U trećem sam braku…..

1615

Datum: 20.02.2016.grjesnica

 

Pitanje:

Imam veliki problem. Naime, u trećem sam braku i napravila sam smrtni grijeh time. Imam dvoje djece iz drugog braka i iz trećeg jedno. Otkada sam u trećem braku, stalno trpim bogohuljenja i bogopsovke i okružena sam zlim ljudima. Sva sam se predala u ruke Isusu i stalno molim, blagoslivljam te ljude i kupila sam Bibliju i čitam je. Molim Boga milost da me oslobodi zla oko mene jer odlučila sam, iako sam u braku, živjeti u čistoći i molitvi. Jako vjerujem u Boga i njegovu milost i ljubav. Ja se užasno kajem zbog svojih grijeha ali isto tako vjerujem u veliku ljubav Božju i znam da neće gledati na grijehe moje nego moju vjeru u njega. Amen! Aleluja! Blagoslovio vas dragi Bog ljubavlju svojom!

 

Odgovor:

Poštovana i draga sestro u Kristu,

moram reći da Vaš slučaj nije nimalo lagan i da iziskuje kanonsku stručnost (vrsno poznavanje Zakonika kanonskog prava). Vaša problematika traži također i vrlo dobru upućenost u sv. Pismo, te poznavanje učenja Crkve. Katolička crkva slijedi i ravna se po izvornom nauku Isusa Krista. Kanonsko pravo je znanstvena teološka grana bez koje teologija ne bih mogla egzistirati na organski i praktičan način, jer je Crkva organizam koji se stalno razvija i uvijek poprima prilagodljive oblike vremena. Na što jednostavniji način ću Vam pokušati prikazati Vaš slučaj u očima Crkve i njenih zakona. Iz Vašeg izlaganja ne može se razaznati da li ste sa prvim suprugom sklopili sakramentalni brak ( crkveni) ili ne. Vidi se da sa njim niste imali djece dok sa drugim i trećim ste imali djecu. Naime, ovdje ću morati krenuti hipotetski i zaključivati u hodu.

 

Vaš prvi brak

Ako sa prvim suprugom niste imali djece, da li to znači da Vaš brak nije bio valjan? Ako nije, onda ni jedan bračni par ne živi u valjanom braku dok se ne rodi prvo dijete, a ta tvrdnja nije točna. Svi mi znamo da je brak valjan kad se razmijene bračni zavjeti i kad se brak konzumira spolnim odnosom. Osim kad jedan od supružnika već od ranije ima djecu, svaki novi bračni par započinje brak bez djece. Poslije nekog vremena, u većini slučajeva, dođe dijete. No, dok se dijete ne začne i ne rodi, muž i žena ne mogu biti sigurni da će imati dijete, ma kako ga oni željeli. Možda i ne znaju da zbog nekog medicinskog razloga ne mogu imati djecu. Ako mladoženja i mlada nemaju djece zato što već od samog početka nisu željeli imati djecu, njihov brak nije valjan, ne zbog toga što nemaju djece, nego zato što nisu udovoljili zahtjevima sakramentalnog braka. Brak ima dva aspekta; on sjedinjuje supružnike i omogućuje im da začnu dijete. Čovjek i žena združuju se u svetoj ženidbi. Oni sami sklapaju brak,a ne vjenčava ih svećenik. On je tu samo svjedok Crkve. Pristanak nužno obuhvaća otvorenost prema svim aspektima što ih donosi brak ,kako prema onima koja se odnose na sjedinjenje supružnika -bit će njih dvoje jedno tijelo-Post 2, 24, tako i prema onima koja se odnose na rađanje djece -plodite se i množite-Post 1, 28. Ako ta otvorenost ne postoji, pristanak na brak je kanonski nepotpun i brak nije sakramentalan. Iako neki ljudi tako žive zajedno, oni nisu nikada bili sakramentalni supružnici. Stoga mi je maglovit prvi dio Vašeg pitanja gdje se vidi da sa prvim suprugom nemate djece,pitanje zbog čega,jer ste u druga dva braka bila otvorena djeci.

Papa Pavao VI navodi u svojoj enciklici Humanae vitae: ”svaki brak mora biti otvoren prema novom životu i to je sve što Bog od nas zahtijeva”. Otvorenost prema novom životu znači da je kontracepcija moralno-etičko zlo i da ona nikad nije ispravna. Ipak, ako postoje ozbiljni razlozi ( loše zdravstveno stanje majke), roditelji mogu ograničiti broj djece uzdržavajući se od spolnih odnosa, planirajući broj djece u skladu s prirodnim ciklusom žene, ali to ne umanjuje otvorenost prema novom životu, kao što je to slučaj kod kontracepcija. Svi smo svjesni težine trenutka u kojem živimo i u kojem se Crkva nalazi. Svi smo svjesni koliko su jaki pritisci na Crkveno učiteljstvo da promjeni svoje učenje kako bi se ljudima olakšala savjest, kako bi ljudi mogli živjeti bez moralnog tereta kojeg im je propisala Crkva.

Prema različitim statistikama više od polovice katolika smatra da bi Crkva trebala popustiti u svojem učenju uglavnom po pitanju predbračnih odnosa, razvoda brakova, uporabe kontracepcije. Uistinu, činjenica je da današnje društvo znatno otežava čovjeku življenje autentičnog vjerničkog-katoličkog života, kao što je i činjenica da mladim ljudima takvo stanje predstavlja skoro nepremostivu barijeru u njihovoj slobodi života.

Razlozi Vaše rastave od prvog supruga samo Vi znate,i ovdje u to nećemo ulaziti. Ali tu leži uzrok Vašeg posrnuća i bit Vašeg vjerničkog problema,a to je kakav je Vaš pravno-kanonski status u Crkvi. Vaš status i problem leži u Vašem prvom braku ako govorimo o sakramentalnom-valjanom braku. Pokušati ću rasvijetliti ovu situaciju. Vaša se situacija prvog braka reflektira na drugi i treći brak,i na Vaše psiho-duhovno stanje. Da bi čovjek bio sretan i osjećao se ispunjeno i zaštićeno te da bi uspio ostvariti svoje snove i mir u duši, mora biti spreman na život u skladu s Božjim zapovijedima koje su tu da mu život olakšaju, a ne da ga opterete. Božje Zapovjedi su tu kao živi znaci za naš život,one su upute za našu sreću. One su čuvari našeg životnog zadovoljstva, i nije čudno kad se koju prekrši ( a posebno je opasno po duhovno-psihički čovjekov aparat kršenje 1,2,3,5,6 zapovjedi, koje automatizmom razaraju našu psihu i biće ) upada u anksioznost,ovisnost bilo koje vrste,očaj pa čak i u slučajeve pokušaja samoubojstva. Jer prekršiti Božje zapovjedi ne znači da smo Boga izigrali itd,on može i bez nas,nego prvenstveno da smo sebe ranili,zapovjedi su ovdje prvenstveno za nas za našu sreću. Kao što Sveto pismo govori na mnogim mjestima:”ako želiš biti sretan vrši Božje zapovjedi”, i u tome je sva mudrost ovoga svijeta,to je Božja pedagogija i medicina za naš život. Stoga ću Vam pokušati prikazati Vaša prava ali i obveze koje imate kao vjernica u krilu Crkve,ovdje je jedan mali presjek kanonskih pojmova koje će Vam biti od koristi.

Vjernici-su oni koji su, krštenjem pritjelovljeni Kristu, sazdani u Božji narod i zbog toga su, postavši na svoj način dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, pozvani da, svatko prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi da ga ispuni u svijetu (kan. 204, § 1). Ta Crkva, na ovom svijetu sazdana i uređena kao društvo, opstoji u Katoličkoj Crkvi kojom upravljaju Petrov nasljednik i biskupi s njim u zajedništvu (kan. 204, § 2).

 

Potpuno crkveno zajedništvo (uvijek moraju biti zajedno): veze ispovijedanja vjere ,sudjelovanje u sakramentima, poslušnost pastirima.

Institucionalna podjela vjernika na dva reda: Po božanskom ustanovljenju među vjernicima u Crkvi ima posvećenih službenika, koji se u pravu nazivaju i klerici; ostali pak nazivaju se i laici-ispovijedanje vjere u svjetovnom zvanju (kan. 207, § 1).

Iz oba ta dijela ima vjernika koji se javnim prihvaćanjem evanđeoskih savjeta zavjetima ili drugim svetim vezama, koje Crkva priznaje i potvrđuje, na svoj osobit način posvećuju Bogu i koji koriste spasenjskom poslanju Crkve; iako njihov stalež ne pripada hijerarhijskom uređenju Crkve, pripada ipak njezinu životu i svetosti. To su redovnici (kan. 207, § 2).

Koja je razlika između vjerničkih i ljudskih prava?

Razlika u odnosu na podrijetlo tih prava:

 

Osnovna prava građana jesu (ustav): izvorna, opća i neodreciva; pripadaju ljudskoj osobi na temelju njezina dostojanstva i naravi; postoje prije države i u svojoj biti i u svojim bitnim sadržajima ne ovise ni o kojem pozitivnom zakonu.

Osobna prava vjernika:ne postoje prije u osobi; nastaju tek krštenjem

Razlika je u shvaćanju prava i obveza i njihovih uzajamnih odnosa:

 

U državnim ustavima građanima se nastoje osigurati širok prostor samostalnosti nastojeći ih što manje opteretiti davanjima i odricanjima. Najprije se govori o pravima, a zatim o obvezama (dužnostima).

U kanonskome poretku obveze dolaze prije prava. Kršćanin snagom vrhovnoga zakona ljubavi pozvan da radije daje nego da prima, žrtvuje individualno ili pojedinačno dobro radi zajedničkoga dobra u skladu s višim zahtjevima bratske solidarnosti.

Ovdje ću Vam približiti obveze i prava svih vjernika i vjernika laika ( po Kanonskom zakoniku ) da Vam probam prikazati i Vašu ulogu u Crkvi.

 

Obveze i prava svih vjernika

1. Položaj jednakosti u dostojanstvu, djelovanju i sudjelovanju (kan. 208)

svi sudjeluju u izgradnji Kristova tijela

načelo korjenite jednakosti i dostojanstvo u Kristu po krštenju

uklonjen „umjetni dualizam“ klerik-laik (funkcionalna raznolikost)

2. Obveza čuvanja zajedništva s Crkvom (kan. 209, § 1)

važna su ova tri zajedništva:s Bogom,s drugima,sa zakonitim pastirima,zajedništvo Crkve u sakramentalnom zajedništvu, poslušnost pastirima-prihvaćanje hijerarhijskog uređenja Crkve

3. Obveza obdržavanja dužnosti koje vjernici imaju prema općoj i partikularnoj Crkvi-(kan. 209, § 2)

dužnosti su različite:prihvaćanje nauka,podupiranje,promicanje suradnje s Crkvom,materijalna pomoć prema vlastitim mogućnostima

4. Obveza vlastitog posvećivanja (kan. 210)

osobno i zajedničko posvećivanje,opći poziv na svetost, kod redovnika: specifičan poziv na svetost

5. Obveza promicanja rasta Crkve (kan. 210)

6. Obveza promicanja posvećivanja drugih (kan. 210)

sredstva posvećenja: bogoslužje, štovanje svetih, sakramenti, molitva, pokornička djela

7. Obveza i pravo univerzalnog širenja božanske poruke spasenja (kan. 211)

Crkva je po svojoj naravi misijska – Kristov nalog: OBVEZA I PRAVO CRKVE

8. Obveza čuvanja onog što pastiri proglase kao učitelji vjere (kan. 212, § 1)

9. Obveza poslušnosti prema onome što pastiri odrede kao upravitelji Crkve-kan 212, § 1

10. Sloboda izlaganja pastirima vlastitih potreba (kan. 212, § 2)

11. Pravo i obveza očitovanja pastirima svoje mišljenje (kan. 212, § 3)

vjernici ne trebaju imati pasivan strah prema pastirima

izražavanje vlastitih potreba (posebno duhovnih) i mišljenja pastirima

konkretizirati pastoralno djelovanje kroz vjernička društva

dužnost vjernika prema pastirima: vjersko poštovanje i aktivna suradnja

12. Pravo i obveza očitovanja bilo kojem vjerniku svoje mišljenje (kan. 212, § 3)

OPREZ: u iznošenju misli vezana uz vjeru i moral ne smije se iznositi vlastito mišljenje kao stav Crkve

moramo biti umjereni u iznošenju mišljenja drugima da ne izazovemo sablazan

13. Pravo primiti od pastira duhovna dobra Crkve (kan. 213)

14. Pravo obdržavati vlastiti obreda (kan. 214)

15. Pravo slijediti svoj oblik duhovnog života (kan. 214)

vjernici mogu slijediti svoj oblik duhovnog života samo ako je u skladu s crkvenom naukom

16. Sloboda osnivati i voditi društva (kan. 215)

17. Sloboda da se članovi ujedinjuju (kan. 215)

18. Pravo promicanja i podupiranja apostolata (kan. 216)

apostolat nije monopol samo jednog staleža,to je izvorno pravo svakog vjernika koje proizlazi iz sakramenta krštenja i potvrde i ne treba nikakvo posebno odobrenje

19. Pravo na kršćanski odgoj (kan. 217)

20. Sloboda istraživanja u sektorima svetih znanosti (kan. 218)

21. Sloboda iznošenja rezultata istraživanja u istim sektorima svetih znanosti (kan. 218)

22. Pravo izbora, bez ikakve prisile, životnog staleža (kan. 219)

izvire iz naravnog prava,izbor ne može biti nametnut,sloboda izbora je sveta i mora biti poštivana i zaštićena,

a odnosi se na izbor:kleričkog staleža,staleža posvećenog života,ženidbenog staleža, nitko ne može utjecati na izbor čak ni roditelji malodobne djece

23. Pravo osobe na dobar glas (kan. 220)

24. Pravo štićenja osobnog intimiteta (kan. 220)

izvorno pravo osobe

DOBAR GLAS-javni ugled što ga osoba ima; dobro od velike moralne vrijednosti koje može postojati iako ne odgovara stvarnom ponašanju neke osobe

OBVEZA: čuvati dobar glas svoj i druge osobe

POVREDA: kleveta, ogovaranjem, povredom časti i dostojanstva

u osobni i obiteljski intimitet nitko se ne smije miješati – to je najveća moguća razina štićenja

25. Sposobnost ili mjerodavnost zahtijevati i braniti osobna prava na mjerodavnom

crkvenom sudu (kan. 221, § 1)

26. Pravo na suđenje prema odredbama kanonskih zakona (kan. 221, § 2)

27. Pravo da se ne bude kažnjen, osim prema odredbama o kanonskim kaznama

(kan. 221, § 3)

28. Obveza pomagati u potrebama Crkve (kan. 222, § 1)

29. Obveza promicanja socijalne pravednosti (kan. 222, § 2)

30. Obveza pomaganja siromašnima (kan. 222, § 2)

31. Obveza da se u nastojanju ostvarenja osobnih prava bude realan, pravedan i koristan -kan. 223

32. Obveza prihvaćanja uređivačke uloge u vršenju prava i obveza što je hijerarhija ima-kan. 223, § 2

 

Obveze i prava vjernika laika (Kan. 224 – 231)

Laici su svi vjernici, osim klerika koji su primili sveti red, koji su krštenjem pritjelovljeni Kristu, sazdani u Božji narod i na svoj su način postali dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe

 

1.Opća obveza i pravo evangelizacije (kan. 225, § 1);

po sakramentu krštenja i potvrde,pojedinačno ili u nekom vjerničkom društvu

2. Posebna dužnost prožimanja evanđeoskim duhom i usavršavanja poretka vremenitih stvari (kan. 225, § 2);

2002. doktrinalna nota „O nekim pitanjima“ – ponašanje i zauzimanje katolika u političkom životu (Kongregacija za odgoj vjere i ćudoređa)

3.Osobita dužnost da preko ženidbe i obitelji sudjeluju u izgradnji Božjeg naroda-k. 226, §1

izgradnja Božjeg naroda – ne misli se samo na brojčano stanje nego i na podizanje duhovne razine u Božjem narodu

4.Teška obveza i pravo da kao roditelji kršćanski odgajaju djecu (kan. 226, § 2);

5. Priznanje sloboda u stvarima građanskog reda (kan. 227);

priznati onu slobodu koja pripada svim građanima, sloboda = inicijativa i odgovornost,pravo na vjersku slobodu

tri uvjeta slobode:sve svoje djelovanje prožeti evanđeoskim duhom,biti pozorni na nauk koji izlaže crkveno učiteljstvo,obveza da laici u tzv. otvorenim pitanjima ne iznose svoje mišljenje kao nauk Crkve

6.Sposobnost za preuzimanje crkvenih službi i zadaća prema pravnim odredbama-kan. 228

laici koji su prikladni i sposobni neka ih pastiri uzmu u one službe i zadaće koje se mogu vršiti prema pravnim propisima,pravna prikladnost određena je traženim kvalitetama: potrebno znanje, razboritost i čestitost koji u osobi moraju postojati istovremeno

7. Prikladnost da kao stručnjaci i savjetnici pomažu crkvenim pastirima (kan. 228, § 2);

8. Obveza i pravo stjecanja kršćanskog nauka (kan. 229, § 1);

obveza laika na stjecanje prikladnog odgoja i obrazovanja

mogu upotrebljavati i sredstva društvenog priopćavanja u pastoralne svrhe uz izbjegavanje svega što bi štetilo katoličkoj vjeri i ćudoređu,stjecanje akademskih stupnjeva: bakalaureat, licencijat, doktorat

9. Pravo na dublji nauk u svetim disciplinama (kan. 229, § 2);

10. Prikladnost da po mandatu mjerodavne vlasti poučavaju u svetim znanostima (k. 229, §3);

NIHIL OPSTAT – traži se za klerike

VENIA DOCENDI – primaju od velikog kancelara svi drugi nastavnici

MANDAT – nalog mjerodavne crkvene vlasti moraju imati svi koji predaju na visokim učilištima bilo koji bogoslovni predmet

MISSIO CANONICA – primaju od velikog kancelara ili njegova delegata svi oni koji poučavaju u disciplinama koje se odnose na vjeru i ćudoređe, nakon što polože ispovijest vjere, jer oni ne poučavaju vlastitim autoritetom već snagom naloga primljenog od Crkve

prije primanja naloga nastavnici su dužni položiti Ispovijest vjere i dati Prisegu vjernosti

11. Sposobnost da laici muškarci budu uzeti u stalne službe čitača i akolita -kan. 230

muškarci: stalne službe čitača i akolite podjeljuju se liturgijskim obredom

žene: te službe primaju mandatom, ne liturgijskim obredom

privremene ili prigodne službe: psalmist, služitelj pričesti….

izvanredne ili zamjenske službe

12. Sposobnost obavljanja službi čitača, tumača, pjevača i drugih prema pravnoj odredbi -kan. 230

13. Uvjetovana sposobnost zamjene posvećenih službenika u nekim njihovim zadaćama-kan. 230, § 3

14. Obveza stjecanja prikladnog odgoja i znanja za vršenje odgovarajuće službe ili zadaće-kan. 231

15. Pravo na prikladnu nagradu, zdravstveno i socijalno osiguranje u slučaju vršenja posebne službe u Crkvi (kan. 231, § 2).

 

Bitna svojstva kršćanske ženidbe

 

Ženidba je zajednica života muške i ženske osobe, usmjerena po svojoj naravi k dobru ženidbenih drugova, te k rađanju i odgajanju potomstva. Tu je zajednicu među krštenim osobama Isus Krist uzdigao na dostojanstvo sakramenta, tako da među njima ne može biti valjanog ženidbenog ugovora koji samim tim ne bi bio sakrament-kan.1055, § 1-2.

Ženidbena zajednica nastaje ženidbenom privolom bračnih drugova, koju se treba očitovati na način određen zakonom. Za katoličke vjernike taj način određuje Crkva. Bitna su joj svojstva jednost, što znači da može postojati samo između jednog muškarca i jedne žene-monogamija, čime se isključuje svaki oblik višeženstva-poligamija, te nerazrješivost, koja isključuje mogućnost razvoda, i odgovara načelu da samo smrt razrješuje ženidbu. Nisu to svojstva samo kršćanskih ženidbi, nego svake ženidbe, jer ih traži naravno pravo kako zbog dobra samih bračnih drugova tako i djece, ali kršćanskim ženidbama sakrament daje posebnu svetost i dostojanstvo (kan. 1056 i 1057, § 1).

Kako sakrament ženidbe nastaje obostranim davanjem valjane ženidbene privole, prema Zakoniku kanonskog prava nesposobni su za sklapanje ženidbe, jer nisu sposobni za davanje valjane privole, oni koji su posve lišeni uporabe razuma, zatim koji nisu sposobni dovoljno se služiti razumom, te koji boluju od teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima, kao i oni koji zbog razloga psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze (kan. 1095).Iako mogu imati ženidbenu privolu, ženidba nije valjana ako je sklopljena pod prisilom ili zbog velikog straha nanesenog izvana, tako da je netko primoran izabrati ženidbu kako bi se oslobodio toga straha (kan. 1103).

Također se ženidba sklapa nevaljano ako se u nju ulazi zaveden, radi zadobivanja ženidbene privole, zlonamjernom prevarom o nekoj osobini druge stranke koja po svojoj naravi može teško narušavati zajednicu ženidbenog života (kan. 1098). Ženidbu čini nevaljanom i zabluda u osobi (kan. 1097, § 1), tj. kad druga osoba, s kojom se ženidba sklapa, nije ona prava, za koju se pogrešno misli da jest. Ženidba je nevaljana zbog toga što se ženidbena privola odnosi na osobu s kojom se ženidba uistinu želi sklopiti, a ne na onu stvarno nazočnu za koju se u zabludi misli da je ona prava. Može ženidbu činiti nevaljanom i zabluda o osobini osobe, ako se kod davanja ženidbene privole izravno i u prvom redu smjera na tu osobinu (kan. 1097, § 2), a ne na samu osobu. Bila bi, tako, nevaljana ženidba plemića koji ima čvrstu nakanu i želju sklopiti ženidbu s plemkinjom, i za određenu osobu drži da je plemićke krvi, a ona to nije.

 

Ženidbene zapreke-smetnje za valjano sklapanje ženidbe

I kad su dvije osobe sposobne za davanje ženidbene privole, pravo kako božansko tako i crkveno, postavlja određene zapreke za ženidbu, bilo uopće, bilo za ženidbu između određenih osoba. Tako se prema crkvenom ili kanonskom pravu ne može sklopiti valjana ženidba u sljedećim slučajevima:muška osoba nije još navršila 16, a ženska 14 godina života zapreka dobi (kan. 1083, § 1); postoji prethodna i trajna nemoć za spolni čin ili spolna impotencija neke od ženidbenih stranaka – zapreka spolne nemoći (kan. 1084, § 1);postoji ženidbena veza prijašnje ženidbe – zapreka ženidbene veze (kan. 1085, § 1);osobe koje namjeravaju sklopiti ženidbu različite su vjere, tj. jedna pripada Katoličkoj crkvi a druga nije krštena – zapreka različitosti vjere (kan. 1086, § 1);muška je osoba primila sveti red – zapreka svetog reda (kan. 1087);osoba koja namjerava sklopiti ženidbu je vezana javnim doživotnim zavjetom čistoće u redovničkoj ustanovi – zapreka redovničkog doživotnog zavjeta čistoće (kan. 1088); izvršeno je nasilno odvođenje ili otmica ženske osobe, ili se ona nasilno zadržava radi sklapanja ženidbe s njom – zapreka otmice i nasilnog zadržavanja (kan. 1089);izvršeno je ubojstvo vlastitog ženidbenog druga radi sklapanja nove ženidbe s bilo kojom drugom osobom, ili ženidbenog druga neke druge osobe radi sklapanja nove ženidbe s tom osobom, te ubojstvo ženidbenog druga fizičkim ili moralnim sudjelovanjem dviju osoba, makar i ne bilo s namjerom međusobnog sklapanja ženidbe – zapreka zločina brakoubojstva (kan. 1090, § 1-2);postoji krvno srodstvo među određenim osobama u ravnoj liniji ili lozi neovisno o stupnju ili koljenu, a u pobočnoj lozi do četvrtog stupnja uključivo – zapreka krvnog srodstva (kan. 1091, § 1-2);tazbina ili svojta u ravnoj lozi između dvije osobe u ma kojem stupnju – zapreka tazbine ili svojte (kan. 1092); iz nevaljano sklopljene ženidbe, iza kako je među dotičnim osobama uspostavljen zajednički život, ili iz općepoznatog ili javnog priležništva, nastaje zapreka za sklapanje ženidbe između muške osobe i ženinih krvnih srodnika u prvom stupnju ravne loze, i obratno – zapreka javne ćudorednosti (kan. 1093).

Ima više ženidbenih zapreka vezanih uz krvno srodstvo, pa je važno znati i kako se ono računa prema kanonskom pravu. Ustanova ženidbene ili bračne zajednice, koja ima svoj izvor u Bogu, za kršćane je trajni sakrament i ima značenje zvanja s posebnim načinom života supružnika .

Katolici svoju ženidbenu privolu trebaju izraziti riječima, a ako ne mogu govoriti, onda znakovima (kan. 1104, § 2). Sklapanje ženidbe se vrši valjano po kanonskom obliku, tj. pred ovlaštenim službenikom, a to su mjesni ordinarij i župnik, ili svećenik i đakon koje mjesni ordinarij ili župnik ovlasti, i pred još dva svjedoka (kan. 1108, § 1). A tamo gdje nema svećenika ni đakona, dijecezanski biskup, s dopuštenjem Svete Stolice, može ovlastiti prikladnog laika da sudjeluje u sklapanju ženidbi (kan. 1112, § 1-2).

Taj redoviti kanonski oblik ženidbe treba obdržavati kad su oboje zaručnika kršteni i pripadaju Katoličkoj crkvi, ali također i kad Katoličkoj crkvi pripada samo jedno od njih (kan. 1117).

 

Učinci ženidbe

Sklapanje ženidbe i uspostavljanje zajedničkog bračnog života proizvodi više različitih učinaka koji se tiču samih supružnika i njihovih međusobnih odnosa, zatim njihovih odnosa prema vlastitoj djeci.

1. Uspostavljanje trajne, neraskidive i isključive ženidbene veze

Prvi i neposredni bitni učinak ženidbene privole je uspostavljanje ženidbene veze među ženidbenim drugovima, koja je po svojoj naravi nerazrješiva (kan. 1134). A to znači da se ona ne može raskinuti ni voljom bračnih drugova ni odlukom bilo koje ljudske vlasti, i da može postojati samo između jednoga muškarca i jedne žene.

2. Jednakost bračnih drugova

Razumljivo da su muškarci i žene općenito jednaki u pogledu svih temeljnih ljudskih prava. A između muža i žene u braku postoji potpuna jednakost, kako s obzirom na dužnosti tako i s obzirom na prava u svemu što se odnosi na zajednicu ženidbenog života (kan. 1135).

3. Dužnosti i prava roditelja prema djeci

Djeca koja se rađaju u braku trebaju rasti i razvijati se pod okriljem oca i majke do stupnja kad će postati sposobna za samostalan život. Prvotna je, stoga, dužnost roditelja, a i njihovo pravo, da se brinu za cjelovit odgoj djece, kako tjelesni ili fizički tako i duhovni, odnosno katolički (kan. 1136).

4. Zakonitost djece i pozakonjenje nezakonite djece

Redovito se zakonitom nazivaju ona djeca koja su rođena u valjanoj bračnoj zajednici, a nezakonita ona koja su rođena izvan braka ili od nevjenčanih roditelja.

Prema crkvenom pravu, zakonita su ona djeca koja su začeta ili rođena iz valjane ženidbe (kan. 1137). Stoga, da bi se dijete smatralo zakonitim, dovoljno je da je ono začeto od roditelja dok su bili u crkvenom braku, ili da je rođeno za trajanja braka, makar bilo začeto prije nego što su oni brak sklopili.

S obzirom na sam kanonski položaj djece, općenito se, prema crkvenom pravu ne pravi razlika između zakonite i nezakonite djece.

Dijete koje je začeto i rođeno prije sklapanja braka njegovih roditelja je nezakonito, ali postoji mogućnost da se ono pozakoni. Pozakonjuje se samim pravom, ako djetetova majka i otac zatim sklope ženidbu, a može se pozakonjenje zatražiti i dobiti također otpisom Svete Stolice (kan. 1139).

5. Očinstvo djeteta

Ako je dijete rođeno u braku, smatra se da je otac djeteta onaj s kim je djetetova majka vjenčana (kan. 1138), i očinstvo nije potrebno dokazivati.U slučaju da bilo djetetova majka bilo njezin muž to osporavaju, mora se dokazati očitim dokazima da onaj s kim je djetetova majka vjenčana nije otac njezina djeteta.

Otac djeteta rođenog izvan braka je onaj za koga se to može dokazati bilo priznanjem majke i njezina partnera, bilo nekim drugim dokazom.

 

Rastava bračnih drugova uz trajanje ženidbene veze

Svrha ženidbe, tj. dobro bračnih drugova je rađanje i odgajanje djece, traži da supružnici žive skupa, u zajedničkoj kući ili stanu. Odatle proizlazi da ženidbeni drugovi imaju dužnost i pravo provoditi i čuvati zajednički život (kan. 1151).

Zbog današnjeg načina života, privremena i djelomična odvajanja, radi službe i zaposlenja, dosta su česta. Ovdje nije riječ o takvim razdvajanjima supružnika, nego o potpunom prekidu bračnog života zbog određenih razloga koji uzrokuju međusobnu nepodnošljivost i nemogućnost daljnjeg ostanka u bračnoj zajednici pod istim krovom.

Takva razdvajanja, međutim, ne povlače za sobom kidanje ženidbene veze i ne omogućuju sklapanje nove ženidbe, nego nevinom bračnom drugu daju pravo na odvojen život.

1.Rastava zbog preljuba ili brakolomstva

Kako je uzajamno potpuno sebedarivanje drugome i prihvaćanje drugoga u skladnom životu moguće samo uz čuvanje bračne vjernosti, to crkveno pravo, kao zakonit razlog za rastavu bračnih drugova, navodi preljub ili brakolomstvo. Iako je poželjno da bračni drug oprosti preljubničkoj strani njezin postupak, ima pravo prekinuti s njom ženidbeni život, osim ako je pristao na preljub, ili mu dao povoda, ili je i sam također počinio preljub (kan. 1152, § 1). Preporučuje se, međutim, da nedužni bračni drug oprosti preljubničkom bračnom drugu, jer kršćanska ljubav i dobro djece traže da se zajednički život ne prekida, nego da se oprosti preljub ili brakolomstvo ako se više neće nikada ponavljati.

Ako nedužna stranka, kad dozna za nevjernost sudruga, ne oprosti preljub, može od mjerodavne crkvene vlasti, a to su mjesni ordinarij ili dijecezanski sud, zatražiti odobrenje ili presudu za rastavu. Može rastavu izvršiti svojevoljno, a onda u roku od 6 mjeseci treba kod mjerodavne vlasti pokrenuti parnicu za ozakonjenje rastave. Mjerodavna vlast će razmotriti može li se nedužni bračni drug navesti da oprosti prijestup preljuba (kan. 1152, § 3). Ako u tome ne uspije, može se donijet odluka o rastavi.

 

 

2. Rastava zbog drugih razloga

Za rastavu ženidbenih drugova mogu postojati i drugi razlozi. Stupajući u bračnu zajednicu, supružnici moraju biti spremni na dijeljenje sudbine u dobru i u zlu. Ali ih se ne može obvezivati i prisiljavati da trajno podnose bol, patnje, različita zlostavljanja, ako ih u ženidbenoj zajednici jedan bračni drug nepravedno nanosi drugom. Stoga, ako jedan od ženidbenih drugova dovodi u duševnu i tjelesnu pogibelj drugog ženidbenog druga ili djecu, pruža drugom ženidbenom drugu zakonit razlog da se rastavi, o čemu odluku treba donijeti mjesni ordinarij (kan. 1153, § 1).

Ako dođe do rastave ženidbenih drugova, onaj tko o tome mjerodavno odlučuje treba se pobrinuti za potrebno uzdržavanje i odgoj djece (kan. 1154), a ako bi prestao postojati razlog rastave, treba ponovno uspostaviti zajednički ženidbeni život, osim ako crkvena vlast odredi drukčije (kan. 1153, § 2).

Jednom valjano sklopljena ženidba zauvijek je valjana. Valjanom se ženidbom u kanonskom pravu smatra ženidba koju Crkva priznaje kao valjanu, a to je ženidba koju su sklopile osobe kanonski sposobne za ženidbu, koje su imale valjanu ženidbenu privolu i ženidbu su sklopile u zakonitom kanonskom obliku.

U kanonskom uređenju Katoličke crkve nema “poništenja” ni “rastave” ženidbe. Važeći Zakonik kanonskoga prava govori o Parnicama za proglašenje ništavosti ženidbe-kann. 1671-1691 i Parnicama rastave ženidbenih drugova (kann. 1692-1696). Kod rastave ženidbenih drugova riječ je o običnoj rastavi koja sa ne donosi razrješenje ženidbene veze, nego samo privremenu obustavu ili konačni prekid zajedničkoga ženidbenoga života. Postupak rastave ženidbenih drugova uz trajanje ženidbene veze ne daje strankama mogućnost sklapanja nove valjane crkvene ženidbe.

Ženidba nije neki ugovor, ona je sakrament. To je djelotvorni milosni znak Kristove prisutnosti i blizine u ženidbenom životu . Ženidbeni savez, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu života po svojoj naravi usmjerenu k dobru ženidbenih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva, Krist Gospodin uzdigao je među krštenima na dostojanstvo sakramenta. Stoga među krštenima ne može biti valjanoga ženidbenoga ugovora koji samim time ne bi bio sakrament (kan. 1055).

 

Ženidba nastaje privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. U pitanju je Božanski zakon koji Crkva mora slijediti da bi bila vjerna Kristovoj riječi. Obiteljska pobudnica Familiatis consortio pod brojem 83 progovara o rastavljenim i razvedenim osobama koje se nisu ponovno vjenčale niti ulazile u bilo koje oblike zajedničkog života. Takve osobe mogu prakticirati sakramentalni život uz uvjet života u čistoći. Dakle, može primati sakramente, jer i dalje živi evanđeoskim životom. No, tko se god udalji od Kristovog učenja i zakona ulazeći u novu vezu ili novi civilni brak, ne može pristupiti euharistiji.

 

Također Katekizam katoličke crkve jasno i izričito govori:

1644- Ljubav među supruzima po svojoj naravi iziskuje jedinstvo i nerazrješivost njihova osobnoga zajedništva koje uključuje sav njihov život: “Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo” (Mt 19,6). Oni su “pozvani trajno rasti u svome zajedništvu, u svakodnevnoj vjernosti bračnom obećanju potpunog uzajamnog dara”. To ljudsko zajedništvo potvrđeno je, očišćeno i k savršenstvu privedeno zajedništvom u Isusu Kristu, što ga daje sakrament braka. Ono se produbljuje življenjem zajedničke vjere i zajedničkim primanjem pričesti.

1665- Novi brak rastavljenih, dok još živi zakoniti supružnik, protivi se Božjem naumu i zakonu, kako ih je Krist učio. Oni nisu od Crkve odijeljeni, ali ne smiju primati svetu pričest. Svoj će kršćanski život živjeti osobito odgajajući djecu u vjeri.

2384- Rastava je teški grijeh protiv naravnog zakona. Ona hoće da raskine ugovor koji su supružnici slobodno sklopili da žive jedno s drugim sve do smrti. Rastava vrijeđa Savez spasenja što ga sakramentalni brak označuje. Sklapanje nove veze, makar bila priznata građanskim zakonom, povećava težinu loma: supružnik koji se ponovo vjenčao nalazi se u stanju javnog i trajnog preljuba: Ako se muž, nakon što se rastavio od svoje žene, približi jednoj drugoj ženi, on je preljubnik, jer čini da ta žena počini preljub; a žena koja živi s njim je preljubnica, jer je privukla k sebi muža druge žene.

Nažalost, u ovom vremenu u kojem živimo, čovjek je izgubio osjećaj srama za ono čega bi se trebao sramiti , dok je usvojio osjećaj sramote za ono što je dobro za izbjegavanje grijeha. Takva inverzija je pogubna po čovjeka jer, oproštenja grijeha nema bez kajanja, a uz kajanje treba ići i osjećaj srama za učinjeni grijeh. Katolički vjernici, pak, koji su se rastavili a žive u novome civilnome braku ili nevjenčanoj zajednici ne mogu pristupiti sakramentima ispovijedi i pričesti, ali Crkva ipak o njima nastoji voditi posebnu skrb i potiče ih da i u tome stanju ne zapuste svoju vjeru.

Poseban je slučaj ”rastave od stola i postelje”, tj. rastave uz trajanje ženidbene veze, o čemu je riječ u Zakoniku kanonskog prava (kan. 1151 do kan. 1155). Prema tim propisima, ženidbeni drug ima pravo prekinuti zajednički ženidbeni život, osim ako je pristao na preljub ili mu dao povoda ili i sam počini preljub. Ako je nedužni ženidbeni drug svojevoljno prekinuo zajednički ženidbeni život, onda u roku od šest mjeseci treba pokrenuti parnicu za rastavu kod mjerodavne crkvene vlasti koja, pošto razmotri sve okolnosti, neka prosudi može li se nedužni ženidbeni drug navesti da oprosti prijestup i da trajno ne produži rastavu. Dok traje to razdoblje, nedužni bračni drug ima pravo na pristupanje ispovijedi i pričesti.

U vjerskoj praksi, budući da se danas rijetko pokreću postupci za rastavu od stola i postelje što ne dovodi u pitanje važenje ženidbenoga veza, vjernici iz takvih brakova ako žive ne ugrožavajući prvi ženidbeni vez tj. da nisu ušli u novi odnos sličan bračnomu ili u civilni brak imaju pravo na sakramentalni život.

U takvoj situaciji se postavlja pitanje- što činiti?

Treba se mijenjati čovjek i čovjekovo ponašanje kako bi se bio u stanju othrvati napasti grijeha i kako bi bio u stanju činiti dobro.

Čovjekovo prihvaćanje druge opcije znači ipso facto napuštanje Katoličke crkve. Budući je Crkva nezabludiva u svom učenju u pitanjima vjere i morala, inzistiranje na tvrdnji da Crkva treba mijenjati učenje znači odbijanje Božje objave te, i raskid sa Crkvom i što je najopasnija posljedica mogući gubitak vječnog spasenja. Navest ću Vam jednu Novozavjetnu anegdotu koja ukazuje na nedvosmislen Isusov govor:

Jednog dana šetao Isus uz Hram.

A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: ”Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?”

On im odgovori: ”Što vam zapovjedi Mojsije?”

Oni rekoše: ”Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i otpustiti.”

A Isus će im: ”Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed”.

Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih.

Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu;

i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo.

Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!«

U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali.

I reče im: ”Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub”.

I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub-Mt 19,1-15

Kako su te riječi izgovorene prije 2000. godina tako i danas odzvanjaju u našim ušima,i one su izgovorene jednom i zauvijek kao Božji zakon.

 

PRAVNI LIJEKOVI:

Sve ženidbene parnice krštenih po vlastitom pravu pripadaju crkvenim sudovima,ovi propisi vrijede za ženidbene drugove od kojih je barem jedan katolik. Sud mjesta u kojem je ženidba sklopljena,sud mjesta u kojem tužena stranka stanuje,sud mjesta u kojem ima prebivalište stranka tužiteljica, ako obje stranke borave na području iste BK i ako sudski vikar tužene stranke na to pristane,sud mjesta u kojem treba prikupiti veći dio dokaza, ako na to pristane sud. vikar tužene stranke

– pravo podnošenja tužbe po novom CIC-u imaju oba ženidbena druga (prije je to mogla samo katolička strana)

– ako je ništavost već razglašena ženidbu može pobijati i promicatelj pravde

– dužnost suca:vidjet je li mjerodavan, pastoralnim sredstvima nagovarati na ukrepljenje ženidbe i uspostaviti zajedništvo života,branitelj i promicatelj pravde mogu prisustvovati svim ispitivanjima,stranke ne mogu prisustvovati ispitivanju svjedoka i stručnjaka

DOKAZI:

– isprava vjerodostojnosti

– mišljenje župnika o dotičnoj osobi (životu i istinoljubivosti)

– o spolnoj nemoći i neizvršenoj ženidbi treba tražiti mišljenje stručnjaka

– u ovoj parnici presudu moraju dati i sud prvog i sud drugog stupnja, ako su presude različite, konačnu presudu donosi Rimska rota

– parnice za proglašenje ništavnosti ženidbe ne mogu se voditi usmenim putem

 

Oprost od tvrde neizvršene ženidbe

– tvrda neizvršena ženidba ne može se proglasiti nevaljanom, ali se može dobiti oprost od nje

– molba se piše osobno na mjerodavnog dijecezanskog biskupa

– ako je molba utemeljena biskup naređuje pokretanje postupka

– u suđenju obvezno sudjeluje i branitelj ženidbenog veza

 

Treba dokazati:

da je ženidba zaista neizvršena

da postoji razlog za davanje oprosta

– dokazi mogu biti fizičke naravi (nalaz ginekologa) ili svjedočanstvo svjedoka o činjenici istinoljubivosti bračnih drugova

– sve se šalje SS s mišljenjem biskupa

– kongregacija za sakramente daje mišljenje o parnici; ako je ona dala pozitivno mišljenje, onda prefekt podnosi molbu papi, jer samo on može dati oprost

– otpis oprosta, AS šalje biskupu, a on će ga priopćiti strankama

– nakon svega stranke mogu sklopiti novu ženidbu

 

Savjetujem Vam draga sestro da jako ozbiljno shvatite svoju situaciju te ju izložite svojem Župniku koji će procijeniti Vaše stanje i poduzeti određene pravne spasonosne korake. Slobodno bez ustručavanja kod njega otiđite ohrabrena gore navedenim pravima vjernika, uz koje ide pravo na sva duhovna dobra koje Vam Crkva mora pružiti. Nemojte dovoditi u pitanje Vaše spasenje niti jednim ovozemaljskim razlogom,budite odlučni i napravite taj korak. Stoga se ohrabrite i u Duhu Svetom izložite cijeli svoj život Župniku u obliku životne ispovijedi,da taj isti Duh može prozračiti svaki djelić Vašeg srca.

 

Lijepi pozdrav u nadi da ćete naći duhovnu snagu i okrjepu u Kristu.

 

Kristijan Duvel

PODIJELI