Jednom, ne tako davno živjela je djevojčica koja se zvala Jelena. Kao i svaka djevojčica ili dječak ili velik čovjek i ona je imala svog anđela čuvara. Njezin je anđeo bio prozračan i bijel, s nježnim pernatim krilima, sjajnom aureolom i naravno osmjehom. Svi anđeli uvijek nose osmijehe, tek ponekad ne, onda kad njihovi štićenici nešto ružno govore i rade ili kad su i oni tužni.
Ali Jelenin anđeo danas je bio posebno sretan. Dok su Jelena i mama ujutro razgovarale čuo je da će Jelena danas ići na misu, u crkvu. To je anđela jako razveselilo, jer je znao da će i on onda ići u crkvu, jer on je uvijek išao svuda gdje je išla i Jelena. Jako se obradovao tome, jer je on jako volio ići u crkvu, tamo je bio i Isus, a on je jako volio Isusa, on je bio njegov kralj.
I tako kad se približila večer, anđeo je pošao za Jelenom u crkvu. Odmah po dolasku duboko se poklonio pred oltarom, a onda se brzo vratio iza Jelene, osmijeh mu je danas bio osobito blistav. Ali onda je Jelena, nakon što je opazila mamu, koja je sjedila na drugoj strani među mladim ljudima koji su pjevali, požurila preko crkve da je pozdravi. A anđeo za njom. Onda se vratila kod sestrične, a onda opet kod mame da je poljubi, pa opet natrag, pa opet, pa opet. Anđeo je jurio crkvom za Jelenom usput izbjegavajući mikrofon na ambonu, pazeći da ne sruši cvijeće ispod oltara, da mu se ne zapali haljina na svijeće na oltaru, petljao se kroz žice gitara koje su svirale i izbjegavajući gudalo violine koje je stalno vrludalo gore, dolje. Onda se Jelena napokon smjestila pored mame, i anđeo se mogao malo odmoriti i pozdraviti svoje prijatelje koji su također mirno i osmjesima stajali iza svojih štićenika.
Mladići i djevojke svirali su i pjevali, pa im se i Jelena pridružila načinivši od mamine narukvice frulu i igrajući se da i ona svira. Svi su se oko nje smješkali i mislili da se ona samo tako igra, jedino je njezin anđeo pažljivo slušao, jer je on jedini mogao čuti glazbu koju je Jelena zamišljala u svojoj glavi.
„Jelena tako lijepo svira“ mislio je anđeo i uživao u njenoj glazbi.
Onda je započeo nagovor, a kako je Jelena još bila mala, imala je tek četiri i pol godine nije baš sve razumjela što su svećenik i ljudi oko nje govorili i molili pa joj je ponekad bilo i malo dosadno. Mama joj je zato dala jedan papir i olovku da crta, te joj tako brže prođe vrijeme.
-A što da crtam?- pitala je tiho mamu.
-Pa, ne znam, možda anđele, kad si već u crkvi, njih znaš lijepo crtati- odgovorila je mama. I tako je Jelena počela crtati, prvo lice, pa oči, osmijeh i kosu, onda tijela i krila i neobične cipele. A anđeo joj je virkao iznad ramena ne bi li prepoznao kojeg od anđela Jelena crta, Andreinog ili Nikolinog, možda Dorinog ili Anitinog ili ipak, možda crta baš njega? Naginjao se tako, no nije baš mogao dobro vidjeti, pa je legao na grafoskop, podbočio lice rukama i promatrao. Zamalo je, naginjući se tako srušio foliju i tekst pjesme koja se pjevala, pa je Andrea brže bolje hvatala klizeću foliju, a i ne znajući i anđela na njoj. Jelena je nacrtala i Boga, mada je nekoliko puta morala pitati mamu jer nije baš bila sasvim sigurna kako Bog izgleda.
-Nacrtaj ga kako ti misliš da izgleda- rekla je mama, i tako je Jelena i učinila.
Anđelu se crtež jako svidio, odlučio je da ga mora pokazati dragom Bogu. I dok je pjesma trajala, a Jelena svirala svoju frulu, u trenu, a da to nitko nije ni primjetio, odjurio je na nebesa pred kraljevsko Božje prijestolje i poklonivši se pružio Bogu crtež. I Bogu se crtež jako sviđao, a osobito mu se sviđala majica na točkice koju mu je Jelena nacrtala. Zato se i on osmjehnuo i sa svog prijestolja blagoslovio Jelenu. Ona se u tom trenu osjetila jako sretna, a uopće nije znala zašto. Tako je sa svim ljudima koje Bog blagoslivlja, osjećaju u sebi ljubav i sreću i mir. I prije nego je itko išta primjetio anđeo je vratio crtež i stao na svoje mjesto iza Jelene.
Jelena je baš htjela otići do kapelana i dati mu crtež, tako je odlučila. Mama joj je rekla da mora sačekati da završi misa i onda je crtež pružila kapelanu. I njemu se crtež jako svidio, i njemu se na licu narisao isti onakav osmijeh kakav je na svom licu nosio anđeo.
Onda su se vratile kući, i nakon još malo provedenog vremena u igri otišle spavati. Jelena je zaželjela priču za laku noć i mama joj je ispričala ovu. Na kraju priče izmolile su zajedno molitvu anđelu čuvaru. Dok je Jelena tonula u san, anđeo joj se sklupčao iza ramena, na svoje staro mjesto, a osmijeh koji mu je bio na licu sjao se sa jastuka kao mala krijesnica u noći.
A sad laku noć svima, i vama, i vašim nasmiješenim anđelima…
Daniela Bobinski
