U Zagrebu, 19.05.2002.
DUHOVI
Riče Hitler iz bunkera svoga ,
”Osim mene nema drugog Boga.
Sve što nije arijevsko sjeme
mora nestat sa povijesne scene.
Sve Židove, Rome i Slavene,
i sve druge, male bezimene,
pobijte ih bez trunke milosti.“
Bože mili kakve li pakosti?!
Holokaust svoje žrtve uze,
ostaše nam trpljenja i suze.
Plači zemljo, plačite nebesa
nad bjelinom nevinih tjelesa.
Sto put mi je srce proplakalo –
kako umri moje oko malo,
od bezdušne ruke ubojica
i satanske mržnje suradnika.
Iz Gulaga hladnoga Sibira,
dopre zločin Staljin—Džugašvila.
Milione Rusa i Sovjeta
progutala crna zemlja kleta.
Sve u ime oholog marksizma
i crvenog, ruskog lenjinizma.
Grmi Tito usred Beograda:
„Komunizam mora da nadvlada.
Složite se braćo komunisti,
protivnike ima da se slisti.
Bez razlike na vjeru, naciju,
protivnici preživjet ne srniju.“
Od Bleiburga preko križnog puta,
nasta pokolj, moja rano ljuta,
nevinoga hrvatskog naroda,
od Jadrana pa do Beograda.
Himben zapad neće ni da vidi,
a kamoli da se pak zastitdi,
nad zločinom Tita i partije
komunističke Jugoslavije.
Uz Hrvate padoše Bošnjaci
i sa njima birani Albanci
i još mnogi iz drugih naroda,
neka im je vječna slava sada.
Na istoku nadvila se tama
i pokrila ranu Vijetnama.
Sručila se teška kataklizma
američkog imperijalizma.
Napalm – bomba naša tjela pali
ali duh nam svetom snagom žari.
Palestino moje rosno cvijeće,
tvoja čežnja nikad umrijet neće.
Čini ti se; bol je samonikla
u logoru jadnih prognanika.
Na pomolu sviće zora bijela:
bit ćeš jaka, slobodna i cijela.
Čujte jauk mladih muslimana
Čečenije, Iraka, Afgana.
Čujte jauk gladnih iz Afrike
i seljaka Južne Amerike.
Na zapadu grozna kataklizma
nemorala, materijalizma.
Tamna zvijezda ispraznoga mnoštva,
nosi pečat hladnoga bezboštva.
Oslobodite se egoizma i ispraznog materijalizma.
Sjajna zvijezda iznad Metkovića
ne pozdravlja Antu Pavelića.
Ljuta rano hrvatske prošlosti
nisi prošo sud svjetske povijesti,
Sve zbog mržnje i osvete ljute
ti napravi zločine okrutne.
Što li su ti tako krivi bili
bespomoćni ti srpski civili?
I Židovi, Romi i Hrvati
pa ih tako hladno sunovrati
u zatvore i logore puste,
nisi dao ni riječ da izuste,
nego si ih okrutno pobio
i njihove kosti razasuo
livadama Jasenovac – polja;
na sve strane gdje te bila volja.
I krvavi mozaik se slaže
zločinima Mihailović Draže:
miljenika Moskve i Londona,
koji kolje kamom bez pardona.
Oj Stepinče prinče katolcizma,
žive vjere i ekumenizma.
Tvoje srce, tvoje svete ruke
ublažiše mnogim ‘ teške muke.
U vrtlogu drugog svjetskog rata
prepozn’o si ljubljenoga brata;
u osobi Židova i Roma,
sviju Srba i sviju Hrvata.
Starčeviću oče Domovine,
evo nama tvoje ostavštine;
gore svijeće hrvatskoga prava
u sjenama žrtvenih oltara.
Oj Wojtila zvijezdo naših dana,
sjajno svjetlo slavnog Vatikana.
U starosti i bolesnog tijela
poduzimaš putovanja smjela.
Da bi doš’o braći cijelog svijeta
darujući blago Duha sveta:
mir i dobro, nadu, pouzdanje,
čvrstu vjeru, ljubav i ufanje.
Kad čujemo treptaj tvoga glasa,
kao da se more ustalasa.
S tobom kliče tradicija stara
apostolskog i svetačkog žara.
Ubojita munja nebo para
iznad kuća grada Vukovara.
Nadvila se gusta tama sada
i sakrila svjetlo Beograda.
Grmi Slobo, tuku haubice,
složiše se razne ubojice
u izgradnji velike Srbije
na rasulu Jugoslavije.
Bijela ptica sa krilima maše
na stratištu Srebrenice naše.
Poruka je Sarajeva grada
licemjerju cijeloga zapada:
„Dok se zemlja oko sunca kreće,
Sarajevo nikad pasti neće!“
Diljem naše Lijepe Domovine,
diljem Bosne i Hercegovine,
rasute su kosti mučenika,
lebde duše naših pravednika.
Oj narodi krvavog Balkana,
poslije noći evo bijelog dana.
Oj narodi krvavoga svijeta
dođe k nama Božja milost kleta.
Dođe k nama milost obraćenja
u milosti svetog otkupljenja.
Oj Bošnjaci kićeni junaci:
svi dođite svojoj Svetoj majci.
Dok se zemlja oko sunca kreće,
Bosna nikad, nikad umrijet neće.
Oj Srbine čežnjo svih sloboda
evo krune čežnje tvog naroda.
Sveti osmjeh Djeve pređe Drinu
i ispuni srca svu prazninu.
Bit će kruha, bit će pravde klete
kada srca radosno polete,
tad će nestať straha, nestať tmine,
jer dolazi blagoslov s visine .
Oj Albanci Đerđa Kastriota
vaš je narod ilirska divota,
što nikada pokleknuo nije
u ambisu povijest – provalije.
Oj Albanci anđeli se smiju
sa usana Gondže Bojadžiju.
U rukama majke Terezije
blista kugla vječne harmonije.
Po ljubavi vječnoga Proljeća
postala je osoba stoljeća.
Iz širine postojbine stare
progovori Ismail Kadare
i obori Enver—Hodžu zmaja
satanskoga i zlobnoga sjaja.
Obori ga snagom svoje zjene;
britkom trubom trubača sa Sene.
Na krilima nebeskoga mira
sad nam nova harmonija svira.
U taj vrtlog mržnje i nasilja
dođe Majka nebeskoga mira.
U taj vrtlog krvavoga svijeta
dođe Gospa naša Majka sveta.
„Posla me djeco Svemogući,
jer je htio ljudima pomoći.
Svakom biću cijelog ljudskog roda,
svakoj duši svakoga naroda.“
Vrvi mnoštvo, vrve nade bijele,
jer dođoše iz Evrope cijele.
Amerike, Afrike, Azije,
iz daleke Australije.