S A M O Ć A!

113

Samoća je dio baš mene
Što me tješo noću u mraku,
Gledam mnoge ljude kako žive
U nesretnom svome braku.

Samoća zna i da zaboli
Jer srce je stvoreno da voli,
A Duša da se sa drugom dijeli
To i pjesnik u pjesmi veli.

Kraj prozora sjedim često
Tu mi nekako milo je mjesto,
Pa gledam kako prolaze dani
I mnogi ljudi, znani i neznani.

Dok mi utjehu gitara pravi
Crna kava i moja ta rima,
Znam da je živit baš lijep
I da u njemu radosti ima.

I dok me moja samoća grli
A gitara tješi u tom mraku,
Bolje je veli živjeti tako
Nego u teško pogrešnom braku!

10.11.2017. Brat Bojan.

PODIJELI