Da li imam ja moralno pravo
reć’ istinu obično i zdravo?
Svakom onom tko imade djete
osjećaji frcaju i lete,
u spoznaji da je biće svako
neč’je djete usnulo i slatko.
Peku boli otvorenih rana
nad sudbinom Zrinski – Frankopana.
Petsto ljeta turskoga terora
i stotinu srpskog agresora.
Povrh svega naši izdajnici;
Judinoga gena izdanici.
Držaše se trona Mađarona,
i uloge venetskih poltrona.
Poklonika Tita i partije,
Jugo – UDBE, velike Srbije.
Poklonika ruskog boljševizma
i crvene zvijezde; komunizma.
Ja plačljivi pjesnik Herceg – zemlje,
stalno imam duboke dileme.
Da li su to suze Jeremije?
Srce mi se pomiriť ne smije.
Rajo moja što si tako luda?
Što ti srce okolo vrluda?
Ti glasuješ za dušmane svoje,
a oni se Boga ni ne boje,
a od ljudi nije ih sramota,
zato čamiš iza starog plota.
I razdrljen kažem ti si sa trona;
”Ti boluješ od švedskog sindroma!”
Tu na žalu našeg sinjeg mora,
čujem jauk trpećega mnoštva.
Sa vrhova naših gordih gora,
bodu strijele hladnoga bezboštva.
Ništa nemam, ja sam malo djete,
samo osmjeh nad bezočnom prijetnjom,
ispružene ruke koje lete,
dušu stepskog vuka sa strepnjom.
Već odavno, kaže svjetska svita,
na Balkanu to bure baruta.
Pravoslavlje, Islam, Katolcizam,
povrh svega Marxov komunizam.
Tri su svijeta i tanka je žica
u susretu ta tri britka špica.
“Historia est magistra vitae”,
to je djelo politik-elite.
Sto aspekta i tisuću boja
ima bagra đavolskoga soja.
Pozitivni samo pojedinci,
oni jesu Duha Svetog sinci
i sa njima trpeća većina
koju krasi duha veličina.
Tu većinu svaki narod ima,
neka im je vječna slava svima.
Prepozn’o sam ja njihove muke
i zato im pružam svoje ruke.
Pružam ruke Srbinu, Hrvatu
i Bošnjaku mom rođenom bratu,
narodima od povijesti cijele,
koji moju dušu sad vesele.
Ekumenska duša puna sjaja
mnoga srca tješi i osvaja.
Ta ljudi smo – sinci istog Boga
i za razdor nemamo razloga!
Na istoku rujna zora rudi,
ustali se Slavonije ljudi.
Zrakom lebde te đavolske sjene,
izdajničke, pohlepne hijene.
Ubojite haubice lete,
iz osvete traže svoje mete.
Tenk za tenkom po cestama drnda,
ruše kuće, puca zemlja tvrda.
Plamti nebo grada Vukovara,
sila mržnje živa tjela para.
I umrijeti grad Vukovar mora
pod silinom srpskog agresora.
Slavonijo zemljo plemenita,
puna snage, more zlatnog žita.
Gori srce naše Šokadije,
dok ga ljubav Domovine grije.
Put je dugi, dok kopito ječi,
a na konju sad praporac zveči.
Daljina nam snagom duše para,
zdvojnost, napor, tijela nam umara.
Postadosmo jadne izbjeglice,
praznih ruku i slomljenih srca.
Crni or ‘o pod oblakom kliče,
dah osvete na sve strane frca.
Na megdanu modernog života
ja postade k’o pas iza plota.
Gmižem, cvilim i pomoći tražim
sve od ljudi sa prijezirom snažnim.
Ali ipak ima dobrih ljudi,
i osjećam – snaga mi se budi,
u uzdahu milostivom Bogu
i osjećam — živjeti još mogu.
Vratit ću se jednog bjelog dana
na poljane Slavonije moje,
a u duhu vidim sraz megdana.
Zar dušmani da mi sudbu kroje?
I profesor Tomac sve to znade,
za svoj potez razloga imade.
Slavonija u srcu mu snuje
dok mu misli u sjećanju zuje.
Radikalan potez mora biti
iľ od svih se ljudi mora skriti!
U svjetlosti damašćanskih vrata
prepozn’o je svog brata Hrvata
i svih drugih širokoga svijeta,
i u tome nitko ga ne smeta.
Od Garčina rodnoga mu mjesta
sve do tada sudba ga je tresla.
U kontekstu tih mnogih traženja
i uspona i mnogih gaženja,
postao je tvrda granit — stjena
i osoba poznatog imena.
Tihi treptaj tog vječnoga Duha
pretvori se u buktinju žarku,
jer srce je imalo sluha
voljom nadić’ tu pogubnu varku.
Nasta proces, nasta burna mjena,
a u duši ta Božija Zjena,
melje srce, misli od kamena,
ne ostade od njih niti sjena.
Prasak puče, dok zloduh pobježe,
a iz pakla kompanjoni reže,
puni zlobe, mržnje i zavisti,
paklenoga gnjeva i pakosti.
Imam zemlju, sunce, zrak i vodu.
Imam sebe i svoju slobodu.
Bjež’ od mene ti đavolska silo,
sve što radiš prokleto ti bilo!
Slobodna je naša Šokadija.
Proljeće je, opet gnijezdo svija.
Sunce grije, kiša lice mije,
čujte pjesmu Slavne Cibalije:
“Gori lampa na srid Vinkovaca,
dođi diko biť će poljubaca.
Ej lane moje,
lane moje ljubim usne tvoje!”
Ožujak, 2015. god.
(Krešimir Čepo, rod. 1950. Tihaljina, Hercegovina)
Zagreb, 10.12.2015.
