Korizmeno vrijeme

Srijeda, 14. 2. 2018.

 

Svagdan

ČITANJA: Jl 2,12-18; Ps 51,3-6a.12-14.17; 2Kor 5,20 – 6,2; Mt 6,1-6.16-18

 

Prvo čitanje:Jl 2, 12-18

 Razderite srca, a ne halje svoje!

 Čitanje Knjige proroka Joela

 

»Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.«

Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu!

Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojem narodu« Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?«

Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu.

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam:Ps 51,3-6a.12-14.17

Pripjev:

Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo!

 

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

 

Drugo čitanje:2Kor 5,20 – 6,2

 Pomirite se s Bogom… Evo, sad je vrijeme spasa!

 Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

 

Braćo!

Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.

Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli:»U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti.« Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje:Mt 6, 1-6.16-18

 Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide.Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.

Ti naprotiv, kada daješ milostinju — neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!

Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.

Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Danas je pepelnica. Neki ju zovu i čista srijeda. To je dan kada počinje korizma i kao takav za nas kršćane je vrlo značajan. Bez da ulazimo u povijesni nastanak ovog blagdana htio bi razmotriti samo njegovu suštinu, i pokušati da od onog što nam je poznato, možda dosegnemo nešto nepoznato. Na taj blagdan je običaj da se ljudi posipaju pepelom. To je običaj koji je preuzet iz starozavjetne Hebrejske kulture gdje bi netko tko bi želio pokazati jedan oblik žaljenja, bilo da žali za nekim tko mu je umro, ili žali zbog grijeha koji je počinio, ili želi prikazati posebnu poniznost, obukao bi neku odjeću izrađenu od grube konoplje, i po glavi bi se posuo pepelom. Bio bi to znak da je čovjek u istinu ništa, i bez Boga on je u potpunost bezvrijedan.

Posipanje po glavi pepelom na pepelnicu bio bi vanjski znak koji bi predstavljao poniznost i pokajanje. Pepelnica bi upravo trebala biti vrijeme iskrene poniznosti pred Bogom i pokajanja. Kada Biblija govori o pokajanju, tada uvijek govori o obraćenju. Slikovito govoreći, to bi značilo kao da ste išli u jednom smjeru, okrenete se i idete natrag u drugom smjeru. Što se pak pokajanja tiče, to je žaljenje što smo našim grijehom povrijedili našeg spasitelja, te smo na taj način bili učesnici u najvećem svemirskom zločinu – razapinjanju Božjeg sina.

 

Homilija

Često puta će nam biti upućen poziv da se pokajemo. Međutim, mnogikršćani, a mi možemo biti među njima, imamo problem što i ne znamo zašto bi se uopće i trebali kajati. Vjerujem da su većina od nas normalni građani koji žive neki normalan život, bez da nekome drugome radimo zlo. Nekako nam se ne čini da smo neki strašni grešnici. Nismo u svojoj prošlosti učinili neka strašna grešna djela. Ako nemamo neka strašna grešna djela kao ubojstvo, preljub, krađu i sl. mislimo da smo pravedni. Iako su grešna djela grijeh, jer grijeh je prekršaj Zakona kako ga definira sv. Pavao, Biblija grijeh definira kao poremećaj odnosa, i to odnosa s Bogom i jedan s drugim.Grešna djela uvijek kvare taj odnos. Mi intelektualno prihvaćamo da smo grešnici, ali  ne znamo zašto bi se kajali. Možda to i uradimo, ali to radimo paušalno, i na taj način ostajemo takvi kakvi smo i bili. U molitvi nismo konkretni. Molimo i kažemo, „Bože, oprosti mi moje grijehe,“ a da mu ni ne spomenem koji su to grijesi. Problem toga je što se uspoređujemo s drugim ljudima oko sebe. Gledajući druge ljude, gotovo da nismo ničim ni bolji ni lošiji od njih. Na taj način slični smo farizeju iz Isusove priče koji u svojoj molitvi „zahvalnosti“ Bogu ističe: Farizej se uspravan ovako u sebi molio: `Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.` Luka 18,11.

Bog je znao tu našu ljudsku osobinu, da mi sve možemo razumjeti jedino uspoređivanjem, za to nam je i poslao bitnu i važnu poruku koju je izjavio Sveti Pavao apostol u Rimljanima 2,4. Ili prezireš li bogatstvo njegove dobrote, i strpljivosti i dugotrpnosti? Ne znaš li, da ta dobrota Božja dovodi k pokajanju? (Šarić) Jedino u prisutnosti Isusa Krista, u zajedništvu s Njim. Jedino upoznavanje Boga i Njegove dobrote, shvatit ćemo svu našu nesavršenost i grešnost, i što je najvažnije, potrebu za pokajanjem. Jedini mogući način kajanja koji bi se trebao desiti na Pepelnicu je susret sa Uskrslim Kristom, jer tada će naša forma posipanja pepelom, pokazati suštinu i ozbiljnost naše duhovnosti s jedne strane, duboku žalost zbog učinjenog grijeha, jer su naši grijesi razapeli Isusa, kao što kaže Sveti Pavao. S druge pak strane, bit će to vrijeme radosti, jer Krist nas je svojim oprostom oslobodio i očistio od grijeha. On je jedini taj koji to može uraditi, jer je zbog našeg grijeha on platio svojim životom.

Još jedan veoma bitan element Pepelnice je da se tog dana posti. Sama tehnika posta je na neki način uvjetovana našim razumijevanjem posta. Pobožni Židovi iz Isusovog vremena, prilikom posta, posipali bi glave pepelom, i toga dana ništa ne bi jeli, niti bi išta pili. Biblija u opisivanju posta navodi samu suštinu tog običaja. Židovi u vrijeme proroka Izaije imali su problema s postom. Oni bi postili, a Bog nije bio zadovoljan s tim postom. Stoga je Bog progovorio preko proroka Izaije gdje opisuje kakva  je bila pepelnica tog drevnog Izraelskog naroda. Izaija 58, 3- “Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se trapimo ako ti ne znaš?” To je pitanje koje postavljaju vjerni i pobožni Izraelci.

Bog odgovara:  „Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi?“

I sada Bog preko proroka objašnjava kakav je post koji on želi: „Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat` spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.

Rezultati i blagoslovi takvog posta su očiti: „Tad će sinut` poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: “Evo me!” Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati, Jahve će te vodit` bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit` kosti tvoje i bit ćeš kao vrt zaliven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.

Duboko sam uvjeren da bi svatko od nas želio upravo ovakve blagoslove dobiti od Boga. Često čujemo onu uzrečicu da je povijest učiteljica života. Možda bi upravo ova sveta povijest trebala biti naša učiteljica. Zamislimo samo kakav bi mi narod bili da se u našoj domovini pepelnica upravo ovako provodi. Zamislimo samo koliko bi ljudi bilo, kojima bi vratili osmjeh na lice, i koji bi bili nahranjeni našim postom. Koliko bi sreće vratili ljudima koje bi odjenuli. Međutim nije to nešto što ćemo činiti da bi se nekako dodvorili Bogu. To postaje naš životni princip. Mi više nismo ravnodušni prema bratu koji pati, već s njime dijelimo blagoslove koje dobivamo od Boga. Doslovno postajemo kanali Božje milosti. Pomagati drugima, ide nam tako lako da više i ne primjećujemo kako to radimo. Nismo čak ni svjesni da to ustvari radimo našem uskrslom Kristu, u kojeg imamo neizmjerno povjerenje. Za to mi je posebno i zanimljiva Isusova izjava koju će reći onima koji će biti na strani spašenih prilikom njegovog drugog dolaska. To je zapisao evanđelist Matej 25, 34-36 »Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’«

A kakav je odgovor ovih spašenih? Matej 25,37-40.

»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ 

A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«

Ja tako doživljavam ispravno svetkovanje Pepelnice. To je ono u što sam uvjeren da bi uskrsli Isus želio od svih nas. Na žalost, on se obraća i drugoj strani.

»Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!  Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti;stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’«.

»Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’« Matej 25, 41-45

Na kraju kakvi su rezultati i plaća za takav rad.

»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.« (46)

Siguran sam da nitko od nas ne želi primiti plaću ovih drugih. Siguran sam da bi svi željeli prilikom Kristovog dolaska, čuti svoje ime i pohvalu koju je Isus izgovorio onim prvima. Vjerujem da se svi iskreno molimo da budemo u toj grupi.

Vrijeme Pepelnice, i vrijeme korizme, upravo je trenutak kada u ovom posebnom vremenu možemo praktično pokazati našu pobožnost dok razmišljamo o Kristovoj muci, o Kristovoj sramoti, o poniženju i patnji, i na kraju o Njegovom slavnom uskrsnuću. To sve učinio je da bi vi i ja, draga mojabraćo i sestre, mogli kroz cijelu vječnost biti s njim u zajednici. Stoga neka vrijeme Pepelnice i korizme bude to vrijeme koje će nas u istinu dovesti uskrslom Kristu.

Želio bi s vama razmišljati o elementima korizme iz biblijske perspektive. Htio bi da razmišljamo o dva događaja koji su zapisana u Bibliji a koji nas asociraju na korizmu.  

Najbolji primjer uzeo bi Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji nakon Njegovog krštenja na rijeci Jordan. Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, Luka 4,1.

Nakon Krštenja Sveti Duh je vodio Isusa pustinjom. Isus je trebao vrijeme u kojem ga je Njegov Otac ohrabrio za najuzvišeniju misiju koju je trebao odraditi. Trebala je to biti misija spašavanja čovjeka od grijeha. Kao i Mojsije Isus je bio toliko okupiran u razgovoru sa svojim Ocem da je kao čovjek živio četrdeset dana samo od Božje riječi. Iako mi uglavnom svoj fokus stavljamo na onaj četrdeseti dan kada je Isus ogladnio, i kada ga je đavao kušao, ipak mislim da je ovih četrdeset dana prije bilo puno važnije.

Nakon četrdeset dana, đavao je došao kušati Isusa. Očito đavao ima metodu koja je gotovo univerzalna, jer tom je metodom nekoliko tisuća godina ranije uspio prevariti prve ljude, i sve ostale koje je prevario. On možda mijenja tehnologiju kušnje ali suština prijevare uvijek ostaje ista. Na kraju kao što i apostol Ivan tvrdi, naš je problem grešna želja ili požuda. On doslovno kaže: Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. 1.Ivanova 2,16. Đavao je kušao Isusa da zadovolji prvo svoju požudu ili želju tijela, neka si stvori kruh koji će mu utažiti glad. (Tako bi očito samo đavolu dokazao da je Sin Božji, iako je on to dobro znao). Međutim Krist je pobijedio đavla citirajući mu pismo. Drugo iskušenje je bilo da skoči sa hrama, te bi na taj način stvorio dojam. I tu je Isus pobijedio Pismom. Treće iskušenje bilo je da mu se pokloni a za uzvrat će dobiti sve natrag. Pismo je opet imalo značajnu ulogu u pobjedi nad iskušenjem.

Mnogi se u vrijeme korizme nečega odriču. Dobro je odreći se onog što je loše, što je štetno, međutim moje je pitanje, ako je nešto štetno u vrijeme korizme, nije li to štetno i nakon korizme. Zbog koga se mi nečeg odričemo. Uzmimo primjer. Netko odluči da za vrijeme korizme neće piti alkohol. Jako lijepa odluka. Izdrži tih četrdeset dana, i nakon toga napije se i nadoknadi sve što nije pio ovih četrdeset dana. Kome on to nije pio? Bogu? Pa Bog bi želio da mi, njegova djeca budemo zdravi. Bog nam kroz svoju riječ poručuje da su naša tijela hram Svetog duha. Dali je ono hram Svetog Duha samo u vrijeme korizme. Ne, naše je tijelo stalno hram Svetog Duha. U svakom slučaju jako je dobro donositi dobre odluke, ali da bi ih sproveli, mi trebamo silu koja nije u nama, već je izvan nas samih. To je sila Duha Svetog, a ta sila se manifestira u Njegovoj riječi koja je zapisana u Svetom Pismu. Također Njegova riječ je nešto što će potaknuti Duha Svetoga da manifestira svoju silu na s. Misi ili nekim drugim sv. Sakramentima. To ovisi o nama koliko smo spremni otvoriti svoje srce da bi Duh Sveti mogao se u njemu manifestirati. Isus je znao da mi nećemo moći imati tako osobni i prisni kontakt, te nam je to omogućio da imamo kroz Njegovu riječ. Božja riječ ima silu. Ona daje život. Ona je dah Božji koji oživljava.

Moj prijedlog je da za korizmu možda promijenimo naše navike. Svakako, odrecimo se nečeg što ne valja, ali vas želim potaknuti da si nešto i priuštite. Priuštite si posebnu zajednicu s Bogom koju će te postići čitajući Njegovu riječ – Sveto Pismo. Molimo se Duhu Svetom da nas u tome vodi. Neka naša molitva bude da upoznamo Njega. Posebno čitajmo evanđelja. S posebnom pozornošću gledajmo Kristove dane koji su nam značajni za razumijevanje onog što je On učinio za nas, dane njegove borbe, smrti i uskrsnuća. Nakon toga osobno ćemo biti toliko oduševljeni tom velikom neiskazanom ljubavlju koju je Krist učinio, i to baš za mene osobno. Odjednom Krist će nam postati osoban, na neki način dodirljiv, blizak. Naš život će svjedočiti zahvalnost i radost spasenja koju nam je Krist omogućio svojom smrću i uskrsnućem.

Na kraju korizme, imat ćemo rezultat kakav je imao Krist, pobjedu nad iskušenjem. Uvjeravam vas da će to biti najljepša korizma koju ste proživjeli.

Još bi se osvrnuo na jedan događaj iz Isusovog života koji me asocira na korizmu. Nakon svog uskrsnuća Isus je sa svojim učenicima bio još četrdeset dana. Biblija kaže: Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. Djela 1,3.

Ovih četrdeset dana bilo je vrijeme utvrđivanja Kristovih učenika. U tom periodu učenici su prebrodili svojevrsnu krizu vjere i nakon toga bili osvjedočeni o Kristu kao Otkupitelju i Spasitelju. U tih četrdeset dana Toma je doživio osvjedočenje o svom uskrslom Gospodinu Isusu i o svom Bogu. Petar je Isusu tri puta moga reći da ga ljubi, Kleofa i njegov prijatelj su dobili srce koje gori. Svi oni, bili su svjedoci Kristovog uskrsnuća. Možda su još uvijek bili uplašeni, i bilo ih je strah, ali i to nije dugo trajalo. Tu spoznaju o Kristu vrlo brzo će svjedočiti velikom snagom. Bit će to na Duhove, deset dana nakon Kristovog uznesenja.

Pokušavam si zamisliti situaciju u kojoj su bili Isusovi učenici. Oni su imali neku pogrešnu predstavu o Kraljevstvu nebeskom, koja je uvelike bila pod utjecajem nekog općeprihvaćenog svjetonazora koje je nametnuli tadašnja religijska elita. Vjerovali su da razumiju sve što im je Isus pričao, i odjednom se našli u situaciji da ništa ne razumiju. Za četrdeset dana Isus je uspio ispraviti krivo učenje svojih učenika.

Kristovi učenici su u ovih četrdeset dana naučili da je prava spoznaja samo ona koja svoj temelj nosi na Božjoj dobroti. Prava spoznaja nije samo posjedovanje informacija o Bogu, iako je i to veoma važno, već osobno poznavanje Boga. Prava spoznaja isključivo na prvo mjesto stavlja Krista i Njegovu dobrotu, i kao takva dovodi do pokajanja. Sveti Pavao je pisao: Ne znaš li, da ta dobrota Božja dovodi k pokajanju? Rimljanima 2,4. (Šarić) Da, samo dobrota Božja je nešto što će u nama izazvati promjenu.

Pored svega što su naučili, Isusovim učenicima je bilo dovoljno samo četrdeset dana da u potpunosti shvate Kristovu misiju. Nakon četrdeset dana Isus ih je na kraju u svom oproštajnom govoru ohrabrio. On je otišao svome Ocu, a djelo naviještanja evanđelja ostavio ljudima za koje bi mi malo dali. Nepismeni ribari, polupismeni ili vrlo nisko obrazovani ljudi trebali su nastaviti tamo gdje je Isus stao. Obećao im je silu, i nakon deset dana primili su je. Tom silom su naviještali evanđelje. Zemaljska carstva, ogromni društvenopolitički sustavi više nisu mogli zaustaviti djelo koje su počeli dvanaest neobrazovanih ljudi. To djelo traje već dvadeset stoljeća

Danas je naša prednost koju nam Krist daje da možemo biti sudionici tog slavnog pokreta koji su počeli dvanaestero Isusovih učenika. Ovih posljednjih četrdeset dana bila im je prigoda da učvrste svoju vjeru u obećanog Mesiju.

Vrijeme korizme upravo tako doživljavam. Doživljavam ga kao izazov za novi početak, početak s Isusom Kristom. Možda nas život melje u svom mlinu. Susrećemo se sa nepogodama, neimaštinom, oskudicom, bolešću i svim drugim problemima koje je nametnuo grijeh. Takvo stanje može biti za nekoga opravdavajuća okolnost s kojim se izgovara da nema vremena za Krista i Njegovo Kraljevstvo. S druge pak strane to može biti samo poticaj da upravo zbog toga utječemo Kristu. Često puta se žalimo na svoj život gledajući i proživljavajući neugodne okolnosti koje nam se događaju. Međutim to je kao da gledate pet minuta neki akcijski film koji traje dva sata i na osnovi toga pričate priču filma na osnovi onog što ste vidjeli. Nije bolest najgore što vam se može dogoditi, ako ste upoznali najvećeg liječnika Isusa Krista. Nije siromaštvo najveća tragedija ako ste svjesni da vam je vaš Otac nebeski Bog koji se za vas brine, nije smrt kraj priče. Vaša životna priča ne završava vašom smrću. Ona ima slavan nastavak koji će trajati kroz čitavu vječnost, samo pod uvjetom da poznajete Isusa Krista.

Vjerujem da kao kršćani znamo puno o Bogu. Mnoge su nam informacije poznate. Međutim ovih četrdeset dana korizme zadajte si za cilj kao izazov da će te bolje upoznati svog Spasitelja Isusa Krista. Ne samo da će te znati više informacija o Njemu, već će te ga osobno upoznati. Isus bi to jako želio. On je poručio: Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Otkrivenje 3,20. On bi želio biti naš svagdašnji gost. Ako to učinite, vaše će iskustvo biti slično Mojsijevom i Kristovom. Odsjajivat će te Kristovu slavu, pobijedit će te iskušenja, i na kraju živjet će te od Kristovog obećanja koje je dao učenicima.

Zamišljam učenike kako stoje sa Isusom na gori, i odjednom Isus se polako uzdiže sa zemlje. Diže se sve više i više. Sve oči uprte su u jednu točku, a to je Isus Krist koji odlazi od njih. Znali su da ga više neće vidjeti i da u fizičkom obliku neće biti s njima. Očito ga je čekala četa anđela koja se radovala Njegovom povratku Ocu Nebeskom. Isus je dobro razumio tugu učenika koji su zbunjeno gledali u nebo. Isus je u njihovom vidokrugu bio sve manji dok ga nije zakrilio oblak, očito oblak od anđela. Isus je dobro znao u kakvim se emocijama nalaze njegovi učenici. Poslao je dva anđela koji su ih dodatno utješili: i rekoše im: “Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo. Djela 1,11.

Ovo Isusovo obećanje hrabri kršćane već dvije tisuće godina. Ono je danas posebno aktualno. Kašnjenje Njegovog dolaska kako ga mi doživljavamo je očito razlog što Isus čeka na tebe i mene da ga prihvatimo kao svog Spasitelja. Da je Isus došao prije godinu dana, pitanje je dali bi me našao spremnim. Korizma ove godine može mi biti izazov da upoznavši Krista, doslovno doživim to obećanje. Sveti Ivan je na otoku Patmosu doživio susret s Kristom, i završavajući knjigu Otkrivenje, citirao je Krista: “Da, dolazim ubrzo!” Amen! Dođi, Gospodine Isuse! Otkrivenje 22,20

Želja mi je da na kraju ove korizme možemo zajedno sa Ivanom reći „Da dođi Gospodine Isuse, ja te nestrpljivo iščekujem.“ Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.  

Citirao bi na kraju završni dio teksta prof. dr. Ivančića, poznatog Katoličkog teologa.  „Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.“

 

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

 

Zvonko Presečan

 

PODIJELI