Žene u mnogim religijama zauzimaju vrlo važno mjesto. Najčešće su prikazane kao brižne, no njihova uloga primarno ima važnost zbog njihove sposobnosti da podare život. Stoga se lik žene u religiji usmjerava na brigu za druge i učenje puta ljubavi. Dublje razmatranje poimanja žene u društvenom i crkvenom životu dovodi do utvrđivanja nejednakost žena u odnosu na muškarce. Iako žena ima značajnu ulogu i vrijednost u crkvenom životu, posebice Blažena Djevica Marija, na čelu Crkve stoji muškarac. Pojava feminističkih pokreta ukazuje na podčinjenost žene muškarcu i bori se protiv postojeće slike žene koja u povezanosti s muškarcem ostvaruje komplementarnost. Pojavom feminističke teologije javljaju se perspektive, odnosno struje koje su usmjerene afirmaciji uloge žene i borbi protiv postojećeg statusa žene kako u društvenom tako i u crkvenom životu. Vrijednost žene u društvu proizlazi iz intuicije žene kojom je navođena da štiti i brine za druge te činjenici da je sposobna da podari život. S druge strane, žena ima posebno mjesto u crkvenom životu zbog lika Blažene Djevice Marije. No, unatoč tome brojne religijske organizacije i crkveni redovi svojim djelovanjem ostvaruju nejednakost žena i muškaraca.

Feministička teologija kroz sveukupno tri struje nastoji promijeniti postojeće predodžbe o ulozi žene u okviru religije. Ovom cjelinom prikazana su teološke misli i djelovanje dviju istaknutih feminističkih teologija i to Anne Marie Grunfelder i Elisabeth Schussler Fiorenza.Treća cjelina usmjerena je na prikaz doprinosa feminističke teologije u afirmaciji religijskog identiteta žene pri čemu je obuhvaćena kritika modela podčinjenosti, komplementarnosti te klasične mariologije.

Žene imaju posebno mjesto u životu društva i životu Crkve. Vrijednost žene u životu društva proizlazi iz ženske intuicije koja ju navodi da bude usmjerena i okrenuta rastu i zaštiti drugih. Ta intuicija proizlazi iz fizičke sposobnosti žene da podari život te ista utječe na oblikovanje njene osobnosti. „Zbog te sposobnosti žena brzo stječe zrelost, smisao za težinu života i odgovornosti koje to uključuju. Također se u ženi razvija smisao i poštovanje za konkretno kao i sposobnost da se odupre protivštinama, da omogući život u ekstremnim situacijama, da sačuva smisao za buduće te da suzama podsjeti na cijenu svakog ljudskog života.“ Majčinstvo je element koji se nalazi u središtu ženskog identiteta. Uloga žene u životu društva je nezamjenjiva te ista uključuje ljudske odnose i brigu za druge. Uloga žene posebice je značajna u obitelji unutar koje se stječu te oblikuju osnovana životna znanja. „U obitelji osobe uče ljubiti ukoliko su ljubljene, uče se poštivati druge osobe ukoliko su poštivani, uče prepoznati Božje lice ukoliko njegovu prvu objavu primaju do oca i majke prepunih brižne ljubavi.“

Nedostatak uloge žene u obitelji može završiti ostvarivanjem negativnih posljedica, a prisutnost iste rješavanjem postojećih problema novim rješenjima. Obitelj ima veću važnost za žene, nego li za muškarce. Težina posla koje žene snose unutar obitelji stoga treba biti priznata te poštovana,  umjesto da budu stigmatizirane. Istovremeno, žene koje žele obavljati druge poslove trebaju imati tu mogućnost bez potrebe da biraju između obiteljskog života i posla.Utvrđivanje i ostvarivanje jednakosti i dostojanstva osnovnih te drugih vrijednosti moraju biti usklađeni i usmjereni na priznavanje različitosti.

Žena ima posebno mjesto u životu Crkve. Žena predstavlja jedan od temeljnih simbola kršćanstva. Najznačajniji lik za život Crkve je lik Blažene Djevice Marije.  „Crkva se od Marije uči suživotu s Kristom. Marija poučava Crkvu kako prepoznati beskonačnu Božju poniznost; kako prihvatiti sve živote ovog svijeta koje su grijeh i nasilje izobličili; koji je smisao moći ljubavi koju Bog objavljuje u životu ljubljenog Sina; koji je smisao hvale pred djelima Božjih ruku.“

        Crkva koja nasljeđuje djelovanje Blažene Djevice Marije nije pasivna. Put koji je ostvario Isus  Krist nije bio put moći, odnosno vlasti, već je njegov put ukazao na to da je prethodno spomenuta pasivnost put ljubavi, moć koja nadilazi nasilje te žrtva koja odriješava čovječanstvo grijeha i smrti i gradi čovječanstvo. Isus poziva Crkvu da od Marije uči tajnu ljubavi što je najveća vrijednost žene u životu Crkve. Isus poziva sve krštenike da od Marije usvoje stavove slušanja, poniznosti, vjernosti te hvale. „Premda se odnose na sve krštenike, ipak je značajka žena da ih žive osobitim intenzitetom i prirodnošću. Na taj način žene obavljaju ulogu od najveće važnosti u crkvenom životu, podsjećajući sve krštenike na te stavove i pomažući da se očituje istinsko lice Crkve, Kristove zaručnice i majke svih vjernika.“

Žene u religijskim organizacijama

Iako postoji svijest o važnosti žene u društvenom i crkvenom životu, mnoge religije i danas zastupaju stajališta da je religija muški posao te se često nailazi na nejednakost žena i muškaraca. Važnost feminističke teologije leži u borbi protiv tih nejednakosti i prikaza žene. „Premda se Marija, Isusova majka, katkad smatra osobom s božanskim obilježjima, Bog je Otac, muški lik, a Isus je preuzeo ljudski lik od muškarca. Žena se oslikava tako da se kaže da je stvorena od rebra muškarca.

U biblijskom tekstu postoji niz ženskih likova, a neki su oslikani kao hrabri i dobronamjerni. Ali, glavni dijelovi ipak pripadaju muškarcima.“ Članica feminističkog pokreta, Elizabeth Cady Stanton, smatrala je da su muškarci i žene stvoreni  kao jednako vrijedni, a ta jednakost trebala bi biti podržana Biblijom. Svoja mišljenja iznosi u dijelu „Ženska Biblija“. Smatrala je da nema potrebe vjerovati da je Bog muškarac jer Sveto pismo jasno iznosi da su sva ljudska bića stvorena na Božju sliku i priliku. Žene se često nalaze u različitim religijama svijeta gdje su prikazane kao božanstva, ženstvene te osjećajne, no ponekad kao i uništavateljice, ratnice, dok su u stvarnom svijetu rijetko ratnice.

U budizmu su žene ponekad prikazane u važnim ulogama, a u vrsti budizma koja je poznata pod nazivom mahajana budizam žene su prikazane u posebno povoljnom svijetlu, no u budističkim tekstovima žene su prikazane konfliktno. „S jedne se strane žene oslikavaju kaomudre, majčinske, blage, a s druge kao tajanstvene, onečišćene i destruktivne, kao zlo koje ugrožava.“ No, u budizmu žene su tradicionalno mogle pristupiti redovničkim redovima.

Moćni samostanski redovi kao što su redovi cistercita i augustinaca koji su utemeljeni u razdoblju 12. – og i 13. – og stoljeća dopuštali su uključivanje žena u redove što je posebice vidljivo u razdoblju nakon 19. – og stoljeća. Žene su tim redovima tad pristupale primarno iz razloga jer im je to omogućavalo ostvarivanje karijere u podučavanju te bolničkom liječenju, profesijama koje su bile pod nadzorom i kontrolom tih samostanskih redova. Nakon odvajanja tih profesija od Crkve, uslijedilo je smanjenje broja žena u tim redovima.

Struje feminističke teologije

Prije razmatranja samih smjerova i perspektiva feminističke teologije, potrebno je razmotriti sam pojam feminističke teologije. „Feministička je teologija izraz žena, u isto vrijeme feministkinja i kršćanki, koje s drugim sestrama dijele – u istodobno idealnoj i borbenoj povezanosti pod nazivom sisterhood, sestrinstvo – novu svijest žene i borbenost za osamostaljivanje i oslobođenje žene, ali koje su također kršćanke i teologinje, angažirane u svojim zajednicama i u vjerskom razmišljanju (i, zbog toga, preuzimanje feminističkih zahtjeva mora biti kritičko i selektivno).“ To je kontekstualizirana teologija koja ne polazi od apstraktnih pojmova, već pripovijesti. Pojam feminističke teologije nije moguće jednoznačno odrediti, već se isti sastoji od nekoliko različitih perspektiva, odnosno struja.

Prva i glavna struja feminističke teologije nalazi svoje uporište unutar biblijsko – kršćanske predaje te je usmjerena na ostvarivanje proročke službe u društvu. Prva struja feminističke teologije obuhvaća brojne osobe koje su autorice brojnih i značajnih teoloških djela, a obuhvaćaju djela Elisabeth Schussler Fiorenze, Anne Carr, Catharine Halkes, Rosemary Radford Ruether i dr. Naglasak prve struje feminističke teologije usmjeren je na kršćanski govor što se mijenja u kasnijim strujama.

Druga struja feminističke teologije obuhvaća žene koje djeluju u poslijekršćanskom prostoru u potrazi za otkrivanjem novih putova doživljavanja vlastite transcendencije. Fokus je preusmjeren sa kršćanskog govora na religiozni govor koji više nije toliko kršćanski. Jedna od značajnijih predstavnica druge struje je Mary Daly koja se djelom „Crkva i drugi spol“ bavi problematikom seksizma i religije. Knjigom je iznijela mišljenje da u pozadini spolnih iskrivljenosti crkvenih tradicija postoji istinski kršćanski nauk kojega valja slijediti i poštivati. Knjigom „S one strane Boga Oca“ iznosi mišljenje da prikazivanje Boga u muškom obliku rezultira posljedicama koje vrijeđaju žene i njihovu ljudskost, patrijarhalnom strukturom i ponašanjem. Ona smatra da put samonadilaženja kojemu su žene krenule treba biti okrenut Bogu koji nije izražen jezikom patrijarhata.

Treća struja feminističke teologije poznata je pod imenom „religija Božice„, odnosno „duhovnost Božice“.  Jedna feministička skupina usvaja Bachofenovu tezu koja obuhvaćapreuzimanje religioznih simbola matrijarhata kako bi se nadahnula duhovnost žene te se time javlja potreba preuzimanja, odnosno oživljavanja kulta Božice. Postoji nekoliko razloga oživljavanja kulta Božice i to:

• Ako patrijarhalna religija potvrđuje moć muškaraca, simbol Božice potvrđuje moć žena i predstavlja potvrdu duhovne i stvaralačke moći žena
• Ako je patrijarhalna religija identitet žene povezala sa prirodnim tokovima, simbol Božice  donosi pozitivnu afirmaciju ženskog tijela kao i njegovih prirodnih tokova
• Ako je patrijarhalna religija obilježila ženu kao pasivnu, popustljiviju i skloniju zlu, simbol Božice donosi potvrdu ženske volje i energije koja treba biti potvrđena u skladu sa voljom te energijom drugih bića
• Simbol Božice ostvaruje povezivanje žena kroz sestrinstvo

Anne Marie Grünfelder

Anne Marie Grünfelder teologinja je koja svoje  teološko djelovanje usmjerila na proučavanje uloge i mjesta žene u Crkvi u današnje vrijeme. Javno ukazuje na raznolike nuspojave koje se događaju u Crkvi uslijed postojećih dvostrukih standarda te je svoje djelovanje primarno usmjerila na analizu tradicionalnih stavova Crkve prema ulozi žena u crkvenom i društvenom životu. Smatrala je da je djelovanje žena unutar Crkve usmjereno na popunjavanje postojećih „rupa“ te kako bi obavljale dužnosti koje muškarci ne žele obavljati. Posebice se istaknula djelom „Feministička teologija ili ‘smrt patrijaralnog Boga?’“ iz 1988. godine. Tim djelom iznosi uvjerenje da je feministička teologija imala značajnu ulogu u senzibilizaciji nedorečenosti i postojećih stavova u teološkim disciplinama. Prema njezinom uvjerenju otkrila je uzroke jednostranosti biblijskih tekstova te njihove muške perspektive te je upozoravala na nedovoljnu zastupljenost žena u tumačenju i crkvenoj tradiciji. Smatra da je umjesto razvijanja „matrijarhalne svijesti“ potrebno ponovno osvrtanje na biblijske tekstove i poruke koje se istima prenose.

Elisabeth Schüssler Fiorenza

    Elisabeth Schüssler Fiorenza feministička je teologinja i stručnjakinja za Novi Zavjet. Rođena je 1938. godine u Rumunjskoj te je od 1944. godine živjela u Njemačkoj. Nakon odlaska u Frankfurt, pohađala je lokalne škole. Suosnivačica je „Dnevnika feminističkih studija u religiji“. Njezin rad odvija se u kontekstu kršćanstva te je bila prva žena koja je odabrana za predsjednicu ‘Društva biblijske literature’. Pojam „katolički“ sagledava kao sveobuhvatni, multikulturalni i multireligiozni pojam pri čemu se pitanje katoliciteta Crkve kao i teologije ne može odvojiti od razmatranja uloge žene u Crkvi i društvu općenito pa se time istovremeno ne može odvojiti od same feminističke teologije čije su struje usmjerene na oslobođenje i preispitivanje religijskog identiteta žene. Tvorac je pojma „hermeneutika sumnje“ čime su ekofeministkinje inspirirane te nastojale prikazati način na koji su cenzure omogućile održavanje patrijarhata unutar kršćanske religije.

Jedno od njenih najpoznatijih djela je „U spomen na nju“ iz 1983. godine. Tim djelom nastoji uputiti na povratak previđenih doprinosa žena u životu rane Crkve te postavlja visoke kriterije feminističke teologije. Unutar tog djela predlaže tzv. „feminističku kritičku hermeneutiku“ koje se ne usmjerava na patrijarhalne tekstove kako bi došla do jezgre oslobođenja, već se na iste usmjerava sa ciljem otkrivanja njihova povijesnog kao i društvenog konteksta uzimajući u obzir feminističku rekonstrukciju kršćanskih početaka.

Afirmacija religijskog identiteta žene kroz feminističku teologiju

Preispitivanje tradicionalnog tumačenja Biblije te afirmacija religijskog identiteta žene potrebno je iz nekoliko razloga:

• „Biblija se rabi kao političko oružje protiv emancipacije žene: Biblija je politička knjiga; i jer se
• Ta upotreba protiv žene može opravdati činjenicom da je i sama Biblija izraz patrijarhalnog društva i kulture: Biblija je patrijarhalna knjiga.“

Biblijski tekstovi mogu se podijeliti u dvije osnovne skupine. Te skupine obuhvaćaju:

• Tekstove koji u prikazivanju žena podliježu spolnim stereotipovima
• Tekstovi u kojima se prikazivanje žena ne ocrtava upotrebom spolnih stereotipova

Biblijski tekstovi unutar kojih se uloga i lik žene prikazuje upotrebom spolnih stereotipa rezultira oblikovanje kulture patrijarhata te se time javlja potreba afirmacije religijskog identiteta žene što se može ostvariti naukom feminističke teologije.

Feministička teologija usmjerena je na osamostaljivanje i oslobođenje žena. U skladu s time afirmacija religijskog identiteta žene ostvaruje se oslobađanjem žena od pogrešnih predodžbi o njihovoj društvenoj i crkvenoj ulozi. Pri tome je potrebno razmatranje i kritika:

• Postojećeg modela podčinjenosti žena muškarcima
• Klasične mariologije i kristologije
• Modela komplementarnosti

Afirmacija religijskog identiteta žene te razvijanje svijesti o dostojanstvu žene ostvaruje se putem feminističke teologije. Afirmacija religijskog identiteta žene strujama feminističke teologije usmjerava se prvotno na ukazivanje podčinjenosti žena muškarcima te kako se to stanje podčinjenosti protivi Kristovom nauku. „Feministice drže da nije potrebno divinizirati Mariju, nego prije svega depatrijarhalizirati govor o Bogu.

Kako je, prema feminističkim teologinjama, klasična mariologija poslužila muškarcima da projiciraju svoje želje i težnje prema imaginarnoj, vječnoj ženstvenosti u liku Marije kakva stvarno nije postojala, ona nije mogla nimalo doprinijeti oslobođenju žena, nego je naprotiv služila njihovoj još dubljoj podložnosti muškarcima.“ Zagovornice feminističke teologije predlažu udaljavanje od klasične mariologije prema oblikovanju proročke mariologije te pri tome Marija prestaje simbolizirati podložnost muškarcu te postaje proročki lik koji služi kao nadahnuće ženama koje se bore za vlastito oslobođenje. Lik Marije nastoji se osloboditi mita ženstvenosti koji se nameće ženama jer emancipirane, suvremene žene ne žele prepoznavati lik Marije kao šutljive, podložne te one koja uvijek kaže „da“ i one koja je prototip ideala ženstvenosti koji je u današnje vrijeme nepostojan.

Mariologija predstavlja razmatranje lika Blažene Djevice Marije u okviru kršćanske teologije. S jedne strane, klasična mariologija ima značajnu ulogu u povratku simbolike ženskog u Bogu, no istovremeno je postojeća podređenost mariologije kristologiji. Budući da je Marija prikazana kao podčinjena Kristu, proizlazi i podčinjenost ženskog načela muškom načelu te podređenost žene muškarcu. S te strane, model klasične mariologije dvosmislen je uzimajući u obzir feminističku teologiju. Opet se javlja potreba depatrijarhalizacije govora o Bogu. Iz tog razloga, feministička se teologija sa ciljem afirmacije religijskog identiteta žene nastoji vratiti na put proročke mariologije prema kojoj Marija ne predstavlja simbol podčinjenosti, već predstavlja snažan simbol proročki lik koji nadahnjuje i potiče na oslobođenje. Razumijevanje kršćanske poruke i Kristova nauka ne leži u bježanju od kritike klasične mariologije. Prema riječima Hansa Künga, autora djela „16 teza o ženi u Crkvi“, „samo mariologija koja ne bježi od kritičkog sučeljavanja s biblijskim dokumentima, koja bi Mariji, umjesto što je predstavlja kao primjer poniznoga služenja, priznala njezinu punu ženskost i stavila je u odnos s drugim velikim ženskim likovima Biblije i povijesti Crkve, može suvremenog čovjeka usmjeriti  prema boljem razumijevanju kršćanske poruke.“

Prema nauku klasične kristologije, Isus Krist simbol je oslobođenja čovječanstva, no činjenica da je bio muškarac rezultira kenozom patrijarhata. Gotovo je nezamislivo da se unutar patrijarhalnog društva Isus pojavio kao žena i ispunio svoje proročko poslanje. Isusova muškost bila je nužna za izvršenje proročkog poslanja mesijskog vremena, no sama njegova muškost ne predstavlja spasiteljsku vrijednost.

Kongregacija za nauk vjere naglašava važnost ženskih vrijednosti u Crkvi. Pri tome polazi od lika Blažene Djevice Marije promatrajući stavove poniznosti, vjernosti i prihvaćanja. Ti stavovi su bit religijskog identiteta koje žene žive sa prirodnošću i time ima važnu ulogu ucrkvenom životu. No, Kongregacija za nauk vjere polazi od stajališta da u muškarcima i ženama postoje određene prirođene vrijednosti i stavovi  koji se međusobno nadopunjuju. Ta komplementarnost jedan je od aspekata feminističke teologije na koji se usmjerava pozornost prilikom afirmacije religijskog identiteta žene. Crkva inzistira na načelu „jedinstva u različitosti“ čime se ne isključuje međusobna komplementarnost muškaraca i žena. To se očituje i u riječima Pape Ivana Pavla ll.: „Čovjek može postojati samo kao ‘jedinstvo u dvoje’, dakle u odnosu prema drugoj osobi. Radi se o obostranoj potrebi odnosa: muža prema ženi i žene prema mužu. Biti osoba na sliku božju znači biti u odnosu, u odnosu s drugom ‘osobom’.“

Afirmacija religijskog identiteta žene polazi od redefinicije antropološko – teoloških odnosa između muškarca i žene. U očima feminističke teologije model komplementarnosti nameće model žene kao nadopune muškarcu kao normu te se feministička teologija zalaže za usvajanje modela uzajamnosti u različitosti prema kojemu svaka osoba ima potpunu i jednaku osobnost i razlikovanje „muških“ i „ženskih“ vrijednosti se ne prihvaća. Feministička teologija također poriče model osamostaljivanja koji je zagovaran od strane radikalnog feminizma. Taj model vođen je načelom „ženama se ne rađa, ženama se postaje“ pri čemu se u ime apstraktne jednakosti niječe postojanje razlika između žena i muškaraca. Sa ciljem afirmacije religijskog identiteta žene i oslobođenja postojećih predodžbi o ženama feministička teologija predlaže model uzajamnosti u različitosti „ prema kojemu svako ljudsko biće posjeduje, iako na sebi svojstven način, potpunu i jednaku narav i ljudsku osobnost.   

Ovaj model nazvan je i preobražavajućim modelom, budući da sa sobom nosi i praktični zadatak nadvladavanja i preoblikovanja i tradicionalnog odnosa podređenosti/ nadopunjavanja žene muškarcu, tako i feminističko – radikalnog odnosa apstraktne jednakosti/ identičnosti, u odnos odnosnosti/ uzajamnosti na temelju jednakosti.“ Dakle, umjesto hijerarhijskog odnosa koji proizlazi iz kulture patrijarhata, nalaže se odnos uzajamnosti. Feministička teologija pri tome i predlaže praćenje pravaca ekološke teologije prirode sa ciljem osnaživanja identiteta žena.  

Pri tome „Bratstvo muškaraca“ potrebno je proširiti da obuhvaća žene, ali i zajednicu života. Viši životni oblici tako postaju svjesni svoje okoline i svoje ovisnosti o ekološkom skladu te preuzimaju odgovornost za ekološku zajednicu. Ekološka teologija prirode otkriva postojanje društvene superiornosti muškaraca nad ženom te se s hijerarhijskog poimanja fokus usmjerava na komunionalno poimanje.

Zaključak

Religijski identitet žene u velikoj je mjeri određen biblijskim zapisima unutar kojih se Blažena Djevica Marija, jedan od centralnih crkvenih simbola, prikazuje kao brižna, podčinjena Kristu te koja uči putu opraštanja i ljubavi. Neki biblijski tekstovi prilikom prikazivanja uloge žene podliježu spolnim stereotipovima što je podloga za razvijanje kulture patrijarhata koja se oslikava kako u crkvenom tako i u društvenom životu. Podčinjenost Blažene Djevice Marije Kristu rezultiralo je prihvaćanju podređenosti žene muškarcu kao norme. Taj model podčinjenosti žene muškarcu preslikan je u crkveni i društveni život te je jedan od najvećih prepreka afirmacije religijskog identiteta žene. Osim toga, u očima Crkve egzistira model komplementarnosti. Modelom komplementarnosti nalaže se da žene i muškarci posjeduju određene prirođene vrijednosti koje se međusobno nadopunjuju.

Feministička teologija kontekstualizirana je teologija koja predstavlja izraz žena koje u idealnoj povezanosti dijele novu svijest žene usmjerene na oslobođenje i osamostaljivanje žene koje su aktivne i angažirane unutar svojih zajednica i vjerskom razmišljanju. Feministička teologija obuhvaća nekoliko struja koje su usmjerene na afirmaciju religijskog identiteta žene te je pri tome obuhvaćena kritika modela podređenosti žene muškarcu koja je prvotno proizašla iz podređenosti Marije Kristu, zatim kritika modela komplementarnosti i modela klasične mariologije.

Afirmacija religijskog identiteta žene putem feminističke teologije usmjerava se na zamjenu modela podčinjenosti, komplementarnosti i klasične mariologije, kojom se podčinjenost žene muškarcu nameće kao norma, te modela osamostaljivanja radikalne feminističke teologije, modelom uzajamnosti u različitosti. Prema tome modelu i žene i muškarci imaju različite te prirođene vrijednosti i ljudsku osobnost. Taj model usmjerava se na ukidanje hijerarhije te nadvladavanje i preoblikovanje i tradicionalnog odnosa podređenosti/ nadopunjavanja žene muškarcu, tako i feminističko – radikalnog odnosa apstraktne jednakosti/ identičnosti, u odnos odnosnosti/ uzajamnosti na temelju jednakosti. Feministička teologija tim modelom i strujama feminističke teologije nastoji ostvariti afirmaciju religijskog identiteta žene kao samostalne, slobodne i neovisne o muškarcu sa vlastitom osobnošću i vlastitim vrijednostima kojima doprinosi životu društva te životu Crkve.

Kristijan Duvel,mag.theol.