Autor: PUT,ISTINA I ŽIVOT
Kod nas u Zagrebu u Katolička crkva je bogata mnogim molitvenim zajednicama, misijskim i karitativnim grupama, raznim katoličkim i kršćanskim udrugama pa sve te kršćanske organizacije okupljaju popriličan i dobar broj mladih ljudi koji su osim služenja u zajednicu ušli i radi druženja, ali, eto, mnogi, nažalost, ostaju razočarani, posebno oni koji su do nedavno živjeli daleko od vjere pa su u skorije vrijeme doživjeli obraćenje i Božju prisutnost te su odlučili otići iz staroga društva u novo kršćansko gdje se slavi Gospodin i gdje je Bog na prvome mjestu. Mnogi se razočaraju jer nije to u skladu s njihovim očekivanjima.Osobe koje dođu u zajednicu očekuju od kršćana, braće i sestara, da ljube svoje bližnje i da budu u prijateljskim odnosima sa svima s kojima dolaze u dodir. Logično je očekivati tako nešto, jer Duh Sveti ispunjava braću i sestre u vjeri. Ponekad se dogodi suprotno, pa tako novi član zajednice umjesto radost radi jedne izgubljene ovce koja se vratila u stado, dočekaju novog člana hladnim pogledom i ne s pretjeranim oduševljenjem, bez radosti i s ozbiljnim pogledima.Mnogi se pomire s tim i usprkos razočarenjima nastave dolaziti u zajednicu gdje zajednički i organizirano mole jedni za druge i taj molitveni dio je dobar, no, što je negativno, nakon molitve ili Svete Mise velika većina članova zajednice najčešće ne provode dio slobodnog vremena u komunikaciji s drugim ljudima nego svatko ode svojim putem kući ili na drugo odredište.Tako poslije molitve ponesu sa sobom i veliku tugu i bol koju nose potisnutu u svome srcu i, naravno, onda se svodi odnos na komunikaciji između čovjeka i Boga, dok su braća i sestre bačeni u neki drugi, treći plan, pa je i komunikacija između braće i sestara u Kristu labava ili čak nikakva. Takvo stanje polako se s vremenom počne odražavati na prijateljske odnose koje postaju labavi ili iščeznu.Sreo sam mnoge ljude u raznim molitvenim zajednicama, mlade ljude koje kada im se postavi pitanje “Što očekujete od ljudi koji dolaze u crkvu?”, u većini slučajeva odgovaraju da očekuju “prave ljude koji će živjeti vjeru i koji će biti pravi prijatelji i prijateljice tj. braća i sestre u Kristu“. Odnosi između pojedinih kršćana su hladni i mnogi su udaljeni jedni od drugih. U svjetlu toga, mnogi se s pravom pitaju “Jesmo li mi kršćani licemjerni?”Uvijek sam maštao o ekipi koja će istinski živjeti vjeru u Krista i koja će ako i kada zatreba i život dati za svoje prijatelje. To očekuju svi oni koji tek dolaze u društvo u kojem je većina kršćanska a citat iz Ivanovog Evanđelja nam govori”Nitko nema veću ljubav od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje” (Ivan 15,13)Mnogi ovaj citat smatraju običnom utopijom jer nema danas onoga tko bi izgubio život za prijatelje, tako misli velika većina.Osim molitvenih zajednica, bratovština, misijskih i karitativnih grupa o ovoj temi mogli bi pričati i na razinama župne zajednice pa i čitave Crkve. Na Vazmenu Subotu u noć mnogi katekumeni se krste i postaju članovi Katoličke Crkve. Pretežno se krste odrasli. Ruku na srce, mnogi od nas se ne raduju tome nego sami sebe pitaju “Gdje si prije bio?”, a to Gospodin Isus od nas ne očekuje. Isus očekuje da se radujemo i da ljubimo i poštujemo nove članove crkve. U Bibliji u Ponovljenom zakonu je zapisano “Ljubite i vi pridošlicu, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji Egipatskoj.” (Ponovljeni zakon.10,19)
Ovaj svijet je dinamičan i mnogi ne mare u svijetu za svoje bližnje jer vrijeme je novac, brza zarada, svatko je okupiran sam sa sobom, a druženja među prijateljima su sve rjeđa. Pojavom interneta i društvenih mreža naše prijateljstvo postaje virtualno i dok su se nekada ljudi upoznavali u školi, fakultetu, crkvi ili na ulici, danas se mladi upoznavaju na društvenim mrežama facebook ili raznim forumima te se takav oblik druženja počne pretvarati u strah od stvarnoga života. Moram odmah reći da sam i ja na Facebooku i hvala Bogu upoznao sam i stekao mnoge prijatelje i prijateljice putem te virtualne mreže. Mnogi od njih su i istinski i dobri kršćani i facebook ima i jako dobrih strana, ali mnoge sam pozvao na druženje u kafić na kavu ili na neko drugo stvarno mjesto pa su to odbili te im više odgovara virtualni svijet jer se boje stvarnog života i pravog prijateljstva.Bili u virtualnoj ili stvarnoj zajednici, prijateljstvo bi trebali smatrati glavnom značajkom svi mi koji slijedimo Isusa Krista i koji se trudimo živjeti vjeru. Mnogi pričaju o Isusu Kristu ali tu vjeru nažalost ne žive a u Ivanovoj poslanici je zapisano “Dječice, ne ljubimo riječju ni jezikom, nego djelom i istinom.” (1.Ivanova 3,18)
Ako stvarno toliko volimo Isusa Krista koliko o Njemu pričamo, onda bi trebali toliko voljeti i druge ljude oko sebe. Zato prihvatite osobe koje susrećete u svakodnevnom životu oko sebe za prijatelje i širite blagoslov i Božju ljubav među ljudima jer samo ćemo tako izgraditi bolji i pravedniji svijet u kojem ćemo svi biti sretni i zadovoljni. Neka sve bude Bogu na slavu!
Izvor: www.put-istina-zivot.com
