Ovih dana svjedoci smo raznim polemikama oko posljednjeg Međugorskog “čuda” – Gospinog gipsanog kipa, starog 40 godina koji je neobjašnjivo počeo svijetliti. Skeptici sumnjaju, agnostici negiraju, cinici se ismijavaju…vjernici poštuju i mole… U svakom slučaju Gospa je u središtu pozornosti…hvala Bogu…na ovaj ili onaj način…naša Majka je TU!

Što se mene osobno tiče poštujem i prihvaćam, ali voljela bih vam ispričati o “čudima” u svojem životu… To su također Božja čuda, Majčice naše čuda…to su Njihova djela i Njihov zaštitnički zagrljaj…

Imala sam 20 godina kada sam stradala u prometnoj nesreći. Bila sam suvozač, nisam bila vezana i prilikom sudara u brzini od oko 100 km/h udarila sam glavom u štok od šofer-šajbe iliti prednjeg stakla. Kada sam sama, na svojim nogama izišla van da vidim što se dogodilo bilo je kao da mi je netko kadu krvi prolio po glavi…Posvuda je curilo…Iz cijelog mog lica je tekla krv….Bila sam pri svijesti cijelo vrijeme… Od udarca su mi slomljeni sinusi te su se komadići kosti raspršili pocijelo unutrašnjosti glave i srezali desni očni živac. Izgubila sam vid na desnom oku… Također sam izgubila prednje gornje zube. Odvežena sam hitno u bolnicu, operacija je trajala 4,5 sata…Doktor koji je vodio operaciju pokušao je ukloniti komadiće kostiju iz moje glave da se ne bi ugnojili i da ne bi bilo fatalnih posljedica. Između ostalog imala sam 60 šavova na licu ( doktor je vodio računa o mojoj mladosti pa je uložio sve svoje snage da napravi šavove koji će danas-sutra biti gotovo nevidljivi – i uspio je!!!)…Nije bilo niti jednog mjesta na njemu koje nije bilo zašiveno; usnice, obrazi, brada, čelo, obrve…Nisam se htjela pogledati u ogledalo 10-ak dana… Prva 3 dana bila su kritična; život mi je visio o koncu…Bilo je pitanje hoće li se zaostali komadići kostiju ugnojiti ili neće…nisu se gnojili…preživjela sam! Nakon par godina iz estetskih sam razloga stavila plastičnu očnu protezu ( jer se od udarca “moje” oko malo smanjilo, stalno je suzilo i jednostavno, sugerirano mi je da to učinim ) i zadovoljna sam. Moji ožiljci se više uopće ne vide; možda ovaj jedan na čelu, ali njega prikrijem sa kosom. Zube sam napravila. Kao da se ništa nije dogodilo…hvala Bogu – TO JE ČUDO!

Nekoliko godina nakon toga dobila sam visoku temperaturu…Popila par andola, nije mi bilo bolje…Uslijedila je jaka, prestrašna drhtavica koju nisam mogla smiriti ni sa čim…Opet sam popila tablete za snižavanje temperature misleći kako sam negdje pokupila gripu. Onda je došla i ta krv crne boje koju sam bacala iz sebe…Trajalo je to kojih 10-ak dana, a ja sve mislim neka jaka gripa i ok, prošlo je, vratim se ja na posao kad za tjedan dana opet drhtavica i temperatura. Moj tadašnji doktor opće prakse uputi me ravno u Zaraznu bolnicu na Hitan prijem. Opišem im stanje, temperatura divlja, leukociti iznad svih granica…Ostave me u bolnici, nemaju pojma što mi je… Počinju terapiju antibioticima – ne djeluje… Mijenjaju terapiju, rade koktele lijekova, intravenozno primam terapiju…Za nekoliko dana dolaze nalazi – SEPSA…”Došli ste u posljednji čas,gospođice.” – govori mi doktor. ” Samo jedan dan da ste pričekali, sada ne bismo ovdje razgovarali.” “Vukla” sam, znači sepsu gotovo 2,5 tjedna prije hospitalizacije…. Preživjeh…hvala Bogu…- TO JE ČUDO!

Godinu dana poslije dobih bolove u donjem desnom dijelu trbuha…odradim smjenu…dođem kući…skuham ručak…bol ne jenjava…Odšetam se po svoju zdravstvenu iskaznicu u firmu…odem na Hitnu…s te me Hitne upute u Zagreb na Hitnu… Tamo me doktori ispregledaju cijelu..jedan za drugim dolaze i nije im jasno o kakvoj boli ja pričam…Temperature nemam, ne povraćam, a boli me mjesto gdje se nalazi slijepo crijevo…Sad, ne znaju oni, ne može biti slijepo crijevo ako nemam temperaturu?!?! Pa ipak, boli me upravo na tom mjestu. Svjesna sam, nemam nikakve simptome koji bi ukazivali na upalu slijepog crijeva osim te boli…Konačno dolazi i 4. liječnik, malo stariji od svoja 3 prethodnika…Otvoreno mi kaže da oni ne znjau što mi je…da može biti slijepocrijevo, ali i ne mora…da mogu otići kući pa ako se pogorša stanje, vratiti se ili ostati u bolnici pa da me ipak operiraju da vide što je…Biram ovo drugo…ostajem u bolnici i biram operaciju oko koje se dvoumi četvero doktora i medicinske sestre jer nisu sigurni da rade ispravnu stvar…. Operiraju me istu večer…sutradan dolazi primarijus i govori: “Dobro je da ste ostali u bolnici. Bila je upala slijepog crijeva. Potpuno netipični simptomi, ali sreća da smo vas operirali!” Bogu hvala…TO JE ČUDO!

Malo sam odužila…nećete zamjeriti… Kada sam došla roditi svoje dijete i nakon što sam na prijemu izrecitirala sve ovo što sam vama povjerila, a tada sam imala tek 30 godina, doktor koji me zaprimao pogledao me i rekao: “I nakon svega ovoga vi ste sada još i u drugom stanju?!?! Svaka vam čast!”

Ne, ne meni svaka čast, nego Bogu svaka čast i slava i hvala jer je On taj koji me vodi i piše u knjizi života moga. Toliko puta se objavio u mom životu; ovo gore navedeno su one neke velike stvari, velika čuda, a koliko ih je tek malih, svakodnevnih, onih objava koje nam pomažu da donesemo ispravne odluke, ono što možda nazivamo instinkt, šesto čulo, intuicija…to su čuda, to su Njegove objave i upozorenja…toje On i Njegova pomoć.

Tražimo nešto veliko…tražimo nekakve basnoslovne objave da ostanemo “paf”…ali, imamo i znakove i objave…svaki dan…u našem životu….

“Slučajnost je čudo pri kojemu Bog želi ostati anoniman.”

 

Maja Vidaković

PODIJELI