Naći se u pijetlovu pjevu

121

NAĆI SE U PIJETLOVU PJEVU

Uz svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja

Kroz novozavjetne tekstove, makar skromno, daje nam se pogled u životni hod dvojice gorostasa vjere – Petra i Pavla. Kao i kod drugih osoba, Pismo nikada ne skriva ljude i istinu njihova života. Petar je pokazan kroz svoje pogreške, padove i nevjeru. Teško mu je prihvatiti da bi Mesija trebao trpjeti. Radije bi ostao u blizini Neba na Taboru, negoli pristao na Mesiju koji stradava na zemlji. Uostalom, Petar je galilejski ribar, a Pavao farizej. Mnogo toga ih dijeli, ali ih sjedinjuje Krist, kao i već odavno jedno liturgijsko slavlje. Petra novozavjetni tekstovi opisuju kao velikodušna, ali i nagla. Odrješit je i brz na jeziku. Pred njim ide njegova spremnost, ali i njegovo nadmetanje. U trenucima Isusova uhićenja, uzima mač i pristaje na nasilje. Oštrina mača nije bila praćena sigurnošću njegovih stavova. Pred najobičnijom sluškinjom pokazuje se nezrelim. Pred neželjenim jezicima zanijekat će svoje porijeklo, jezik i Učitelja. Sve se to zbiva dok traje suđenje Isusu. Vani u dvorištu Petar se izlaže očima te izričitim nijekanjem svoje pripadnosti Isusu pokazuje koliko je slab. Malo prije toga u Maslinskom vrtu, ondje gdje ga je Učitelj poveo, nalazimo ga zahvaćena snom. Čim se Učitelj udaljuje, učenike svladava san, pa tako i Petra među njima. Nisu izdržali u vjernosti Isusovoj riječi. Koliko li se puta isti prizor premješta na putove naših kršćanskih nevjerodostojnosti u trenucima kada je najpotrebnije bdjeti i molitvom otvarati srce Božjoj ljubavi. Događa se to i u trenucima kada se – poput Izraelaca čije je srce ostalo u Egiptu – prepuštamo napasti da od vlastitih proizvoda načinimo bogove.

Petar je te noći tri puta zanijekao Isusa. Međutim, pritom je zanijekao i svoj identitet. Tek o svanuću dogodit će se svitanje u Petru. Isusov pogled susrest će se s Petrovim licem. Riječi tu nisu trebale. Pogled je unio ono što je riječima nemoguće. Po zatajenju se, znamo, oglasio pijetao, a u Petru su odjeknule Isusove riječ: “Još ove noći, prije negoli se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti!” Sada mu Isusov pogled vraća identitet – to da pripada Isusu. Petar nije susreo na Isusovu licu zloću svoga nijekanja, već pogled koji ne ostavlja prostor samoosudi. Tu počima istinska novost, bilo jučer bilo danas.

Na tom tragu možemo preispitati kako se dade nanovo povratiti pomračeni, zatajeni ili izgubljeni identitet. Slijedeće točke imaju za cilj unijeti više svjetla u mrak naših nijekanja samih sebe, drugih i Boga.

1. Prihvatiti sebe. Prihvatiti da sam čovjek, da sam biološki i psihološki ustrojen, da ne mogu ne biti ono što sam po prirodi, da to nije višak ili nešto što se može odstraniti kako bi u ime nekog ideala bio više čovjek. Ne, nemamo pravo pristati na crno-bijeli pristup životu, ma koliko to izgledalo lakše. Upravo nam valja prihvatiti svoje potrebe i urođene zakonitosti kao način kako postojimo i nastojati da ne živimo tako kao da se sav život svodi samo na tu razinu postojanja. Zato put prema istinskom životu vodi kroz prihvaćanje svoju krhkosti, svojih strasti i nagnuća, sebičnih poriva i obrambenih trzaja, jer upravo se iz njih mogu rađati zli čini, kriva usmjerenja, promašaji koji nas mogu koštati životne sigurnosti, te, dakako, grijeh. Htio ja to ili ne, pogodno sam tlo iz kojeg se može rađati grijeh.

2. Umijeće opiranja. Kad promotrim sebe i svijet oko sebe, pa i ono što mi virtualna stvarnost donosi pred moje oči, vidjet ću da je mnogo toga podređeno brzini. Živi se tako da se što prije i što bolje hoće postići zacrtani uspjeh, cilj, novac, nekretnine, položaj, itd. Pohlepa za novcem i ovladavanje položajima kao izvorima moći često dovodi do iskorištavanja drugih i do njihova ponižavanja. Utrka s vremenom i konkurencija kao stanje uma često se prepoznaje kao jedini izlaz, pa i onda kad pristajemo na to da je opravdano biti jedan protiv drugoga, kao način kako se danas jedino dade uspješno živjeti. Iz vjere u Boga, barem kad je riječ o kršćanskom pogledu, valja nam jednako njegovati spremnost i umijeće oklijevanja i pravodobnog zaustavljanja – umijeće opiranja. Imati dovoljno hrabrosti za zaustavljanje pred opasnošću, besmislom i plitkim porivima koji nas čine manje ljudima i manje čovječnima u ophođenju s drugima. Njegovati to i takvo umijeće neizostavno je na putu do zrelijeg načina življenja.

3. Svjesnost. Sve navedeno neće ići bez poticanja i buđenja svijesti o životu kakav je danas u igri kod većine ljudi. Biti svjestan da život obiluje preprekama, neuspjesima, bolestima, izdajama, strahovima, nemoćima, mračnim i svijetlim stranama kod sebe i drugih, ali i u cijelom društvu. Nalazim se u svijetu koji je sve više nalik gradilištu bez projekta, gradilištu koje je prepušteno slučajnim radnicima. Da bi čovjek dozrijevao za istinski život potrebno je korak po korak ići prema svjesnosti. Neka tvoja svjetlost dolazi iz svjesnosti, ali ne zaboravi da to nije sve. Svjesnost i spasenje nisu isto. Pogled prema Križu jasno dovodi do razlučivanja jednoga od drugoga. Ne zaboravi da je nama danas moguće lakše i brže vidjeti kakve se sve kobne posljedice događaju ljudima zbog gušenja ili zanemarivanja svjesnosti.

4. Odlučiti se za dobro. Gospodariti svojim nezadovoljstvima nužan je uvjet na putu prema cilju. Valja vidjeti zašto sam nezadovoljan, jer je teško sresti čovjeka koji ne sijeda za stol nezadovoljstva. No, je li riječ o mojim nezadovoljstvima ili u meni rovare tuđe želje? Prvi korak je u buđenju svijesti, tj. u svjesnosti, ali tu se, kako rekoh, priča ne zaustavlja. Za istinsku promjenu srca nije dovoljna “lokalna anestezija”. Potrebno je doći do dna svoga bića. Potrebno je ići upravo onako kako se to vidi na putovima Božjega Sina kojemu nije bilo stalo do pukog dodira, populističkog susretanja ljudi, nego je zahvaćao do dna ljudskog bića – u srce osobe. Dakle, valja zahvatiti cijelu osobu, a da bi se to moglo potrebna je spremnost na prave i čvrste odluke. Umjesto mene to neće učiniti netko drugi. Tu istinu trebamo vratiti u naš život.

5. Da u meni živi Krist. Dakle, valja prepoznati ono dublje u nama. Kad to prepoznam, znat ću da sam duhovno biće, da i duhovna razina moga bića ima svoje potrebe, da je sreća na duhovnoj razini, a da se duh siti jedino Bogom. Kršćanin s time računa. Pored većih i manjih prepreka, valja mi zahvatiti u najdublju dio svoga bića. Iz kršćanskog pogleda na život cilj je doći do Pavlova zaključka: “Ne živim više ja, nego u meni živi Krist”. To je cilj, a put vodi prema životu koji se ne iscrpljuje u gramzljivoj skrbi za svoje probitke ili probitke svoga klana, već se dariva kao što se i Bog ljudima dariva radi dobra nas samih. Očito je da srce može otpočinuti tek onda kad je žrtva prepoznata kao ključ sreće.

 

Izvor: kroz-samariju.net | Piše: Don Ivica Huljev, 29.06.2016.

PODIJELI