RADIJE PISATI NOTE, NEGO SLOVA
O tomu kako je stvarao svoja djela Beethoven kaže: «Ja nosim često vrlo dugo, svoje misli u sebi, prije no što sjednem da ih zabilježim. Pamćenje mi je vjeran drug u radu, i siguran sam, da temu, koju sam jednoć učvrstio u pamćenju, neću zaboraviti niti nakon mnogo godina. Ja ne mirujem, već mijenjam, dodajem i izostavljam tako dugo, dok mi zamisao ne poprimi željeni oblik još u samoj glavi. Ja unaprijed čujem tako jasno ono, što želim glazbom izreći, da onda kada konačno sjednem da predam svoje djelo papiru već i ne moram više mnogo razmišljati o njemu. Obično radim usporedo nekoliko kompozicija, a nikad mi se nije dogodilo, da bih bilo što zamijenio ili pobrkao. Kad bi me tko upitao, otkuda mi ideje dolaze, tada bih morao odgovoriti, da mi to samome nije jasno; one dolijeću odnekud, salijeću me u tako snažnom i tako jasnom obliku, da mi se čini, kao da ih mogu dohvatiti rukom. Ideje mojih djela nalaze se u prirodi, u šumi, na šetnjama, u tišini, u jutarnjem svanuću, u raspoloženjima moje duše. One zuje, zvone, zvuče, šume, grme, sve dok se konačno ne pretvore u tonove i u sitne note.»
Kad je bio potpuno gluh, Beethoven je također stvarao, pa su tako nastala mnoga značajna glazbena djela. Jednom zgodom reče: «Mnogi misle da se sluša samo ušima. Ja sve tonove čak i vidim.» O svom radu nekom zgodom potvrdi: «Radije napišem 10.000 nota, nego jedno jedino slovo.» Neki je sluga zorno dočarao sliku Beethovena kao opsjednuta genija, dok piše svoj posljednji gudački kvartet «U 5.30 sjeo bi za stol i udarao ritam rukama i nogama, mrmljao i pisao. Poslije doručka odjurio bi lutati po poljima gdje bi vikao, mahao rukama i hodao polako, pa jako brzo, pa naglo stao i nešto zapisao u bilježnicu.»
GLAZBA U SLUŽBI MIRA
Beethoven je nastojao da pokroviteljstvo mecena, bude pod njegovim uvjetima, a često je pisao po narudžbi. Za njega se kaže da je bio, prvi neovisni skladatelj.
Posljednji stan u kojemu je Beethoven živio, opisao je jedan zaprepašteni svjedok ovako: «Sve je bilo izmiješano, note, košulje, čarape, knjige». U takav nered skladatelj je pozivao, svoje pokrovitelje.» Mnogi Beethovenovi suvremenici ne mogu smoći dovoljno riječi, da opišu zapuštenost njegova odijela. Pričalo se da je veoma često, bio vrlo prljav. Njegovo rublje i odijelo posebno je bilo zapušteno, u vrijeme intenzivnog stvaranja.
Godine 1822. sjedio je Höfel jedne večeri, s više kolega i redarstvenim komesarom u vrtu gostionice «K brusaču» u Bečkom Novom Mjestu Komesaru je pristupio podvornik iz redarstva s riječima: «…Uhitili smo nekoga koji nam ne da mira i neprestano viče, da je on Beethoven. Ali to je nekakva skitnica, nema šešir, na njemu je stari kaput, nema nikakvih isprava.» Idućega je dana tražio, da se pozove glazbeni ravnatelj u Bečkom Novom Mjestu, koji će potvrditi njegov identitet. Kad je Herzog ugledao čovjeka, uzviknuo je: «To je Beethoven,», uzeo ga pod ruku i odveo svojoj kući. Idućeg dana Beethovenu je došao gradonačelnik, kako bi zamolio oproštenje zbog upadice. Dao ga je opskrbiti urednim odijelom i paradnom kočijom odvesti u Baden, gdje je tada prebivao. Beethoven je međutim, toga jutra izišao bez šešira i u starom kaputu, da se malo prošeće. Dospio je do kanala i zadubljen u misli zaboravio se okrenuti, slijedio kanal i navečer se našao umoran, prašnjav i gladan u nekom nepoznatom mjestu. Ovdje su ga primijetili kako zuri u prozore, pa kako je izgledao kao prosjak, bio je uhićen. Na svoje uvjeravanje: «Ja sam Beethoven», – navodno je dobio odgovor: «Baš, dakako! Vi ste skitnica, Beethoven ovako ne izgleda!»
Budući da Beethoven već mjesec dana nije dolazio u kavanu, jedan kolega ga upita, nije li slučajno bio neraspoložen za izlaske? «Ne ja, odgovori glazbenik, već moje cipele. Kako nemam nego jedan par, a popravak se otegao, morao sam čekati trenutak da ih podignem. Postolar mi je tek danas odobrio kredit!»
U društvu nekih političara razgovaralo se o ratu i miru, a netko je nabrajao što bi sve trebalo učiniti za očuvanje mira. Beethoven koji je čuo ovaj razgovor, upadne: «Gospodo, vjerujte mi, glazba je efikasnija od bilo kakve politike kad se radi o tome, da narodi zavole mir.»
(Nastavlja se.)
Fra Mate Tadić
