Reformacija je duhovni i društveni pokret koji je potaknut i ustrojen — pod Božjim nadahnućem i vodstvom — u Europi tijekom 16. st. te se proširio po cijelom svijetu.
Reformacija je donijela duhovne i strukturne promjene Crkve, potaknula razvoj društvene zajednice te ustrojavanja reformacijskog kršćanstva, i tri crkve reformacije: Evangeličke (luteranske), Reformirane-Prezbiterijanske (kalvinske), i Anglikanske-Episkopalne. Od tog vremena započinje i novi pravac u teološkoj misli poznat kao reformacijska nauka, ovaj sustav teologije svoje temelje gradi na Svetom pismu i cjelokupnom kršćanskom nasljeđu (Zapada i Istoka) koji nije protivan Riječi Božjoj kao konačnom utjecaju na nauk i pobožnost. Reformacija se sučelila s ustrojem, strukturom, praksom i teologijom tadašnje Rimske Crkve, te poticala primjenu izvornih načela nauka i prakse kršćanstva u cilju poboljšanja postojeće Crkve i društva. Zbog političkih, ekonomskih i religijskih interesa — odbacivanja i neprihvaćanja reformi — evanđeoske promjene bile su teško izvodive. Budući su se stvorile duhovne i društvene, okolnosti koje su to omogućile, a nisu bile uništene ili pristopljene (asimilirane) što je bio slučaj s nekim prijašnjim kršćanskim nastojanjima, došlo je do ustrojavanja Crkava reformacije.
Poticaj vjerskim reformama započeo je, potpuno neplanirano, svećenik i doktor teologije koji je dobronamjerno htio započeti raspravu o potrebnim reformama. Martin Luther (1483. — 1546.) je 31. listopada 1517., na tada uobičajen način, iznio stavove, sažete u 95 teza na vrata dvorske Crkve u Wittenbergu. Kršćanska vjerovanja — temeljena na Svetomu pismu — brzo su se širila. Evanđeoski nauk je prihvaćan, a sekularna praksa i praznovjerja odbacivana. Luther je nauk temeljio na naukuSvetoga pisma i prihvaćanju tradicije i učiteljstva koja nisu suprotna Riječi Božjoj. Sukladno učenju apostola Pavla naučavao je vjeru kao temelj spasenja (Gal 2,15—21), a Bibliju iznad predaje te izvor naučavanja i života vjere. Propovijedao je nauk apostola Petra o svećenstvu svih vjernika (1. Pt 2,9). Odbacio je nauk o transupstancijaciji, tj. da hostija i vino postaju stvarno Tijelo i Krv Kristova, te naučavao konsupstancijaciju ili mističnu nazočnost uskrsnulog Krista u elementima kruha i vina. Odbacio je crkveni red kako je shvaćen od Rimske Crkve, celibat klera, i papinu vlast u Njemačkoj.
Martin Luther je osmislio piktogram tzv. Luterova ruža koji je znak Evangeličke Crkve ne bi li s lakoćom pojasnio temeljne poruke Evanđelja i svoga nauka. Dana 8. srpanja 1530. u pismu, kojega je napisao u Koburškom dvorcu, pojasnio je smisao i značenje. »Križ crne boje, smješten je u središte srca crvene boje, a simbolizira Krista raspetoga za nas. Ako srcem vjerujem biti ću spašen: Rim 10,10. Crna boja podsjeća kako križ usmrćuje našu tjelesnu narav, ali je u crvenomu srcu, prirodne boje, što poručuje kako nas Kristov križ oživljava. Pravednik će živjeti po vjeri u Spasitelja: Rim 1,17. Srce je u središtu bijele ruže, što poručuje kako vjera daje: radost, utjehu i mir. Može se reći kako ΄stavlja΄ vjernika u središte ruže jer vjera daje mir kakav svijet ne daje: Iv 14,27. Ruža mora biti bijela jer je to boja duha i anđela: Mt 28,2—3 i Iv 20,12. Ruža je smještena na ΄nebesko plavoj΄ podlozi podsjećajući kako je radost u Duhu i vjeri početak nebeske, vječne, radosti. Ona je već djelom vjere i shvaćena nadom iako se, možda, još ne očituje. Zlatni obruč simbolizira: nebesku, neprolaznu, i ogromnu radost. Ona je mnogo vrjednija od svih radosti i dobara, baš kao što je zlato najdragocjeniji metal.« On je najznačajniji predstavnik evangeličkog-luteranskog kršćanskog smjera.
Neovisno od evangeličke reformacije u Njemačkoj svećenik Huldrych Zwingli (1484. — 1531.) počinje 1523. provoditi poboljšanja nužna za duhovni i društveni napredak u Švicarskoj. Njegove pouke — temeljene na Evanđeljima i vjeri u Boga — podržava gradska uprava i narod, bez čije pomoći i podrške ne bi mogao provoditi reforme u Zürichu. On je poginuo u sukobu kod Kappele 1531., u službi vojnog kapelana, pa će se započete duhovne i društvene reforme nastaviti od čuvenog Francuza.
Djelovanjem Jeana Calvina (Kalvina) (1509. — 1564.) došlo je do poboljšanja duhovnih i društvenih prilika u Ženevi. Calvin je utjecao na razvoj reformirane teologije te integraciju Zwinglijevih teoloških pogleda, a njegovo djelo Institutio Christiane Religionis : Instrukcije kršćanske religije (1536. — 1559.) najbolje je djelo sustavne teologije reformacije. Njegov teološko-socijalni nauk imao je utjecaj na razvoj mnogih društava, u nauku je naglašavao suverenost, sveznanje i svemoć Boga. Njegova teologija je izrazito trinitarna i teocentrična. Biblija je Božja objava, a knjige Svetoga pisma nadahnute od Duha Svetoga te poticaj za razvoj duhovnosti i društva temeljenog na pravdi i socijalnoj osjetljivosti. Crkvu je promatrao kao zajednicu vjernika pozvanih i odabranih za spasenje. Naučavao je da su društvena zajednica i Crkva jedinstvena cjelina, država treba omogućavati slobodu vjere, i ne smije upravljati Crkvom. Naučavao je postojanje dva sakramenta (Krštenje i Večera Gospodnja), koji su vidljivi znaci primljene milosti Boga i uspostavljeni od Gospodina Isusa Krista. Vjerska stega i crkveno vodstvo zajednice trebaju biti usmjereni od prezbitera (staratelja ili starješina), a obrazovanje sastavni i važan dio crkvenog života. Predodređenje je temelj spasenja i vječne utjehe te poticaj i nada vjernicima kako je to objavljeno u Svetom pismu. On je najznačajniji predstavnik reformiranog-kalvinskog kršćanskog smjera.
Reformacija u Engleskoj je potaknuta pragmatičnim potrebama. Kralj Henrik VIII. (†1547.) nije mogao dobiti — iz političkih razloga — od pape rastavu braka. Zbog toga je donio Akt o supremaciji 1534., te odbacio vlast pape nad Engleskom, i uspostavio nacionalnu crkvu koja je nazvana Anglikanska (izvan Ujedinjenog Kraljevstva zove se Episkopalna). Iako potaknuta politikom, uostalom kao i mnoge misije prije, reformacija u Engleskoj je u kasnijem razvoju bila pod utjecajem reformirane-kalvinske teologije, koja je ostavila traga na razvijanju teologije i prakse Anglikanske Crkve.
Reformacija je donijela promjene koje su utjecale na razvoj društvenih zajednica i kršćanstva općenito. Važnost duhovne obnove kroz molitvu i Sveto pismo, naglasak na pojedincu, odgovornost za život i napredak, briga društva za svakog člana zajednice, sloboda i jednakost neke su od vrijednosti koje su dio današnjeg svjetonazora, a poticaje nalaze u reformacijskom nauku. Reformacija je utjecala na razvoj mnogih narodnih jezika koji zamjenjuju mrtvi latinski jezik, te razvijala nacionalnu svijest i kulturni identitet. Potaknula je masovno opismenjivanje, razvoj demokracije, kao i indirektno razvoj kapitalističkog društva zbog naglaska na pobožnom te predanom radu i umjerenom životu. Reformatorski pokret donio je velike promjene i napredak u duhovnoj, društvenoj i ekonomskoj misli te dao poticaje za mnoge pozitivne promjene.
Promatrajući učinke reformacije 16. st. može se zaključiti kako je djelomično središnji i uglavnom sjeverni dio Europe postao reformacijski te mnoge države izvan europskog kontinenta (pr. SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland itd.). Danas, u svijetu, ima više od tristo milijuna vjernika crkava reformacije, a ukupan broj pripadnika koji nasljeduju reformacijsku pobožnost je veći od osamsto milijuna, te ima stalni porast na globalnoj razini.
Autor: Branimir Bučanović
Izvor: rkczg.hr
