SVETKOVINA PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE – TIJELOVO – BRAŠANČEVO
Tomislavgrad, 7. lipnja 2012. u 9 sati
Ps 116, 12-13. 15. 16bc. 17-18
UVOD
Isus je uoči svoje muke i smrti na Veliki Četvrtak, apostolima u ruke dao kruh, rekavši da je to njegovo Tijelo. Dao im je i čašu, rekavši da je to njegova Krv koja se za nas prolijeva. Krist je želio ostati među svojim vjernicima trajno prisutan, što je ostvario pod prilikama kruha i vina. Hraneći se njegovim Tijelom, ujedinjujemo se s Gospodinom. Uskrsnuvši i nas je prenio u slavu svoga nebeskoga Oca.
Današnjom svetkovinom Tijelova, slavimo još jedno otajstvo beskrajne Božje ljubavi prema čovjeku. Htjeli bismo na to gledati očima vjere i srcem punim ljubavi i zahvalnosti. Da bismo to mogli u djelu pokajanja priznajmo Gospodinu, da smo svojim grijesima, često narušavali zajedništvo s njim i međusobno.
Pokajmo se i zamolimo ga da nam oprosti.
HOMILIJA
Pripovijeda se da je nekom zgodom, teško obolio starac od raka na želucu, a imao je i tešku srčanu manu. U bolesti su ga obilazili prijatelji kao i svećenik koji mu je podijelio sakramente kršćanske utjehe. Prijatelji su o njemu govorili sve najbolje – kako je bio dobar i plemenit čovjek, a isto tako uzoran vjernik koji nije nikada propuštao Svetu misu.
Od trojice sinova, s njime je ostao najstariji. Druga dvojica su otišli, jedan u Ameriku, a drugi u Australiju. Njima je otac, svakome pojedinačno napisao: „Dragi sine, piše ti otac u teškim fizičkim i duševnim bolima. Meni više nema života. Ja ću uskoro umrijeti, i to mi nije teško. Nemoj plakati! I u ovim posljednjim časovima mislim na tebe. Ljubim te i molit ću se Bogu za tebe. Zbogom, sine moj. Zauvijek te ljubi tvoj otac.“
Divan je to roditelj koji i u najtežim časovima života, misli na svoju udaljenu djecu. Danas na blagdan Tijelova kao vjernici sjećamo se Isusa, koji je i u najtežim časovima svoga zemaljskoga života – kad je bio razapet na križ – mislio ne samo na svoje učenike i prijatelje – nego i na sve nas ljude. On i danas dok smo ovdje okupljeni u njegovo ime, misli na nas dok slušamo: „Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta!“
Za prvo čitanje današnje svetkovine, imamo izvještaj Knjige Izlaska o sklapanju sinajskoga saveza između Boga i putujućega naroda Božjega. U drugom čitanju, uzetom iz poslanice Hebrejima, Isus je predstavljen kao posrednik novoga saveza. U evanđelju Marko izvješćuje o ustanovi euharistije s riječima nad vinom: “Ovo je krv moja, krv saveza, koja se za mnoge prolijeva”. Time Marko (i Matej) podsjećaju upravo na odlomak prvoga čitanja, gdje Mojsije – pročitavši narodu Knjigu saveza te poškropivši žrtvenik i narod govori: „Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.“
Tako nam misna čitanja dozivaju u svijest Euharistiju kao sakrament Crkve, ukoliko je zajednica novozavjetnoga savezničkoga Božjega naroda. Slavljenjem Euharistije dublje se ugrađujemo u Crkvu, kao savezničku zajednicu. Čini li nas Sveta misa, otvorenijima za Boga i za ljude? Savez je kategorija odnosa. Bog je uredio ljudsku potrebu da budemo u odnosu s drugim, tako što je s nama sklopio savez te traži da i mi budemo saveznici jedni drugima.
Zajedništvo s Isusom donosi radost, smisao našim patnjama kao i našoj smrti. U njegovo ime se okupljamo kad smo mladi i stari, radosni i žalosni, zdravi i bolesni. On uvijek svima nama, ima što reći. Njegova riječ je stara, ali uvijek nova, živa i djelatna. Kao što je Krist bio potreban našim precima, tako je potreban nama i ljudima našega vremena. Ako je jučer ljudima bio potreban kruh i hrana za tijelo da mogu tjelesno živjeti, tako je kruh i hrana potrebna i nama danas. Isto je tako na duhovnoj razini, jer svaki čovjek uz tijelo ima i dušu.
Blagdan Tijelova nastajao je stupnjevito. Najprije u Liège-u, gdje ga je mjesni biskup 1246. uveo na savjet duhovnih voditelja redovnice Julijane, koja je 1209. imala privatno viđenje i objavu s poticajem da Crkva uvede posebni blagdan u čast Presvetom oltarskom sakramentu. Potom ga je papa Urban IV., koji je ranije bio arhiđakon u Liège-u, 1264. uveo u sveopću Crkvu.
Ta je praksa prešla i u druge zemlje. U predsaborskoj pobožnosti prije Drugoga vatikanskog koncila 1962. nije se dovoljno euharistijska prisutnost Krista, vezala uz Misu kao događaj spasenja kojim se Crkva gradi i očituje. U obnovljenom Redu euharistijskih procesija iz 1981. to je dopunjeno, jer četiri postaje imaju teme s vlastitim odlomkom iz novozavjetnih čitanja, te prošnjama koje su povezane s temom postaje.
Kojih petnaestak godina nakon uvođenja Tijelova u sveopću Crkvu, počele su se organizirati procesije u njemačkim gradovima na ovaj dan kod kojih se u monstranci nosilo Presveto, a procesija se zaustavljala na četiri strane naselja uz prosne molitve i pjesme. Crkva nas napose danas potiče, kako je dušu potrebno hraniti i vrijednostima koje ne propadaju. Čovjeku vjerniku potreban je Božji – duhovni kruh. Bez tog kruha – ljudska je duša gladna, prazna i neotporna na nasrtaje zla i Zloga.
Možda se danas nameće upit, nije li arhaično i primitivno slaviti nečije tijelo, kada je cijela naša kultura tako usmjerena da uzdiže duh iznad tijela?! I dobro je da ovdje pogledamo na današnje posebnosti i fenomene u našem društvu, gdje želimo posvijestiti nedjeljivost ljubavi od tijela. Polazi se od nekakve znanstvenosti te se promiču tzv. „cjelovite metode“, koje uz duh obuhvaćaju i tijelo. Nude se knjige koje govore kako tijelo izjednačiti s duhom, koje ima nadmoć nad tijelom u svagdašnjem životu.
U psihoterapiji se polazi od promatranja tijela pacijenta, novim oblicima terapije koji pomoću tjelesnoga govora gledaju povezanost tijela i duha donoseći iz podsvjesnoga u svjesno područje. Tome se ubrajaju body building, joga i razne vježbe u slobodno vrijeme. Kod ovih se fenomena, manje radi o tijelu kojega čovjek ima, a mnogo više o tijelu koje je čovjek. Sve više dolazi do svijesti da duhovno i misleno, dolazi do izražaja po tijelu.
U prologu Ivanovu evanđelju, nalazimo ispovijed: „I riječ je tijelom postala“ – čovjek. Što je Bog imao poručiti nama ljudima, to nam je rekao tjelesno, preko tijela i krvi. Ono što danas slavimo pod prilikom kruha i vina to primamo i utjelovljuje se u nama, to je Božja riječ upućena nama.
Današnjim blagdanom Crkva nam želi posvijesti, važnost toga duhovnoga kruha kojega primamo u Svetoj pričesti. Isus želi postati i ostati, stalnom našom hranom. On želi biti kruh našega života, a ne tek samo zaboravna uspomena. On želi biti naš prijatelj, a ne tek sjećanje na prijatelje. Molimo Gospodina da nam ojača vjeru, te čvrsto prionemo uz njega.
Bog nas redovito okuplja oko svoga stola, koji je znak druženja i prijateljstva. Hrani nas svojim kruhom i pićem. Štoviše, zove nas i potiče: „Uzmite i jedite, uzmite i pijte, jer to je Tijelo i Krv moja. Ovo činite meni na spomen!“ To je znak Božje prisutnosti među nama. Na taj način Krist Bogočovjek, želio je ostati trajno s nama, da nas hrani, krijepi i jača, pokazujući svoju ljubav i odanost prema nama.
Nije nam ostavio pismo ili neke prazne riječi, nego nam je ostavio samoga sebe u Svetoj euharistiji. Poziva nas na svoju gozbu Svete mise i Pričesti svake nedjelje i blagdana. A znamo da se na gozbu, redovito pozivaju prijatelji.
Euharistija je spomen Kristove smrti i uskrsnuća kao nastupa Božjega kraljevstva. Kad god na njoj aktivno sudjelujemo, iznova prihvaćamo Božju vladavinu nad nama i osposobljavamo se da pridonosimo rastu Božjega kraljevstva u nama i u svijetu. Isus nas smatra svojim prijateljima, a mi se zato rado, bez oklijevanja odazivamo i izvršujmo njegovu želju.
fra Mate Tadić
