Bila sam samo sivi, neugledni grumen što postoji i traje u vremenu,
bezbrižno stojeći usred planine,
dok jednoga dana ne opazih nebo…
dok me jednog mirisnog jutra ne osvoji prostranost doline,
dozivajući glas daljine.
Uprijeh sve snage da se pokrenem s tog već uleknutog mjesta,
ali uza sve svoje snage otkotrljah se tek korak daleko.
Tu me nađoše još mnoga svitanja, koja su svejednako mirisala puninom.
Od čežnje, i želje neutažene, pretvorih se u kamen sve do svoje srži
i srce mi okameni s njom.
Tako bivah.
Sve dok me Tvoja ruka ne baci u užarenu vatru
u čijem se plamenu ispreplitaše čežnja i žudnja, boli i bijes,
prkos i nemoć, hrabrost i strah,
sve dok vatra ne zahvati i moje okamenjeno srce.
Onda udariše o moje užareno biće dani,
nemilice me oblikujući u sjaj,
do oštrine dovevši moje misli, i jezik moj.
Nakon vatre i boli, dođe Tvoja ljubav…
Potopi me svu u sebe,
a zadnji trag starog grumenja, nesta,
ko i para u nevidljivome zraku.
Onda si me podigao u svojoj jakoj ruci,
cijelu me ogledao,
a u meni se odbljesnu Sunce.
Postadoh oruđe Tvoje,
mač Tvoje riječi,
vitla me Tvoja snaga,
čuvaš me o svome boku,
i dok zajedno osvajamo daljine,
još jednakom puninom mirišu jutra,
al ja sam sada putnik tog svijeta,
branitelj Tvog svjetla,
i ljubav koja me veže za Tvoj topli dlan
vječna je,
i sve što želim je: biti u Tvojoj ruci,
jer to je jedino mjesto
na kojem moje postojanje ima smisla.
Daniela Bobinski
