Da li imam viteškoga duha,
koji hrabro za istinom stremi?
Borim se uporno za koricu kruha,
za vodom izvora koju netko spremi.
Prođe djetinjstvo i mladost pusta
ispunjeni stalnim titrajem jada
i tugom bolnom gladnih usta,
kojima osta samo britka nada.
Ta bahata oligarska snaga
bijesno crnog konja tjera, jaši.
Natopljena zloćom samog vraga,
bičevima zla sirotinju plaši.
Nije sretan koji puno ima,
nego onaj koji malo treba.
Naše duše istina prožima,
dok bol bīti vapi sve do neba.
Da li je Hrvatska tako lijepa;
pritisnuta bolju teške muke?
Da li nam je sudba tako slijepa;
imamo li uzdignute ruke?
Našem duhu zastava viori
kao simbol stalnoga herojstva
i gromkim glasom svemiru zbori
sve do neba Presvetoga Trojstva!
Gradovima prođoh susrećući oči,
koje samo prijezir i mržnju nude.
Pad slobodne volje ih rôbi i koči
i zato su spremni da sve i svakog sude.
Tako bi htjeli biti čisti
i biti s Bogom u beskraju sjaja,
a odgovor je uvijek isti;
realnost steže bez konca i kraja.
Isus i Marija bijahu čisti,
a od nas nitko nikada ne bi.
Ali mi smo, mi smo optimisti
i vraćamo se uvijek samo sebi.
Tu u nama prolama se jauk,
koji zemljom i svemirom seže
i vidimo same sotone bauk
i njegove sjene što u paklu reže.
Odjednom nama snaga milosrđa.
Naše duše obavi, prože, ispuni.
I nestade grijeha i pakla hrđa,
koji se sramno zauvijek pokunji.
Dobismo snagu i hrabrost srca
i volju da dalje ka Bogu hrlimo.
Iako nam duša od patnje grca
u zanosu sve stvoreno grlimo.
„Hvala Isusu pobjedniku smrti!“
Viče svaki atom duše i tijela.
Spremni smo opaku nepravdu strti;
počevši od sebe i svojih dijela.
Sve je burno; pravda mačem maše,
dok povijesne laži nīkom padnu.
Ispruženih ruku prosjaci ustaše;
spremni uništiti svu tu laž jadnu.
Sve je mirno na obali mora;
planine, jezera slobodno dišu,
jer zna se sada dan, veče, zora;
bebe mirno svoje majke sišu.
KrešoČepo
(rođ. 1950., Tihaljina, Hercegovina)
