Male zgode iz života velikih glazbenika (3) – J. S. Bach (1)

92

OBITELJ GLAZBENIKA BACH

Članovi velike njemačke obitelji Bach, od druge polovice XVI. stoljeća gotovo dvjesto godina držali su sve važnije položaje kantora i orguljaša u mjestima Tiringije ili su bili članovi gradskih kapela po Srednjoj Njemačkoj. Glazbena djelatnost nasljeđivala se s generacije na generaciju, vrhunac je dosegla pojavom Johanna Sebastiana Bacha. Prigodom obiteljskih slavlja Bachovi su se sastajali, zajedno muzicirali i raspravljali o novim kompozicijama i različitim glazbenim pitanjima. Ponekad bi ih se skupilo po stotinu i dvadeset iz obitelji.

Obiteljska glazbena baština čuvala se u arhivu što ga je utemeljio Johann Ambrosius, otac Johanna Sebastiana. Rodo-začetnik obitelji bio je Hans Bach (oko 1520.- ?), a njegovi sinovi Veit Bach (oko 1550.-1619.), pekar i mlinar u Wechmaru svirao je citru, a Caspar (oko 1570.-1642./44.) po zvanju je bio glazbenik. Smatraju ih začetnicima glazbene tradicije u obitelji. Sebastian je znao pripovijedati kako je prvi glazbenik u obitelji Bach bio njegov pradjed Veit Bach, mlinar i pekar, kojemu je bilo najveće zadovoljstvo uzeti sa sobom u mlin gitaru da bi na njoj svirao dok mlin melje. – To je zajedno sigurno dobro zvučalo, rekao je jedanput Sebastian smiješeći se, onda je sigurno naučio svirati u taktu.
JOHANN SEBASTIAN BACH (1685.-1750.) (1.)

Rođen je s prvim danom proljeća 21. ožujka 1685. u Eisenachu, gdje pohađa protestantsku latinsku školu u kojoj stječe temelje humanističkoga obrazovanja. Pjevajući u školskom zboru, uči osnove glazbene teorije. Njegov otac Johann Ambrosius, dvorski i gradski glazbenik, prvi mu je učitelj violine, a stric Johann Christoph podučava ga čembalo i orgulje. Kad je imao devet godina umrla mu je majka Elisabetha, a godinu dana poslije i otac Johann Ambrosius. Sebastian se preselio najstarijem bratu Johannu Christophu, učeniku čuvenoga orguljaša Johanna Pahelbela (1653.-1706.) u Ohrdruf i kod njega nastavio s učenjem klavira i orgulja, a počeo se upućivati i u tehniku komponiranja. Kao učenik Ohrdrufske gimnazije pjevao je u zboru.

O jednoj skladbi, koju je napisao kao devetogodišnji dječak, Bach je rekao – Ako anđeli doista znaju svirati, onda bi im ova moja skladba dobro došla. Danas ovo ne bih mogao napisati iz jednostavnog razloga, više ne mogu tako čisto misliti.

Njegov brat Johann Christoph, posjedovao je zbirku poznatih glazbenih komada uglednih skladatelja i nije ju htio dati Sebastianu, koji je bio željan nove glazbe. Tu notnu zbirku čuvao je u škrinji za dokumente s rešetkama. Marljivi Sebastian mjesecima je potajno noću kroz rešetke prepisivao sadržaj voljene zbirke, uz Mjesečevu svjetlost jer nije imao svijeće. Od toga napora znatno su mu stradale oči. Kad je težak posao napokon bio završen i kad je započeo sa sviranjem glazbe, do koje je tako teško došao, brat otkriva prijestup i oduzima mu prijepis. Vraćen mu je tek nakon bratove smrti. Sebastian je govorio o toj zgodi iz svoje mladosti bez najmanjega traga srditosti zbog bratove strogosti. Nakon što se bratova obitelj jako povećala, više ga nije mogao izdržavati, pa odlazi u školu samostana sv. Mihaela u Lüneburg.

MLADI ORGULJAŠ I KANTOR U ARNSTADTU

Uskoro dobiva mjesto orguljaša i kantora u Arnstadtu. Godine 1705. odlazi na jednomjesečni dopust u Lübeck da bi čuo Dietricha Buxtehudea (1637.-1707.), tada najvećega orguljaša Sjeverne Njemačke, kamo su išli najugledniji glazbenici toga vremena. Od Arnstadta Bach je trebao hodati 320 km, ali je bio ustrajan pješak i jednoga dana hrabro se dao na put po maglovitom jesenskom vremenu sa svojom torbom za note i dobrim štapom u rukama. Našao je nekoga mladoga čovjeka koji će ga kao orguljaš zamijeniti u vrijeme njegove odsutnosti od mjesec dana. Mislio je kako će to vrijeme biti dostatno da završi namjeravane studije, ali čim je stigao u Lübeck, osjetio je da se neće moći tako brzo otrgnuti. Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što se vratio u Arnstadt. Znao je pripovijedati o onim adventskim danima kao o nečem čudesnom dok je navečer ulazio u rasvijetljenu crkvu ispunjenu šutljivim mnoštvom i slušao Buxtehudeove kantate, kojih se tako živo sjećao cijeloga života. Buxtehude mu je dao na znanje, kako bi volio ako se oženi njegovom kćeri i postane njegovim zetom, da mu bude nasljednikom. Bach nije htio njegovu kćer jer je djevojka bila odbojne naravi i ni u čemu mu se nije sviđala, a bila je još i mnogo starija od njega. Kad se napokon vratio u Arnstadt, pretpostavljeni su ga pitali za razlog tako dugoga izbivanja. Odgovorio je da je u Lüback otišao kako bi se usavršio u svojem umijeću, a od gospode je prije toga dobio dopuštenje. Dopust je dobio samo na četiri tjedna, a izbivao je četiri puta toliko. Šutljivo i nepopustljivo, pravio se kao da zadnje riječi nije niti čuo pa prijaznim riječima izrazio nadu, da je zamjenik u njegovoj odsutnosti svirao na orguljama na zadovoljstvo općinstva i da nemaju razloga za tužbu protiv njega. Konzistorij je bio zapanjen ovom prostodušnošću i mladoga orguljaša su okrivili da uvodi samovoljne izmjene u stare običaje orguljske svirke i čudne varijacije u korale, što je zbunilo općinstvo. Osim toga, svira kako dugo mu se svidi, često i po dva puta dulje nego što je svugdje uobičajeno, a onda opet ako mu se prohtije, postludira upola manje nego što je uobičajeno.

Zbog prekoračenja dopusta i sukoba s nekim đacima i pretpostavljenima 1707. godine napušta Arnstadt. Bach je bio divan učitelj svim đacima, koji su doista htjeli učiti i koji su ozbiljno radili i voljeli glazbu. Ali za sirove i neposlušne dječake bio je nestrpljiv. Tako jednom prilikom u nastupu gnjeva, nekoga je učenika nazvao volom pa ga je mladi čovjek s batinom u zasjedi dočekao na ulici. Sebastian je izvukao svoj mač i sigurno bi došlo do velikog zla da jedan prolaznik nije razdvojio sukobljene strane. Taj događaj još mu je više omrznuo boravak u Arnstadtu, iako je patio zbog strogosti svoje naravi. Ipak se postupno samosvladavao. Jedanput je rekao, da – Ljudi u čijoj je duši glazba moraju to platiti jednom kožom tijela manje od ostalih ljudi. U svemu što se ticalo njegove časti i položaja nije trpio ni najmanje zapostavljanje. Zahtijevao je samo poštovanje svoga položaja i staleža.

U svom mladenačkom poletu željan znanja Bach se pješice uputio i do Hamburga, kako bi mogao čuti orguljaša Reinkena. Tih je godina raspolagao s vrlo malo novca i tako se našao na klupi pod prozorom neke gostionice gladan i izranjenih nogu, bez i jednoga novčića, u nemogućnosti da si plati i najmanji obrok. Dok je tako sjedio i razmišljao, kako praznoga želuca prevaliti preostali put, nad njim se otvorio prozor i do nogu mu doletješe dvije glave ribe haringa. Sebastian je podigao ovo ne baš privlačno jelo, jer je mislio da su glave haringi ipak bolji objed od nikakvoga i na svoje čuđenje i radost u svakoj pronašao po jedan danski dukat. Možda je zato iz zahvalnosti, zauvijek sačuvao naklonost prema haringama, osobito spravljenim s laganim bijelim vinom, začinima i zrnima papra. Po vrućem ljetu malo mu je koji objed bio draži. Tim novcem priuštio si je obilan obrok i što je bilo još važnije, mogao je ponoviti svoje putovanje u Hamburg i još jedanput čuti čudesne orgulje i majstorskoga orguljaša Reinkena.

 

 

Fra Mate Tadić

 

PODIJELI