MISAO IZ EVANĐELJA DANA Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen. korizmeni tjedan Nedjelja, 7. 4. 2019. PETA KORIZMENA NEDJELJA

213

 

 

ČITANJA: Iz 43,16-21; Ps 126,1-6; Fil 3,8-14; Iv 8,1-11

 

Prvo čitanje: Iz 43, 16-21

Evo činim nešto novo: napojit ću svoj narod.

Čitanje Knjige proroka Izaije

 

Ovo govori Gospodin,

koji put po moru načini

i stazu po vodama silnim;

koji izvede bojna kola i konje,

vojsku i junake,

i oni padoše da više ne ustanu,

zgasnuše, kao stijenj se utrnuše:

»Ne spominjite se onog što se zbilo,

nit mislite na ono što je prošlo.

Evo, činim nešto novo;

već nastaje: zar ne opažate?

Da, put ću napraviti u pustinji,

a staze u pustoši.

Slavit će me divlje zvijeri,

čaglji i nojevi,

jer vodu ću stvorit u pustinji,

rijeke u stepi,

da napojim svoj narod, izabranika svoga.

I narod koji sam sebi sazdao

moju će kazivati hvalu!«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 126, 1-6

Pripjev: Silna nam djela učini Gospodin: opet smo radosni.

 

Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je ko da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.
Među poganima tad se govorilo:
»Silna im djela Gospodin učini!«
Silna nam djela učini Gospodin:
opet smo radosni!
Vrati, Gospodine, sužnjeve naše
ko potoke negepske!
Oni koji siju u suzama
žanju u pjesmi.
Išli su, išli plačući
noseći sjeme sjetveno;
vraćat će se s pjesmom
noseći snoplje svoje.

 

Drugo čitanje: Fil 3, 8-14

Radi Krista sve izgubih, suobličen smrti njegovoj.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

 

Braćo: Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Iv 8, 1-11

Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

Riječ Gospodnja.

 

Krajem prošlog stoljeća američke novine su naširoko opisivale dviju djevojčica koje su doživjele tragediju od američkih gengova i uličnih bandi. Evo tog izvješća: Rebeka Tompson dvaput je pala sa Fremont Kanjon mosta.  Prvi pad slomio je njeno srce; drugi pad slomio je njen vrat. Imala je 18 godina kada su je sa svojom jedanaest godina starom sestrom otela dvojica pripadnika uličnih bandi u blizini trgovine u Kasperu, Vajoming. Djevojke su odvezli nekih šezdeset kilometara jugozapadno do Fremont Canyon mosta, uskog mosta čelične konstrukcije podignute nekih tridesetak metara iznad North Platte rijeke.

Ljudi su brutalno pretukli i silovali Rebeku.  Nekako ih je uspjela ubjedila da to ne urade i njenoj sestri Amy.  Na žalost, obje su bačene preko mosta u uski klanac. Amy je poginula kada je pala na stijenu pored rijeke, a Rebeka je tresnula na rub i odbila se u rijeku. Sa slomljenim kukom na pet mjesta, dokopala se obale.  Da se zaštiti od hladnoće našla je zaklon između dvije stijene i čekala je zoru. Međutim za nju zora više nikada nije došla. Sunce je svanulo, i spasioci su ju vrlo brzo našli. Liječnici su zbrinuli njene rane, a policija je vrlo brzo uhvatila i predala na sud  njene zlikovce.

Istina, fizički život se za nju nastavio, ali je umrla duhom. Tama noći njenog proživljenog horora ju je neprestano obuzimala. Nije bila sposobna da izađe iz tog kanjona u koji je davno bačena.  U rujnu 1992, devetnaest godina poslije, vratila se na taj isti most. Nasuprot molbama svog mladića, vozila je preko sto trideset kilometara na sat do North Platte ijeke. Sa njenom dvogodišnjom kćerkom i svojim mladićem pored nje, sjela je na rub Fremont Canyon mosta i plakala.  Kroz suze prepričala je svoju tužnu priču. Njen dečko nije želio da njena dvogodišnja djevojčica gleda majku kako plače, pa ju je odnio u auto. A tada je začuo kako njeno tijelo udara u vodu.

Bio je to trenutak kada je Rebeka Tompson umrla po drugi put. Sunce nikada nije svanulo nakon Rebekine crne noći.  Zašto? Što je pomračilo svjetlo u njenom svijetu? Strah? Možda. Bijes? Bijes prema njenim silovateljima? Bijes prema sustavu?  Bijes prema samoj sebi, ili bijes prema Bogu koji je stvorio kanjon toliko dubokim, i na kraju koji je sve to dozvolio da se dogodi?

Nije li to možda bila krivica?  Neki i tako razmišljaju. Možda je to bila sramota?  Svi koje je poznavala i tisuće drugih koje nije poznavala čuli su ponižavajuće detalje njene tragedije.  Svaki novinski naslov tu je sramotu tetovirao dublje u njenoj duši. Bila je silovana. Bila je pretučena.  Bila je osramoćena. Pokušaj da to izbaci iz svoga uma, nikada nije uspijevao.

Ponovno nakon devetnaest godina posle toga, došla na isto mjesto, isti most. Kanjon sramote bio je duboko ispod nje. Nije ga mogla premostiti, i zato se bacila ponovo u njega i tako tragično završila svoj život.

Nekada je moja ili vaša sramota privatna ili osobna.  Može se dogoditi da budete gurnuti preko ruba od nasilnog supružnika. može se dogoditi da budete zlostavljani od izopačenog i perverznog roditelja. Može se dogoditi da budete prevareni od kompromitiranog šefa. Niko to ne zna za osim vas. Ali vi znate.  I to je dovoljno.

Nekada, sramota je javna. Etiketirani ste razvodom braka koji niste željeli. Zaraženi ste bolešću koju niste očekivali.  Obilježeni ste hendikepom koji niste stvorili i niste za njega krivi.

Bez obzira jeli sramota privatna ili javna, on uvijek boli. Ukoliko se ne možete nositi s njom, ona je trajna.  Ukoliko ne nalazite načina da pomognete sebi – svanuće nikada neće doći.

Rebeku Tompson i Fremont mostove, možete pronaći u svakom gradu i selu. Mnogo osoba poput Rebeke Tompson možete pronaći i u Bibliji. Nekada nam se čini kao da su stranice Svetog pisma prošivene njihovim pričama. Svako od njih se sudario sa oštrim stijenama u “kanjonu” sramote.

Postoji jedna priča zapisana u Bibliji o ženi čija priča kao da nadilazi sve ostale. To je priča o promašaju. To je priča o zlouporabi. To je priča o sramoti, a ujedno i priča o milosti.

U središtu kruga kleči žena. Gleda u zemlju dok joj suze teku niz obraze. Ljudi oko nje koji ju okružuju su religiozne vođe, farizeji. To su samoproklamirani čuvari religioznog kodeksa ponašanja.  A tu sa strane je i drugi čovjek, u jednostavnoj odjeći, sjedi na zemlji, gleda u lice ove žene. Njegovo ime je Isus.

Isus je podučavao, a žena je varala. Farizeji su ih oboje prekinuli. «Učitelju, ova žena je sad uhvaćena u preljubu», «Uhvaćena je na djelu.»  U naručju, u trenutku, u zagrljaju.

Možete li zamisliti taj prizor. Nenadano u njene odaje ulete neki ljudi. Bijesni, i stisnutih šaka viču. “Pratimo te već duže vrijeme. Uhvatili smo te. Ovaj čovjek nije tvoj muž. Oblači se!  Znamo mi što treba raditi sa ženama kao što si ti!” Iznenada, izvučena iz trenutka privatnosti i intime u javnost, iz kreveta na ulicu. Sa odjećom, tek toliko da oskudno prekrije golotinju i sramotu, gurana i vučena ulicama praćena pogledima radoznalaca i masom koja se okupljala privučena svakom vrstom spektakla.  Susjedi su s licemjernim gađenjem okretali glave. Odjednom je bila cijelom gradu pred očima. Sa to malo odjeće na sebi pokušavala je prikriti svoju sramotu.

Međutim, ništa nije moglo pokriti njenu sramotu. Od tog trenutka, ona će biti poznata kao preljubnica.  Kada bude išla na tržnicu, žene će za njom šaputati. Kada bude prolazila, glave će se okretati. Njeno ime spominjat će se s prezirom i gađenjem. Od ovog trenutka ona će postati sinonim sramote.

Moralni pad se lako pamti, ali teško zaboravlja. Međutim, još veća parodija u ovom događaju prošla je nezapaženo.  To što je žena uradila je sramno, ali ono što su farizeji uradili je podlo, nisko i prezreno. U skladu sa Mojsijevim zakonom, preljuba se kažnjavala smrću, ali samo ako je bilo dvoje ljudi koji bi posvjedočili o tom djelu. Trebalo je biti najmanje dva očevica. Ostaje pitanje: Koliko su dugo ovi voajeri zavirili i čekali kad će uhvatiti ovu nesretnicu na djelu?  I što je sa čovjekom? Preljuba uključuje dva učesnika. Što se dogodilo sa njim? Jeli moguće da je pobjegao? A da sve to nije jedna namještaljka?

Svojim neiskrenim izjavama o poštovanju Zakona, iznoseći optužbu protiv ove žene, oni su se sami oglušili o uredbe Zakona. Njen muž je bio dužan poduzeti postupak protiv nje, a krivce je trebalo jednako kazniti.

Činjenice opisane u ovom događaju nam ostavljaju vrlo malo prostora za sumnju. Ovo je bila zamka. Žena je bila uhvaćena, ali uskoro će se vidjeti da nije ona plijen, već je samo mamac.

»Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« Prilično uobraženo. Ovaj odbor za visoku etiku i moralno ponašanje, ovi agenti pravednosti prilično ponosni na sebe, iznosili su snažne argumente za koje su vjerovali da ih nitko ne može oboriti. O, ovo će biti trenutak koji će se dugo pamtiti, o kojem će generacije pričati. Bit će to jutro kada su izigrali i porazili moćnog učitelja iz Nazareta.  Bez imalo ljudskog sažaljenja, surovih lica, čekali su Isusov odgovor.

A što je sa ženom? Zar je ona bitna? Nije li ona vrijedna? Ma ona je beznačajna. Ona je samo pijun u njihovoj igri.  A njena budućnost? To nije važno! Njena reputacija? Koga je briga ako je uništena? Ona je neophodni, a ipak nebitan, dio njihovog plana. Rekli bi kolateralna žrtva.

A žena gleda u zemlju. Njena teška duga zamršena kosa visi, dok joj tople suze padaju s bolom na prašnjavu podlogu. Njene usne su stisnute dok joj ramena podrhtavaju od straha.  Ona zna da je obilježena i da je u centru pozornosti. Ne mora ni da podići pogled. Nema kuda pobjeći? Nema kome pobjeći. Nigdje neće moći pronaći utočište i sigurnost, očišćenje i oproštenje!

Međutim, Veliki Učitelj, Iscjelitelj, Onaj koji poznaje ljudsku dušu, Njegov potez je ponovo domišljat i mudar.  Njegova poruka je nepogrešiva. Što Isus radi? Piše po pijesku. Sagnuo se dole i piše po prašini. Istim prstom kojim je napisao Zakon na Sinaju, istim prstom kojim je objavio Baltazaru njegovu propast one noći u Babilonskoj prijestolnoj dvorani.  A onda izgovara: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« Njihove oči, slijedili su Isusove pokrete i pisanja. Pogledali su na pločnik kraj Njegovih nogu i lica su im se promijenila. Neki tumači biblije pretpostavljaju da je Isus u prašini ispisivao njihove tajne grijehe. Tu pred njima, bili su ispisani svi tajni grijesi njihovog života.

Mlađi su gledali starije. Stariji su pogledali u svoja srca. Oni su trebali biti prvi koji bi trebali baciti kamen na ovu jadnu i uplašenu ženu.  Ukoreni od svoje savjesti, od još malo savjesti koliko im je ostalo, okrenuli su se i otišli, tako su i mladi razmetljivci sledili njihov primjer.  Jedini zvuk koji se čuo, bio je zvuk ispuštenog kamenja na zemlju.

Isus i žena su ostali sami.  Tužioci i porota su otišli. Sudnica je postala privatni ured nebeskog Suca, i žena je čekala njegovu presudu. Ali sudac je šutio.  Njegova glava je spuštena, jer vjerojatno on još uvijek piše po pijesku. Izgledao je iznenađeno shvativši da je ona još uvijek tu.

»Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« A onda su sa Isusovih usana izgovorene najljepše riječi koje je ova jadnica mogla čuti: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

Ako ste se ikada pitali kako Bog reagira kada padnete, kada popustite iskušenju, uramite ove riječi i okačite ih na zid. Čitajte ih. Razmišljajte o njima. Napajajte se njima. Stanite ispod njih i dopustite im da operu vaše biće.

Ili još bolje, ponesite ih sa sobom u vaš kanjon sramote.  Pozovite Krista na put prema mjestu sramote tvoga svijeta. Dopustite mu da stane pored vas i ukloni mračnu tminu iz vaše duše. A zatim čujte njegove riječi, pažljivo, On govori: «Ni ja te ne osuđujem.» Gledajte, gledajte pažljivo. On piše. On ostavlja poruku. Ne u pijesku, već na križu. Ne svojom rukom, nego svojom krvlju.

Njegova poruka ima samo dvije riječi: Bez krivice.

Ni najjači argumenti ne mogu se suprotstaviti Njegovoj milosti.

 

Neka vas dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

PODIJELI