1. vazmeni tjedan

Nedjelja, 22. 4. 2018.

 

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA

ČITANJA: Dj 4,8-12; Ps 118,1.8-9.21-23.26.28.29; 1Iv 3,1-2; Iv 10,11-18

 

NAPOMENA:
▪ Četvrta vazmena nedjelja, zvana »Nedjelja dobrog pastira«, slavi se kao Dan svećeničkih i redovničkih zvanja. Preporuča se to istaknuti u homiliji i u zazivima sveopće molitve. ▪ Izostavlja se blagdan sv. Katarine Sijenske.

 

Prvo čitanje: Dj 4, 8-12

 Nema ni u kome drugom spasenja.

  Čitanje Djela apostolskih

 

U one dane: Reče Petar pun Duha Svetoga: »Glavari narodni i starješine! Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav!

On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 118, 1.8-9.21-23.26.28-29

Pripjev:

Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.

 

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Bolje se Gospodinu uteći
nego se uzdat u čovjeka.
Bolje se Gospodinu uteći
nego se uzdat u mogućnike.

Zahvalit ću ti što si me uslišio
i moj postao spasitelj.
Kamen koji odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!

Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem!
Blagoslivljamo vas iz doma Gospodnjega!
Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:
Bože moj, tebe ja uzvisujem.
Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!

 

Drugo čitanje: 1Iv 3, 1-2

 Vidjet ćemo Boga kao što jest.

 Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola

 

Ljubljeni: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Iv 10, 11-18

 Pastir dobri život svoj polaže za ovce.

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

U ono vrijeme: Reče Isus:

»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Da bi objasnio svoj odnos prema nama ljudima, Isus se koristio slikama iz prirode. Bile su to slike koje su se su svi razumjeli, jer su se njima svakodnevno sretali. Jedna od Isusovih slika koja je često upotrebljavao bila je slika stada ovaca i pastira.

Ako nekada odete u neke državu istočne Azije primijetit će te zadivljujući prizor. Samo jedan čovjek u stanju je da vodi cijelo stado koje može imati više od tisuću ovaca. On bi uvijek išao ispred stada, povremeno bi ih zvao, a ovce bi slušale njegov glas i cijelo vrijeme išle za njim.

Isus sebe predstavlja kao dobrog pastira. On kaže da uvijek ide ispred svojih ovaca. On ih ne tjera. Ako bi u tim krajevima vidjeli da netko tjera ovce, to tada zasigurno ne bi bili pastiri. Bili bi to trgovci sa stokom ili mesari. U tim zemljama pastiri su uvijek vodili stado i bili pred njim.

 

Homilija

 

Pitam se ponekad, zbog čega Isus svoj odnos uspoređuje s pastirom i ovcama. Isus je svoje usporedio s ovcama. Kada sam bolje o tome razmislio došao sam do slijedećih zaključaka.

  1. Ovca je vrlo plemenita životinja. Vrlo je privržena čovjeku, pogotovo svom pastiru. Ovca rijetko kada, pa čak i pod cijenu da je dalje bolja paša napušta svog pastira i sama odlazi za pašom. Njena privrženost pastiru je tolika da vjeruje kako je najbolja paša  tamo gdje je njen pastir.
  2. Oni koji se bave stočarstvom, tvrde da ovce najviše oplemene poljoprivredno zemljište. Kada bi neka obitelj imala stado, tada bi zemlju koju bi posjedovala dijelila na tri djela. Jedan dio bi bio namijenjen za ovce, a na druga dva bi se sijalo. Mjesto za ovce bi se svake godine mijenjalo., i na taj se način oplemenjivala zemlja koja bi uvijek davala obilati rod.

Prenesimo tu sliku na nas. Jesmo li mi privrženi našem Gospodinu Isusu kao što je ovca privržena svom pastiru? Jesmo li uvijek sigurni da smo u Njegovoj blizini.

Isus sebe naziva dobrim pastirom. Ono što je karakteristično za dobrog pastira je da je on spreman svoj život položiti za ovce. Očito nije ni čudo što je ta slika bila izuzetno dobro poznata Isusovim slušateljima. U Starom Zavjetu naći ćete mnogo slika gdje se Bog predstavlja kao pastir. Najljepša slika je opjevana u 23 psalmu. „Gospodin je moj pastir.“

U svetim Evanđeljima je na više mjesta opisano kako je Isus dobri Pastir. On, kao Pastir, svaku ovcu poznaje po imenu. Ako se slučajno iz nekog razloga neka ovca izgubi, on ju traži. Ne obazire se što je noć, ne smeta ga kiša ili nevrijeme. Interesantno je da ovce kod takvog pastira to i osjete.

U jednom Slavonskom selu prije dosta godina živio je čovjek koji se zvao Mata, koji je imao stado od nekih stotinjak ovaca. Bio je toliko privržen tom svom stadu da je gotovo cijelo vrijeme bio uz svoje ovce, čak i preko noći. Da bi to mogao, napravio si je jednu malu kućicu na kotačima. Imao je jednog magarca koji je tu kućicu vukao gdje god bi bilo njegovo stado. Svaki puta kada bi došli na neko mjesto, svoju bi kućicu postavio tako da ona bude baza gdje se svako veće sa svojim ovcama vraćao. Po noći bi u toj kućici spavao, a preko dana vodio je ovce na pašu u livade i napajanja na potoke. Bilo je zanimljivo gledati kako bi se svako jutro, čim bi ustao, ovce okupile oko njega jer su znale da će ih voditi na dobru pašu.

Godine su prolazile, a Mata nije napuštao svoje ovce. Bio im je privržen, a i one su bile njemu privržene. Bolest i starost nisu ga mogle odvojiti od njegovih ovaca. Jedne noći ušao je u svoju kućicu, ali ujutro više nije izlazio van. Završio je svoj život kod ovaca. Ovce kao da su predosjećale da su izgubile svog voljenog pastira. Nisu se micale od kućice, jer njihov pastir nije izašao. Ljudi koji su živjeli u blizini iz tog su prizora shvatili da nešto nije uredu. Kada su došli i pogledali u kućicu, našli su starog pastira Matu mrtvog koji je svoj život završio kraj svojih ovaca koje je toliko volio.

Priča o dobrom pastiru Mati iz tog sela još je dugo živjela kao slika privrženosti jednog čovjeka svome stadu i ovcama. Vjerujem da zahvaljujući toj slici koju su pamtili, mogli su razumjeti poruku iz Evanđelja o Isusu kao dobrom pastiru.

Kada govorimo o nekim vjerskim pravcima koji nisu kršćanski, uglavnom se svi povode načelom traženja Boga. Njihov način života i sva religijska forma nije ništa drugo do pokušaj traženja Boga, nešto slično kao što je rekao sv. Pavao Atenjanima: “… da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli.” Dj. 17, 27. Jedino u kršćanstvu, Bog čini prvi korak, On traži čovjeka. Ako pogledamo naš život u prošlosti, ustanovit ćemo da on ustvari većim djelom nije bio ništa drugo do bježanje od Boga. Mi, grešna ljudska bića se ne osjećamo ugodno pred svetim i pravednim Bogom. Ali za cijelo to vrijeme, Bog nas prati, On ide za nama i čeka kada ćemo se zaustaviti da bi nas dotakao. Bog čini prvi korak.

Takav je naš Isus Krist. Svojim životom na zemlji, svojom smrću i uskrsnućem, platio je ogromnu cijenu da bi vi i ja s njime mogli biti kroz čitavu vječnost. On je taj dobri pastir koji nas nikada ne napušta, koji ako i zalutamo, traži nas u želji da nas ponovno vrati u svoje stado. Kada nas nađe, tada nas ne grdi, ne prigovara nam, već nas diže na svoja ramena i nosi nas natrag u Svoje stado. Kada je shvatio tu ogromnu Božju veličinu, Psalmista David pod nadahnućem Duha Svetoga pjevao je: “ Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; Ps. 23,1.

Jedan starozavjetni primjer pokazuje kako se pastir brine za svoje ovce. Jakov se sa svojim stadom i sa svojom obitelji vraćao iz Harana. Nakon susreta sa svojim bratom Ezavom, on mu je predložio da mu pomogne da potjeraju stado kako bi prije došli do njega. Jakov je to odbio uz objašnjenje da bi to za njegovo stado bilo pogubno. On svoje stado ne tjera. On ih vodi polako, onom brzinom kojom mogu sigurno putovati. Takav je naš dobri pastir. On uvažava naše stanje i polako nas vodi do cilja.

Evanđelista Starog Zavjeta, prorok Izaija je također opisivao ponašanje dobrog pastira. Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju i brižljivo njeguje dojilice. Izaija 40,11. Kako je to krasno opisana naša sigurnost. Naš Spasitelj je taj koji brine o nama i uvažava naše mogućnosti.

Isus, opisujući kako se ponaša On kao dobri pastir, opisao je i ponašanje onih koji to nisu. Njih naziva najamnicima. Očito je da je Krist imao u vidu da njegovi učenici budu vođe naroda Božjeg i da budu po ugleda na njega, pastiri u narodu. Za vrijeme dok su učenici hodali s Isusom, njihova tema razgovora često je bila, tko je od njih najveći, najvažniji. Njihova vizija Kraljevstva nebeskog bila je da će Isus sjesti na prijestolje i postati kralj u Izraelu. Oni pak bit će neki od ministara koji će vladati zemljom. Ta vizija je bila rezultat uobičajene pogrešne paradigme o Isusu kao Kralju Izraela koji će zbaciti rimski jaram. Umjesto toga Isus ih je učio da veličina u Kraljevstvu nebeskom nije vladanje, već služba. A on im reče: “Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj. Luka 22,25.26. U svojoj iluziji, učenicima je to bilo teško razumjeti.

Najupečatljiviji poziv da bude pastir, dobio je sv. Petar kada ga je Isus upitao nakon poznatog radnog doručka poslije uskrsnuća negdje kraj Galilejskog jezera: Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” Odgovori mu: “Da, Gospodine, ti znaš da te volim. Kaže mu: “Pasi jaganjce moje!” Upita ga po drugi put: “Šimune Ivanov, ljubiš li me?” Odgovori mu: “Da, Gospodine, ti znaš da te volim!” Kaže mu: “Pasi ovce moje! Ivan 21,15.16. Tri puta Isus je pitao Petra dali ga ljubi i tri puta Petar je potvrdio da ljubi Isusa. Tri puta je dobio poziv da pase Kristovo stado. Da pase Njegove jaganjce i ovce. Isus ne poziva sv. Petra da vlada nad njegovom crkvom, već da kao dobri pastir po ugledu na svog Gospodina čuva i pase „stado Gospodnje.“ Petar je tri i pol godine hodao s Isusom i dobro je znao kako treba pasti Kristovo stado. Kao pastir znao je da ga na tom putu čekaju i nevolje i problemi, ali također je znao da nema uzvišenije službe od ove koju mu Krist daje. To nije bila ponuda za posao. Isus mu nije obećao lagodan život i bogatstva ovog svijeta. Sve što mu je obećao je da će biti s njime, slično kako je pjevao psalmista David: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Ps. 23,4. Nakon tog doručka s Isusom, Petar je znao da će mu od tog trenutka život biti drukčiji. Bit će to prvenstveno život vjere, život službe i mukotrpnog rada, ali bit će to nešto što će ispuniti njegov život u potpunosti.

U povijesti je Bog pozivao određene ljude za vođe svog naroda. Zanimljivo je primijetiti da su najbolje vođe svoj „zanat“ izučili kod ovaca. Mojsije je četrdeset godina čuvao ovce svog tasta. Nije ni čudo što nakon toga Bog za Mojsija kaže da je bio krotak mimo svih ljudi na zemlji. David je kao mladić čuvao stada svog oca. Tražeći dozvolu da se bori s Golijatom, istakao je svoju najveću referencu a to je da nije dozvolio ni lavu ni medvjedu da mu napadne stado. Nije ga bilo strah napasti medvjeda ni lava koji su vrebali ovce koje su mu bile povjerene. Zahvaljujući tomu što su bili pastiri, uistinu su naučili što znači pasti stado Gospodinovo.

Ipak, apostoli su bili pozvani na jednu posebnu zadaću. Isus je rekao: Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Ivan 10, 16. Isus poziva i daje nalog svojim učenicima koji taj nalog prenose i nama da tražimo Kristove ovce i da ih dovodimo Kristu. Tu zadaću apostoli su ispunili u potpunosti.

U ovoj slici dobrog Pastira želio da promatramo i današnje pastire Božjeg stada. Svi redovnici i redovnice, koji su cijeli svoj život posvetili službi Bogu i Njegovoj crkvi, pozvani su da slijede primjer Velikog uzor-pastira Isusa Krista. Svi svećenici, biskupi, redovnici i redovnice imaju samo jedan zadatak, a to je da vode stado Gospodnje, da ga vode najvećem Pastiru, Isusu Kristu. Stado Gospodnje je Njegova Crkva. Upravo kao takvi, izloženi su najvećim sotoninim kušnjama. Kada vidite nekog svećenika, biskupa ili redovnika da se bori s izazovima ovog svijeta, kada ga vidite da u toj borbi posrće i ne pokazuje primjer pastira kakav je bio Isus, nemojte ga tada osuđivati. Ako ga imate priliku opomenuti, učinite to s ljubavlju, onako kako je to činio naš Gospodin Isus Krist. Ali nikada ga ne zaboravite staviti u nakane svojih molitava. Njime od svega najviše je potrebna vaša molitva da Bog bude njihov vodič. Voditi Božji narod nije lako. Bez Božje posebne snage, bez Duha Svetoga  doslovno to nije ni moguće.

Svaki vođa koji vodi stado Gospodnje, bit će prepoznatljiv po nekoliko značajnih karakteristika.

Prvenstveno mora znati kuda vodi stado koje mu je Gospodin povjerio. Put kojim treba voditi stado Gospodnje je put na kojem je naš Gospodin Isus Krist ostavio jasan i siguran trag. Mi kao stado Gospodnje, tim putem moramo proći. Taj je trag jako dobro vidljiv u Božjoj riječi, u Svetom Pismu. U načelu, svatko od nas bi trebao istraživati taj Kristov trag, jer postoji opasnost da bi nas vođe mogli odvesti stranputicom.

Danas netko tko dobije poziv da bude vođa Stada Gospodnjeg, priprema se za to na teološkim učilištima kako bi lakše i preciznije prepoznavao taj trag Gospodnji. Problem koji ponekad tu nastaje je da onaj tko završi teologiju smatra se kompetentnim da bude vođa. Svakako, poznavanje teologije, staro hebrejskog, starogrčkog, poznavanje crkvene povijesti i ostalih elemenata od kojih se teologija sastoji je važan element da bi jedan vođa uistinu bio pravi vođa. Ipak, za pravog vođu daleko je važnije da ima stalan kontakt sa glavnim pastirom Crkve, sa Isusom Kristom. Sva visoka teološka učilišta će nas naučiti da znamo lijepo pričati o Bogu. To je vrlo značajno i nužno. Ono što je možda tragično je to da nas neće naučiti pričati s Bogom. Pričati s Bogom, to je nešto što postaje nešto osobno i ovisi o svakom pojedincu. Nije ni čudo da su učenici od Isusa tražili da ih nauči moliti, jer ih je upravo to najviše impresioniralo kod Isusa.

Nedavno preminuli poznati profesor teologije  prof. dr. sc. Tomislav Ivančić rekao je jednu vrlo značajnu rečenicu: „Teolog mora biti prorok i ako on to nije, ako je zadubljen u svoj mali predmet na fakultetu i u svoj mali dio istraživanja onda on nije teolog . Ne može se biti teolog samo učeći, već i na koljenima klečeći.“

Možda dok ovo slušamo mislimo kako se na nas to ne odnosi. Mi nismo pozvani da budemo vođe i pastiri Stada Gospodnjeg. Po našem razumijevanju to se odnosi na redovnike, redovnice i ostale crkvene dužnosnike. Ipak ni mi nismo izuzeti  od te posebne zadaće koju nam je Krist povjerio u velikom nalogu da idemo u svijet i stvaramo Kristove učenike. Po uzoru na starozavjetni svećenički sustav, sv. Petar nadahnut Duhom pisao je: A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu; 1. Petrova 2,9. Dužnost svećenika je da zastupa narod pred Bogom. Ako je nas Krist svakog pojedinačno imenovao svećenicima Nebeskog kraljevstva, tada nam je dužnost da zastupamo sve one koji još nisu postali građani Kraljevstva nebeskog. Jedini način kako to uraditi je da pokazujemo u našem životu kakav je karakter našeg Velikog Pastira Isusa Krista.

Crkva kao zajednica Božjeg naroda, kao Stado Gospodinovo je vrlo dobro organizirana. U njoj se nalaze svi mogući stručnjaci koji na savršen način obavljaju sve poslove da bi ta zajednica funkcionirala i odgovorila svim izazovima koji joj se nameću. To je sve dobro, čak je to i nužno. Međutim, osnovno pitanje je, imali u crkvi stručnjaka koji će pokazati ljubav ovom svijetu. Ima li u mojoj zajednici u koju ja idem stručnjaka za pokazivanje ljubavi. Ovaj svijet je prepoznatljiv po kroničnom nedostatku ljubavi. Više od svega treba nekog tko će pokazati istinski karakter našeg Gospodina Isusa. Ta zadaća nije povjerena samo vođama crkve, već svakom pojedincu.

Isus je rekao po čemu će Njegova zajednica, Njegovo Stado biti prepoznatljivo: Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge. Ivan 13,35. Prepoznajemo li se po ovome kao dio stada Gospodnjeg?

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

PODIJELI