Tko zna što će se zbiti kroz iduće tisućljeće? Mongoli možda budu misionari u Francuskoj, Šveđani bi mogli katehizirati Brazilce… Uostalom, Krist je izabrao Rim kao sjedište svoje Crkve. Zar može biti nešto čudnije od toga?
U ljeto 2016. godine mnogi katolički mediji su prenijeli vijest da je zaređen otac Josip Enkh Baatar. Jedno od brojnih svećeničkih ređenja te godine ne bi privuklo toliku pozornost da nije bilo riječi o ređenju koje se zbilo u katedrali Sv. Petra i Pavla u Ulan Batoru i da je to prvi Mongolac u povijesti zaređen za katoličkog svećenika. Kao i mnoge zgrade u glavnom gradu Mongolije, tamošnja katedrala podsjeća na jurtu – šator od životinjske kože koji tradicionalno već tisućljećima koriste nomadi u stepama središnje Azije. Domaći sin u „domaćoj“ crkvi.
Mongolija i Švedska
Fra Baatar je prvi katolički svećenik iz te zemlje. U Mongoliji danas živi oko 2 000 katolika. Katolička Crkva je svoj misijski rad u toj dalekoj azijskoj zemlji započela prije 24 godine i tamošnji broj vjernika, iako polako, raste. Istina, daleki korijeni misijskog poslanja u Mongoliji sežu u 1922., ali taj rad je ubrzo nasilno prekinut zbog snažnog utjecaja komunističkog Sovjetskog Saveza. Mongolija je trebala postati i ostati ateistička država. Ta prostrana i najslabije naseljena država svijeta (manje od 3 milijuna stanovnika na velikih 1 564 100 km² površine) imala je nesreću da ima samo dva susjeda i to oba komunistička: SSSR i Kinu.
Primjer Mongoliji nije usamljen. Dok su klupe u crkvama u mnogim tradicionalno katoličkim narodima prazne, preobraćenja i klijanje vjere događa se u mjestima na svijetu gdje to ne bismo uopće očekivali.
Kao sličan primjer može poslužiti i Švedska. Tamošnja je Luteranska državna Crkva, poput Engleske Crkve, osnovana u XVI. stoljeću kraljevskom naredbom. Katolička Crkva je bila zabranjena i gotovo je u potpunosti nestala u toj zemlji. Iako je Švedska danas uvelike sekularizirana (manje od 30 % Šveđana sebe opisuje kao vjernike) naslijeđe reformacije i dalje izaziva poteškoće za Katoličku Crkvu. „Opća razina znanja o katoličanstvu vrlo je niska u Švedskoj, s puno pristranosti i predrasuda“, kazala je Kristina Hellner, glasnogovornica Štokholmske biskupije.
Unatoč svemu, katolicizam je među najbrže rastućim religijama u zemlji. U Švedskoj živi tek oko 116 000 katolika, ali svake godine broj vjernika u prosjeku raste za više od 4 000 i bilježi se oko 100 prelazaka na katoličanstvo. Zapravo, katolici vjeruju da je taj broj dvostruko veći jer tu treba dodati i mnoge useljenike, izbjeglice i katekumene. Kako god izgledalo čudno, Švedska je jedna od rijetkih europskih zemalja u kojima Crkva raste.
Vjerojatno je i to bio jedan od razloga što je papa Franjo prošlog lipnja uvrstio u kardinalski zbor Andersa Arboreliusa. Time je on postao prvim švedskim kardinalom. Može se reći da je kardinal Arborelius postao otada iznimno popularna osoba. „Kardinal Arborelius vrlo je popularan među novinarima i doslovno traže intervjue od njega bilo gdje da se pojavi“, kazala je Hellner. Fokus, najveći časopis u zemlji, proglasio ga je 2017. „Šveđaninom godine“.
Arborelius je odrastao u luteranskoj obitelji i u dvadesetim se preobratio na katoličanstvo što je relativno čest slučaj kada se govori o domicilnim švedskim katolicima. „Mnogi katolici, i to danas oni najrevniji u našim župama, preobratili su se iz Švedske luteranske Crkve na katoličku vjeru“, kazala je Hellner, dodavši kako su upravo „oni najaktivniji i najglasniji“ u društvenim medijima. Prema podatcima štokholmske dijeceze 70 katekumena trebalo je biti kršteno ovog Uskrsa.
UEA i Južna Koreja
Katolički imigranti pronalaze svoj dom i tamo gdje bismo to najmanje očekivali: u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Dok rijeke arapskih migranata i izbjeglica dolaze u Europu, filipinski, indijski, sirijski, libanonski, nigerijski i francuski katolici kreću put država Zaljeva u potrazi za poslom u golemoj naftnoj industriji. A Emirati su vjerojatno najliberalnija zemlja Zaljeva u omogućavanju stranim radnicima prakticiranja njihove vjeru.
Katolicizam je u posljednjih nekoliko desetljeća u iznimno brzom porastu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Emirati su 1965. odobrili Crkvi izgradnju jedne župe i jedne škole u Dubaiju kako bi služile potrebama tamošnjih vjernika. Danas u toj državi živi više od 700 000 katolika te djeluje 40 svećenika u 10 župa. Samo župa Dubai ima 300 000 vjernika što je čini najvećom župom na svijetu.
Ujedinjeni Arapski Emirati razumiju da im takvi propisi, što je iznimka u arapskom svijetu, donose određeni ugled u međunarodnoj javnosti. Godine 2015., mnogi crkveni dužnosnici, uključujući državnog tajnika Vatikana Pietra Parolina, okupili su se prigodom otvaranja crkve Sv. Pavla, druge katoličke župe u glavnom gradu te zemlje. „Naše vodstvo prepoznaje svoje pravo bogatstvo i prihvaća obvezu poštivanja i razumijevanja različitih vjerskih uvjerenja ljudi koji žive u ovoj zemlji“, rekao je ministar kulture Ujedinjenih Arapskih Emirata Sheikh Nahyan bin Mubarak u govoru na svečanom otvaranju crkve.
Naravno, uvjeti evangelizacije i u toj zemlji su daleko od idealnog. Islam je službena religija i zakoni u Emiratima su utemeljeni na šerijatskom zakonu. Konvertiranje s islama je i dalje najteže kazneno djelo. Zato su svi tamošnji katolici rođeni u inozemstvu. Ali Ujedinjeni Arapski Emirati ovise o stranim radnicima. Tek nešto više od 10 % stanovnika te zemlje su državljani Emirata. Sve ukazuje da će broj katoličkog stanovništva i dalje rasti (iako će se morati boriti za puštanje trajnog korijenja) te ostaje nada da će Ujedinjeni Arapski Emirati vjerskim manjinama dodijeliti još veću slobodu vjeroispovijesti upravo zbog nasušne potrebe privlačenja nove radne snage u tu zemlju.
Južna Koreja je još jedna zemlja u kojoj je katolicizam u porastu unatoč brutalnim povijesnim progonima. Katolička Crkva je prisutna na Poluotoku tek oko 250 godina, a tijekom prvih stotinu godina misionarskog rada vidjela je valove misionara i obraćenika koje je mučila dinastija Joseon. Ali katolici su stekli poštovanje svojih sunarodnjaka kada su se tijekom Korejskog rata čvrsto usprotivili komunističkom nasrtaju sa sjevera zemlje.
Danas katolici čine 10 % stanovništva te zemlje. To je najveći postotak u bilo kojoj azijskoj državi izuzev Filipina. Snažno gospodarstvo, snažan međunarodni položaj i uspješni obrazovni sustav čine Južnu Koreju idealnim središtem za evangelizaciju Azije. Oko 1 000 zaređenih Korejaca – svećenika, redovnika, redovnica i laika – angažirano je u misijama, uglavnom na Papua Novoj Gvineji, Tajvanu, Kini, Novom Zelandu, Kambodži, Rusiji i Mozambiku.
Alžir
Katolicizam doživljava procvat i u Alžiru. Tamošnja Crkva je bila gotovo izumrla u vremenu između islamskog osvajanja u sedmom stoljeću do uspostave francuske kolonijalne vladavine na početka XIX. stoljeća (1800.). Kulturalna povezanost Crkve s Francuskom donijela je težak život za alžirske katolike. Vatikan je 26. siječnja ove godine službeno objavio da je papa Franjo priznao mučeništvo 19 Bogu posvećenih osoba ubijenih u Alžiru u razdoblju od 1994. do 1996. Među Alžirskim mučenicima su mons. Pierre Claverie, tadašnji biskup Orana, sedam trapista iz samostana u Tibhirinu te redovnice i redovnici koji su djelovali u Alžiru. Uskoro se može očekivati njihovo proglašenje blaženima.
Alžir je zemlja s 99 % muslimanskog pučanstva, a islam je službena religija. Unatoč tomu, Alžir ima treći najveći broj obraćenih na kršćanstvo u Africi nakon Nigerije i Etiopije. Treba istaknuti da i Nigerija i Etiopija imaju mnogo veće kršćanske zajednice nego Alžir. Procjene broja katolika u Alžiru variraju od nekoliko stotina do nekoliko tisuća. Mnogi obraćenici u tajnosti mijenjaju svoju vjeru, bojeći se optužbi za otpadništvo od islama. Ne zaboravimo da je kazna za to, ili u zakonu ili u praksi, u muslimanskom svijetu gotovo uvijek smrtna.
„Sve poslove koje muslimani ne rade u bolnicama, katolici rade“, izjavio je za agenciju Zenit profesor Camille Eid, stručnjak za katolicizam na Bliskom istoku. „Na sveučilištima i u svim područjima društvenog života – sa ženama, s mladima, u izdavaštvu, kroz prevođenje, književnost – sve to čini Crkva i to ima ogroman utjecaj na alžirsko društvo.“
Doista, u Alžiru, međuvjerski dijalog je, na kraju, pitanje pukog preživljavanja za katolike. Zato u apsidi katedrale Gospe od Afrike u Alžiru stoji natpis „Notre Dame d’Afrique priez pour nous et pour les Musulmans“ („Gospo od Afrike, moli za nas i za muslimane“).
Alžirski je primjer osobito upečatljiv. Sveti Augustin rođen je u Thagasteu, danas je to prostor na kojemu se prostire moderan grad Souk Ahras. Kad je služio kao biskup u Hippou, bio je to većinski kršćanski kraj… No islamsko osvajanje i razaranje svega kršćanskog gotovo je iskorijenilo kršćanstvo iz sjeverne Afrike gdje je u prvim stoljećima cvjetalo. Stanovništvo tamošnje Crkve proživjelo je nekoliko velikih vjerskih i kulturoloških promjena tijekom dvije tisuće godina svoje povijesti na tom prostoru, a svaka nova obnova, svaka nova katolička zajednica, započinjala je kao gorušičino sjeme. Gotovo nevidljivo.
Činjenica je da zemlje koje su danas većinom katoličke (poput Meksika i Filipina) imaju brže stope rasta. Ali tko zna što će se zbiti kroz iduće tisućljeće? Mongoli možda budu misionari u Francuskoj, Šveđani bi mogli katehizirati Brazilce… Uostalom, Krist je izabrao Rim kao sjedište svoje Crkve. Zar može biti nešto čudnije od toga?
U svakom slučaju: Sjeme klija tamo gdje mu se najmanje nadamo. Već danas.
Izvor: http://nedjelja.ba/
