Sveti Izaija (hebrejski „Jahve spašava“), starozavjetni prorok i mučenik, djelovao je u Judeji od 741. do 701. prije Krista. Bio je član ugledne aristokratske porodice i po svoj prilici svećenik. Oženio se i imao dva sina. Prvi je od četvorice velikih proroka, etičko-politički obnovitelj. Živio je u doba izraelskih kraljeva Uzija, Jotama, Ahaza i Ezekije, te Manašeovih reformi, borbi i sukoba s Babilonskim Carstvom. Bio je savjetnik judejskog kralja, a pogubljen je u vrijeme kralja Manašea. Usudio se Jeruzalem usporediti sa Sodomom i Gomorom. Bijegom je pokušao spasiti glavu i sakrio se u šuplje drvo. Otkriven je pa je drvo otpiljeno, a Izaija pogubljen. Njegovo je djelo proročka „Izaijina knjiga“, u kojoj je on sigurno autor prvih 39 poglavlja. To djelo sadrži opomene, jadikovke, različite zgode iz Izaijina života, viđenja i proroštva.
Izaija je osuđivao društvene nepravde i hrabrio svoje slušatelje da s pouzdanjem u Gospodina provode život, a njihovo će im ponašanje po Božjoj volji pribaviti blagoslov. Osobito su značajna Izaijina proroštva o Kristovoj muci i smrti. Izaija se smatra klasikom „Svetog pisma“, a njegovo pjesništvo pripada među najljepše stranice „Staroga zavjeta“. Pravi je umjetnik, jednako vješt u iskazivanju prijetećeg govora snažne oštrine kao i u izricanju svečanog hvalospjeva. „Novi zavjet“ navodi „Izaijinu knjigu“ više nego ikoju drugu. Njezinim citatima počinje svoje propovijedi Ivan Krstitelj, a sam Isus javno nastupa prvi put u Nazaretu spominjući proroka Izaiju. Likovno je prikazan u djelima Rafaela, Perugina, Michelangela i mnogih drugih majstora.
