grijeha,
I da ću moći, tek sad, takav čist stati pred Oca.
Danas znam da je Krist za mene umro.
Da bih ja živio.
Robert Mehun
Prethodno objavljeno:
