Strah me dotaći ljudsko srce,
a da to nisi ti anđele ljubavi!
Strah me voljeti krivog,
prerušenog u odoru ljubavi.
Strah me suza neutješenih,
strah me mača ljudskog,
rana zbog kojih oduvijek krvarim.
Strah me svega u čemu te nema.
Ne trebam nikog vidjeti,
niti dodirnuti, ako to nisi ti.
Voljena vjero u autentičnu ljubav,
možda si samo
suza i osmijeh,
možda si moj otkucaj srca,
moje disanje
Možda te sanjam,
jer pjesnici su sanjivi.
Možda smo u sjaju zvijezda
oduvijek nađeni.
A strah me samoutjehe,
možda od boli ludim anđele!
Možda u pustinji vidim fatamorganu,
možda u suzama gušim se
i vidim cvijeće iznad groba,
umjesto u rukama anđela moga.
Ostani ipak u duši tu
kao sveta blizina…
Sve što imam da mi je milo
i samo da je moje…
to si ti anđeoska tajnosti.
Širi krila,
nutrinu mi utješi…
tamo u njoj mi živimo.
I da umre sve zemaljsko,
mi Božji idemo Bogu.
Ostajemo u ljubavi!
💌Ana Emanuela, Bilaj, 17.05.2018.
