OBEĆANJA
Osobno sam se mnogo puta osvjedočio u nestalnost, varljivost i ispraznost ljudskih obećanja. Upravo prema izreci: „Obećanje, ludom radovanje!“ A zasigurno je i svatko od nas u većoj ili manjoj mjeri doživio, kako neki ljudi olako daju obećanja za koja su već unaprijed sigurni da ih ne mogu ili neće održati niti ispuniti.
U ovo se svaki puta iznova uvjerimo što se na koncu i pokaže istinitim, poslije predizbornih kampanji i mnoštva obećanja političara i stranki. Nakon državnih izbora, kada euforija splasne te se vratimo u kolotečinu životne svakodnevice. Riječi su postale neuvjerljive i varljive, a papir se uvijek iznova pokaže kao najveći patnik, koji trpi najveće ljudske laži i gluposti. Mudrost što narod izreče o volu da ga se veže za rogove, a čovjeka za riječi kao da je postala daleka prošlost.
Međutim, s Božjom riječju i obećanjem posve je drugačije. Ono što je Bog kroz Objavu po nadahnutim prorocima i piscima u Starom Zavjetu obećao i navijestio u Novom zavjetu u potpunosti je održao i ispunio. Sv. Ivan apostol u Proslovu Evanđelja piše: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama (Usp. Iv 1, 14.)…“ Božja Riječ po kojoj je sve stvoreno, a po Duhu svemu stvorenom udahnula život i danas je djelatna u svijetu i životu svakoga čovjeka – napose vjernika kršćanina. U tomu nam na osobit način služe i pomažu sakramenti, koji nas prate kroz život od rođenja do prelaska s ovoga svijeta u novi život.
Samo je pitanje, koliko se otvaramo Bogu i njegovu duhu te surađujemo u djelu stvaranja? Jedno je sigurno! Kako više odražavamo Boga, njegovo svjetlo i duh u svijetu i prema drugima što smo mu bliži. Otvoriti se Bogu i s njime surađivati u životu i radu, prva je zadaća i najvažnije poslanje u životu svakoga čovjeka. A ako do sada i nismo mnogo držali do danih obećanja, uvijek to možemo poboljšati i popraviti, jer obećanje ustvari vrijedi dok se ne ispuni!
POTICAJNE MISLI
Vjera nije tek nešto nadzemaljsko usmjereno samo prema Svevišnjem, nego je i ovozemaljsko povezano s povjerenjem prema ljudima. To je poput učestalih bolova u kralježnici za što smo primorani primati injekcije, ali povjerujemo ponudi da ih posebni nožni povezi neutraliziraju. Dok se tome jedni smiju, a drugi sumnjaju mi se noseći ih osvjedočimo u djelotvornost te da se nismo prevarili. (Tomislavgrad, 17. listopada 2015.)
Neki uporno zapovrzivaju (izazivaju) a kad dobiju njima prikladan odgovor, sablažnjivo se snebivaju! (Tomislavgrad, 18. listopada 2015.)
Čovjek je biće komunikacije, suodnosa s drugima, mostova prema drugima, te mu je najteže od svega biti neprihvaćen, nevoljen, neshvaćen i izopćen zbog čega pati i osjeća posljedice . (Tomislavgrad, 19. listopada 2015.)
Zašto brinuti ako svima ne odgovaramo? Trebali bi se tek zabrinuti kad bi nam svi povlađivali, jer smo stvoreni kao originalni sa svojim posebnostima i ne trebamo biti ničija loša kopija! I Kristu su za zemaljskoga života bili upravljeni mnogi prigovori, a niti Bog ne odgovara svačijim predodžbama i očekivanjima. Nesavršeni smo i nismo ničije mjerilo ponašanja pa ni drugi ne trebaju očekivati da se mjerimo po njima. Teško je mijenjati druge, dok možemo pokušati nešto poboljšati kod nas samih. (Tomislavgrad, 20. listopada 2015.)
Vremenom sazrijevamo,
i brojem godina rastemo u mudrosti,
liječe se ožiljci duše,
ali povećava i zaboravljivost sjećanja. (Tomislavgrad, 22. listopada 2015.)
U životnim obljetnicama i nakon prijeđenog puta u vremenu, zaustavimo se i pogledamo natrag kamo idemo i dokle smo došli. Prisjetimo se s kojim smo namislima i ciljevima započeli svoje koracanje i koliko se ostvarilo od prvotnih ideala, koje smo postavili ispred sebe. Zahvalimo Tvorcu što iako vođeni po krivim stazama idemo u željenom smjeru. Pogledamo sve koji nas okružuju jer su važni u sadašnjem trenutku, te jer nema boljih nastavimo ustrajno koracati naprijed s vjerom i nadom prema konačnom C(c)ilju. (23-ća obljetnica odlaska iz rodne obitelji, mjesta i kraja. (Tomislavgrad, 22. listopada 2015.)
Oni koji su na sebi iskusili Božje milosrđe i praštanje, svjedočenjem i drugima pomažu osjetiti Njegovu veličinu i djelovanje u svijetu i svakog čovjeka ponaosob. (Zagreb, 25. listopada 2015.)
Hvaljen budi Gospodine moj, po boli i trpljenju koje podnosi naše tijelo i duša. Oni nisu ni malo ugodni, ali ako su prihvaćeni i strpljivo nošeni rađaju plodovima vježbanja duha i raspolaganja sobom, osobne zrelosti i sličnosti Tebi koji si nevino trpio i ostavio primjer nesebičnosti i zauzimanja za druge! (Zagreb, 28. listopada 2015.)
U nekim prilikama bolje je sam sve odraditi, jer kad nam drugi pomažu uradimo dvostruko isti posao. (Zagreb, 31. listopada 2015.)
Čovjek snuje i planira ali život redovito krene nešto ili potpuno drugačije da bi se ipak na koncu sve okrenulo i okončalo u dobru. (Zagreb, 1. studenoga 2015.)
Biti svet poput Gospodina vjernicima kršćanima, stalni je poziv i neprestani ideal.
Moliti za naše mile i drage, koji nas pretekoše u zajedništvu zemaljske i proslavljene Crkve, obveza je u brizi i zahvali za njih. Odbacivati poganstvo i praznovjerje Noći vještica tih dana, znak je čvrste vjere i pravovjerja koje je nepokolebljivo unatoč svim burama svjetskih trendova i obzira. (Zagreb, 1. studenoga 2015.)
Vjernici fanatici i čudinjatori karizmatici, počesto se ponašaju poput čopora bijesnih pasa. Dobroćudno se približe da bi nekoga iz bližega „ponjušili“, ispitali i promotrili, a kad se osvjedoče da nije po njihovim zamislima i da ih u potpunosti ne podržava, iskosirenih zubi okrenu se da bi ga ujeli ne mareći o komu se radilo. (Zagreb, 2. studenoga 2015.)
I danas Svevišnji stvara i usavršava svijet po prirodnim zakonima, ljudskom radu i želji za napretkom, čini čuda u životima ljudi promjenom staroga načina života te čini od nekadašnjih izazivača skandala, moralnih devijacija i umišljenih dvoličnjaka bolje ljude i novi svijet. (Tomislavgrad, 7. studenoga 2015.)
U svijetu i vlastitom životu potrebno je pažljivo promatrati promjene na tijelu i duši kako bi se uočile. Božji način djelovanja je skrovit i strpljiv te ga uopće ne zapažamo, bez osobitih senzacija, samo se jedan dan probudimo i sjetimo da je prije sve bilo drugačije i puno lošije. (Tomislavgrad, 8. studenoga 2015.)
Nerijetko i kad se opraštanjem oslobodimo uzvraćanja istom mjerom, duboko u nutrini ostaje gorak osjećaj bola da nikad ne možemo zaboraviti i rana koja teško zacjeljuje. (Tomislavgrad, 10. studenoga 2015.)
Uzmemo li tanjur i bacimo ga na pod razbit će se te se ne može sastaviti, sve ako od njega zatražimo ispriku i oproštenje. Nešto slično je i kod ljudi kad ih se povrijedi, jer ostaju ožiljci sva ako rane i zacijele. (Tomislavgrad, 11. studenoga 2015.)
Ako radimo dobro i dobru se nadamo dobro će i završiti, bez obzira na sve poteškoće s kojima se susrećemo koje nas na koncu utvrde u vjeri i nadi. (Tomislavgrad, 12. studenoga 2015.)
Muškarci su redovito kroz povijest bili inicijatori na osobnoj i društvenoj razini, dok su žene s ruba pasivno promatrale i prihvaćale. U suvremenom vremenu žene se i danas bore za mjesto u društvu, dok na osobnoj razini vlastitu inicijativu drže normalnim, ali kad to učine muškarci kao uznemiravanje. (Tomislavgrad, 12. studenoga 2015.)
Rijetki su oni kojima je jedino stalo do drugih ma kako im dragi i bliski bili, jer je svakome u prvom redu stalo do njega samoga! (Tomislavgrad, 13. studenoga 2015.)
Imamo ljude koji se različito odnose prema obećanjima i danoj riječi. Oni koji obećaju te izvrše što su obećali, kao i oni koji obećaju ali pronevjere obećanje. Oni koji obećaju da ne žele izvršiti te se toga drže, kao i oni koji obećaju da ne žele izvršiti ali se na koncu predomisle. Oni koji obećaju i ne izvrše, kako bi poslije tvrdili da nisu obećali uvjeravajući kako to ustvari i nije bilo potrebno. (Tomislavgrad, 14. studenoga 2015.)
Ne treba se čuditi terorizmu i terorističkim napadima Isilovaca?! Oni samo praktično i u djelo provode ono, što piše u Kur’anu i na što se muslimane u njemu poziva. Ako smo prema ovom sumnjičavi dovoljno ga je pročitati pa ćemo se osvjedočiti, a ujedno jako iznenaditi i zapanjiti! Moguć je dijalog s umjerenim muslimanima, ali ne i s Kur’anom i fanatičnim islamom! (Prvi dan nakon terorističkog napada na Pariz, Tomislavgrad, 14. studenoga 2015.)
Što u prvom redu mlade ljude motivira da se uključe i sudjeluju u samoubilačkim terorističkim napadima po cijelom svijetu? Prvenstveno islamski fanatizam koji je izrastao iz citata Kur’ana, prema kojima se svi pravovjerni muslimani pozivaju da osvoje svijet te sve ne muslimane privedu islamu. Ako to ne mogu postići na miran način, pozvani su takve nemilosrdno ubijati. To je nažalost preraslo u ideologiju, kojim se pune glave pri novačenju mladih ljudi u traženju životnih ideala. Istodobno im se obećava materijalna nagrada, borba za Allaha uzvišenoga i neprolazni život nakon mučeničke smrti. (Tomislavgrad, 15. studenoga 2015.)
fra Mate Tadić, OFM
Objavljeni članci:
