OČE NAŠ… NE UVEDI NAS U NAPAST

272

Dragutin Matak, KAC

Za svaku je pohvalu što je papa Franjo usmjerio pozornost kršćanskog svijeta na, čini se, neprimjerenu rečenicu „I ne uvedi nas u napast…“ (Matej 6,13) u najpoznatijoj kršćanskoj molitvi Oče naš. Kako razumjeti ovu molitvu kad kršćani vjeruju da Sotona iskušava i navodi na grijeh, a ne Bog? Izašla je i knjiga pape Franje koja je objavljena na hrvatskom pod naslovom Kad molite govorite OČE NAŠ, Verbum,  2017. Iz knjige saznajemo da je prijevod neodgovarajući, te je u posljednjem izdanju Evanđelja koje je priredila Talijanska biskupska konferencija, tekst promijenjen u: „Ne napusti nas u napasti“ (Lk 11,4; Mt 6,14), a suvremeni francuski prijevod glasi: „Ne dopusti mi da padnem u napast.“ Sve nas ovo potiče da malo više kažemo o razumijevanju biblijskog teksta, pa i ove „sporne“ rečenice koja nas pomalo zbunjuje.

Složena rečenica u molitvi Oče naš „I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!“[1] je ispravno prevedena. Riječ „uvedi“ doslovno „unesi“ (gr. eisferō) i riječ napast, kušnja (gr. peirasmos) ispravno su prevedene u ovoj jasnoj rečenici. Zbunjuje, na prvi pogled, značenje ovog teksta. Čini se da nas Bog gura u napast, kako bi nas poslije spašavao kad ga zamolimo. Međutim, da li uistinu Bog tako djeluje i je li čovjek uvijek ispravno shvaća mjesto Boga u teškoćama života?

Cjelovito, teološko značenje ove rečenice nalazimo u širem kontekstu Svetog pisma, kao što je to slučaj u čitanju svih tekstova. „U pojedinim rečenicama ili misaonoj cjelini uvijek treba dati prednost  kontekstu. Drugim riječima, zapostavljanje konteksta opći je razlog iz kog nastaju kriva interpretacija i neodgovarajuća primjena.“[2] Ne smijemo „natezati“ i mijenjati značenje teksta, već ga uvrstiti uz srodne i slične biblijske tekstove i onda ih zajedno razumijevati.

Stotine biblijskih testova opisuju Boga koji pomaže u kušnjama i suosjeća u našim patnjama te stoga zaključuje apostol Jakov: „Neka nitko u napasti ne rekne: ‘Bog me napastuje.’Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami“ (Jakov 1,13.14).

Rečenica u molitvi Oče naš „I ne uvedi nas u napast“ opisuje vapaj čovjeka koji se bori sa Zlim i kao da predbacuje Bogu što se nalazi usred velikog sukoba, ali mu još uvijek vjeruje, na njega se naslanja i poziva u pomoć. Tu „ravnotežu“ nalazimo u molitvi Oče naš, u Psalmima i drugdje u Bibliji. Uz „I ne uvedi nas u napast“ stoji „nego nas izbavi od Zloga.“  Bibličar George A. Buttrick smatra da je ovu misao „najbolje razumjeti kao uzvik svjesne slabosti – ne kao logičku misao, već kao jauk duše.“[3]

Ako bismo prihvatili prijevod i dobronamjerno „peglanje“ teksta  „i ne uvedi nas u napast“ u „ne napusti nas u napasti“ ili „ne dopusti mi da padnem u napast“ drugi dio rečenice gubi svoj smisao. Ako se molimo da nas Bog stavi pod stakleno zvono kako bismo bili sigurni od iskušenja, zašto još moliti „nego nas izbavi od Zloga“? Navodna poboljšanja u prijevodu su zapravo učitavanja u biblijski tekst misli koje se tamo ne nalaze. Ponavljamo, tekst valja razumjeti u njegovu kontekstu. U znanstvenom bavljenju starim biblijskim rukopisima ovakva dobronamjerna učitavanja u drevni tekst se smatraju jednim od izvora razlika (pogrešaka) u starim rukopisima.

Sadržajni kontekst rečenice „i ne uvedi nas u napast“ sva su mjesta u Svetom pismu gdje su opisane reakcije ljudi koji se bore s iskušenjem i u patnji pozivaju Boga na red, kao Job: „Teška mu ruka iz mene vapaj budi: o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja, pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi. Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!“ (Job 23,2-5). Spomenimo nekoliko mjesta u Psalmima koja sadrže sličan vapaj ljudi koji stradaju:

„Ta dokle, Jahve, dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš skrivati lice od mene? Dokle ću nositi bol u duši; tugu u srcu obdan i obnoć? Dokle će se dušmanin dizat’ na me? Pogledaj, usliši, Jahve, Bože moj! Prosvijetli mi oči da ne zaspim nasmrt, i nek’ ne kaže dušmanin: ‘Nadjačah njega!’ Nek’ ne kliču protivnici ako posrnem! Ja se u tvoju dobrotu uzdam, nek’ mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Jahvi koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Jahve Svevišnjeg!“ (Psalam 13). Zapazimo da autor nakon prigovaranja Bogu što ga zaboravlja i zanemaruje kliče: „Ja se u tvoju dobrotu uzdam… Pjevat ću Jahvi.“

„Dičili smo se Bogom u svako doba i tvoje ime slavili svagda. A sad si nas odbacio i posramio nas i više ne izlaziš, Bože, sa četama našim… Preni se! Što spavaš, Gospode? Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka! Ustani, u pomoć nam priteci, izbavi nas radi ljubavi svoje!“ (Ps 44,9-10.24.27). Uspavanom Bogu koji odbacuje svoj narod ipak se moli „izbavi nas radi ljubavi svoje.“

„Smjestio si me u jamu duboku, u tmine, u bezdan. Udaljio si od mene prijatelja i druga: mrak mi je znanac jedini. Ipak ja vapijem tebi, Jahve, prije jutra molitvom te pretječem. Zašto, Jahve, odbacuješ dušu moju? Zašto sakrivaš lice od mene?“  (Psalam 88,7.19.14-15.) Kako razumjeti da Bog koji je izvor svakog svjetla gura u tamu i da je protiv prijateljevanja? Unatoč tom dojmu psalmista Ezrahijca Hemana, slijedi: „Ipak, ja vapijem tebi.“

Slične primjere pripisivanja Bogu onog što mu ne pripada usred boli i vapaja stradalnika, a ipak oslanjanja na Njega za pomoć nalazimo i na drugim mjestima u Bibliji. „A meni umalo noge ne posrnuše… Koga ja imam u nebu osim tebe?“ (Ps 73,2 i 25). „Ja vjerujem i kad kažem: ‘nesretan sam veoma’“ (Ps 116,10).

Možda će netko reći da molitva „Oče naš“ nije slična žalopojkama pjesnika koji su pisali psalme. Nju je izrekao sam Isus i ostavio ju kao uzor molitvu kršćanima u sva vremena. Međutim, prisjetimo se nekih drugih Isusovih molitava: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Matej 26,39). U dubokoj patnji Isus moli da ne ide na križ iako od žrtve na križu zavisi Njegova spasonosna misija. O stvarnosti patnje i borbe na križu svjedoči i Isusov vapaj: „Eloi lama sabathani? To znači: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?“ (Marko 15,34). Tko bi i pomislio da bi Bog Otac ostavio svojega Sina u najvećoj patnji? – Isus je taj dojam glasno izrekao.

Sveto pismo na stvaran način, bez uljepšavanja, opisuje ranjivo stanje čovjeka koji se bori, posrće i pada ali i ustaje i pobjeđuje. Puno gubimo ako Isusovu molitvu Oče naš lišimo opisa ozbiljnosti i dubine ljudske patnje u borbi sa zlom ili Zlim kako bismo „dokazivali“ da Bog nije izvor zla. Bog je jedincati izvor svakog dobra, ali usred kaosa zla ponekad teško razlučujemo tko kako djeluje. Kakva bi to bila jednostrana molitva u kojoj bismo Boga molili da nas stavi pod stakleno zvono da nam nitko ne naudi, dok je On stradao nevin? Bog nije izvor nevolje (iako u to ponekad nismo sigurni), ali nije ni dežurni vatrogasac koji gasi svaki požar. On suosjeća i pati s nama i to sve do konačne promjene – do nove Zemlje, na kojoj će biti kao i na Nebu. Tada će u cijelosti biti ispunjena molitva: „Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!“ (Matej 6,10). Do tada, do drugog Kristovog dolaska sudjelujemo u velikom sukobu između dobra i zla, odlučno na Božjoj strani,  te ponekad vidno rastreseni i zbunjeni vapimo Bogu: „I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!“ (Matej 6,13). Bez obzira na naše riječi u boli nespretno odabrane, Bog sigurno čuje naš vapaj, razumije potrebu naše duše i pritječe nam u pomoć u najbolje vrijeme i na najbolji način.

O molitvi Oče naš moglo bi se još mnogo toga reći. Ta je molitva misaoni obrazac za sve druge molitve Bogu, jer se temelji na nadi u novi Izlazak iz „Egipta,“ slavni dolazak Mesije. Katolički bibličar, Brant Pitre smatra da je to „molitva Bogu Izlaska da ispuni obećanja svojoj djeci koja pate i da ih oslobodi od ropstva grijehu i smrti.“[4] Molitva Oče naš ima izrazito eshatološki karakter. Puno je napisano o ovoj jedinstvenoj molitvi. Za početak preporučam čitati anglikanskog bibličara i teologa N. T. Wrightea, “The Lord’s Prayer as a Paradigm for Christian Prayer,” u Into God’s Presence: Prayer in the New Testament, ur. Richard N. Longenecker (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 2001), i N. T. Wright, Jesus and the Victory of God (Minneapolis: Fortress, 1996).

[1] Prijevod Duda – Fučak, Matejeva evanđelja 6,13.

[2] G. F. Hasel: Razumijevanje biblijskih riječi… Biblijski pogledi, 1 (2), 95-127 (1993), str 96. (file:///C:/Users/dmatak/Downloads/HASEL_Razumijevanje_bib_rijeci%20(1).pdf)

[3] George A. Buttrick, „The Gospel According to St. Matthew“ u The Interpreter’s Bible, A Commentary in Twele Volumens, New York: Abingdon Press, sv. VII, (1951), str. 314.

[4] Brant Pitre, „The Lord’s Prayer and the New Exodus,“ Letter and Spirit 2 (2006),  str. 95.

PODIJELI