Zagreb, 07.10.2019.
Dragi doktore!
Obraćam Vam se jer ste dobar, plemenit i pametan čovjek – časna iznimka u kaljuži naše psihijatrije. Namjera mi je dokazati da i mi nešto znamo, a ne da smo samo puki objekt „obrade“. U procesu rješavanja invalidske mirovine, a kasnije u vremenu revizija morao sam imati psihijatra – i u Švicarskoj kraće vrijeme i kod nas duže. Radi toga sam iskustveno ušao u tu temu. Kao aktivist za egzistencijalna, socijalna i politička prava susreo sam i pomagao mnogima sa „psihičkim problemima“, razmišljao o tome i logički zaključivao. Vidio sam da je na zapadu model suradnje i dijaloga sa čovjekom i da je ljudima milina biti na svom terminu. Kod nas je model autoritarnog diktata i ljudima je muka to izdržati. Taj model uključuje najprije destrukciju psihe i kad je osoba daun onda je definiraju na unaprijed zadam i nametnuti način. Osoba se osjeća bespomoćno jer je na taj način napadnut integritet, dostojanstvo i bit osobe. Osjećaju se poniženo i prevareno s razlogom, također uvrijeđeno i izmanipulirano, a to i jesu. Zatim slijedi brdo medikamenata (trovanje). Nakon takvih termina danima dolaze sebi. Ali kažem, nisu svi takvi, čast iznimkama! Ja osobno sam to znao i nisam se dao tim ništarijama i imao sam snagu otpora (što manje odlazaka i lijekova). Ali mnogi nisu znali i stradavali su. Taj odnos se svodi; krvnik – žrtva. Taj odnos sam osobno proživio za 20 godina brutalnog i neljudskog progonstva u Jugoslaviji.
Uzrok i ishodište je što je kod nas na snazi još uvijek Jugoslavensko-komunistička verzija psihijatrije i što ih na taj način školuju. Isto je u domeni povijesti, psihologije, sociologije, pedagogije, znanosti, kulture i umjetnosti pa i politike.
Ne priznaju da je čovjek i duhovno i materijalno biće. Imaju materijalističko-ateistički pristup. Duhovno se zanemaruje, a u domeni duha svaki čovjek ima vjerske i moralno-etičke dileme. U svijetu je, osobito danas, u psihijatriji vrlo važna sociološka dimenzija, jer čovjek je socijalno biće i iz tog segmenta proizlaze mnogi psihijatrijski problemi – Božja i društvena načela su iznad nas, problem grijeha i savjesti, međuljudski odnosi, rad, imperativ preživljavanja, nepravda i nasilje itd. Kad čovjek priča o tim stvarima sve na „povijesti bolesti“ stavljaju u navodne znakove. Ono; ima „bolest“ pa trabunja o sebi.
Eto….. ali ja njih i njihovu rabotu stavljam pod navodne znakove! Upravo takvi su mahom duhovno najbolesniji.
Najbolji psihijatar i liječnik je osobno Isus Krist, sin Božji, otkupitelj svijeta i sudac sviju nas. I ovo bi stavili pod navodne znakove kad bi mogli. Psihijatri su imali poseban status u Jugoslaviji, a vjerujem i kod nas danas. Nepoćudne proglase „ludima“ i strpaju ih na margine društva. Primjeri su Jovan Rašković i Radovan Karadžić. Prvi je imao doktorsku disertaciju da su Hrvati sado-mazohistički narod. Ali narod koji sam sebe oslobađa ne može to biti. Bio je to poraz njegovog životnog djela. Drugi je imao zločinačku ulogu u ovom ratu i završio je u Hagu. Naše psihijatrijske klinike su mučilišta za ljude.
Radi svega toga prezirem Frojda, Junga i skoro sve psihoanalitičare, Marxa i Engelsa, Musolinija i Hitlera, Staljina i Mao Ce Tunga i mnoge druge diktatore. Svi oni su sebi uzeli za pravo da analiziraju i tumače čovjeka uzurpirajući pravo da su u pravu. No, Bog je stvoritelj čovjeka i svega stvorenog. Čovjek ima stotine aspekta, a ne samo jedan aspekt koji je bio presudan da ga poštede ili smaknu.
Nakon ovakvih razmišljanja svaki dan se spuštam u realnost svakodnevnih obveza; obiteljskih, radnih i društvenih. Po njima, kako ih obavljamo, bit ćemo suđeni pred licem Božjim.
Srdačan pozdrav!
Krešo Čepo
(rođ. 1950. Tihaljina Hercegovina)
O AUTORU
Krešo Čepo rođen je u Tihaljini,Hercegovina,1950 godine,gdje je završio osnovnu školu.Srednju ekonomsku završio je u Vinkovcima.Studirao je teologiju i komparativnu književnost u Zagrebu,što redovno,što uz rad.Kao hrvatski domoljub bio je dvadeset godina proganjan od UDBE.1984.godine bježi iz Hrvatske i četrnaest godina boravi u četiri zemlje;Austriji ,Njemačkoj,Australiji i Švicarskoj.1998.godine vraća se u Hrvatsku.Oženjen je i ima troje djece.
Za sebe kaže da je pjesnik,viši savjetnik za opću problematiku,ekumenist i kršćanski socijalist.Aktivist je za egzistencijalna,socijalna i politička prava preko trideset godina.U inozemstvu i tuzemstvu oduševljavaju ga čiste duše,iskrenost,jednostavnost i skromnost.
Objavio je kod Ćirilometodske knjižare dvije knjige:
1.) Plamena Hercegovina,književni radovi;pripovijesti,eseji,komentari,tužba za lustraciju Europskoj komisiji,Zagreb 2018.
2.)Plamena Hercegovina:pjesme,Zagreb 2018.
